1988. – 2018. trideset godina poslije

Mnogi će bez razmišljanja samo energično odmahnuti rukom: ne, danas je sve potpuno drugačije i dosta se toga u Hrvatskoj promijenilo u ovih trideset godina!

Republika Hrvatska je suverena međunarodno priznata država, punopravna članica EU i NATO-a, potpuno integrirana u euro-atlanska geopolitička, u vojna i gospodarska savezništva pa je hrvatska puška na hrvatskom ramenu, a hrvatska lisnica u hrvatskom džepu; po mišljenje se više ne ide u Beograd i Srbi su nacionalna manjina te kao i sve druge nacionalne manjine u Hrvatskoj uživaju najviša europska prava… itd, i nema kraja nizu hrvatskih uspjeha i lako uočljivih promjena nabolje. No ipak!

Hrvatska je danas-sutra na prekretnici slično kao i 1988. kad su se iza brda valjali tmurni oblaci političkog i vojnog napada na Hrvatsku. Tada je hrvatsku vodilo ustrašeno „hrvatsko“ partijsko rukovodstvo na čelu s Miloševiću „lojalnim“ Stankom Stojčevićem, a Hrvatskom je vladao muk straha pred srpskom pobunom i srbijanskom “antibirokratskom” agresijom na Hrvatsku. Hrvatskom je u to vrijeme harala čuvena hrvatska šutnja koja je urasla u ustrašeno hrvatsko biće i tu je ostala čak i nakon pobjedničkog Domovinskog rata. Nevjerojatno!

Nakon izvojevane vojne pobjede nad srpsko-srbijanskim agresorom hrvatska je javnost ramena povukla do ušiju i bezvoljno ili čak ustrašeno čeka da država samu sebe izgradi i da „oni gore“ srede stvari. U isto vrijeme anacionalni ljevičarski su mediji i do danas nastavili lažirati činjenice o Jugoslavijama, Domovinskom ratu i izjednačavati agesora i žrtvu.

Znači li to da su na vlasti isti oni iz 1988: Stanko Stojčević preodjeven u Andreja Plenkovića te jedan naraštaj mlađih i europiziranijih pripadnika uvijek iste partijske nomenklature, ljudi istog ili sličnog svjetonazora, pa je Hrvatskom opet zavladalo staro poltronstvo i ustrašenost prema starim običajima iz socijalističkog samoupravljanja i komunističke represije? Onda, te 1988. godine, iščekivao se izvanredni Partijski kongres partijskog jedinstva i pomirbe (četrnaesti i posljednji) kao neko moguće riješenje nadolazećim olovnim vremenima.

Europa je u to vrijeme bila pred velikim promjenama, pucao je Berlinski zid. Danas je isto tako Europa pred velikim promjenama, ne samo zbog migranata, mijenja se posthladnoratovska geopolitička karta svijeta i Europe. Nitko ne može proglasiti svoju neutralnost, ponajmanje Hrvatska smještena u srcu geopolitičke tektonike. Kako bi tada, 1988., 1989. i 1990. reagirao Andrej Plenković da je bio na mjestu Ivice Račana? Račan je ipak napustio partijski kongres i dozvolio prve višestranačke izbore.

Danas tiha većina iščekuje definitivni prekid sa starim samoupravljačkim navadama, s kultom liderstva i političkom strahovladom stranaka koje sve više sliče Partiji. Jer kao što je Ivo Sanader, uz pomoć Branimira Glavaša, eliminirao Ivića Pašalića, a poslije Jadranka Kosor – Iva Sanadera, Karamarko pomeo Kosoricu, Andrej Plenković zaskočio Karamarka… dokle ide taj niz i jesu li za sve krivi samo „veliki i nezamjenjivi vođe“, nikakva građanska tradicija ili stalni pripuzi-peharnici koji služe sve političke gospodare redom i politiku pretvaraju u razbojničku pećinu?

Možda doista nama spasa građanskoj demokraciji u Hrvatskoj; strah od ovakve politike i stranačja pretvorio se u otvoreno gađenje prema politici i političarima.

Opet Hrvatska puca u Bosni, tj. Hercegovini, i to još od osmanlijskih vremena, neprekidno i uporno. I svaki put iznova kao da se ništa u posljednjih pet stotina godina nije promijenilo, jer za vladajuće strukture u onoj komunističkoj 1988. Hrvati u BiH su nešto između dijaspore i konstitutivnog hrvatskog korpusa, uglavnom „ustaše i klerofašisti“, a u tom su statusu i danas, samo ih vladajuća garnitura ipak tako ne smije etiketirati, ali svodi se na to – drugorazredni Hrvati. No, nema Republike Hrvatske bez konstitutivnih Hrvata u BiH, nema dobivenog Domovinskog rata i njegovih pobjeda ako se u BiH stvari ne srede i u BiH sačuva hrvatski narod u punom konstitutivnom statusu. Bez HVO-a pala bi Dalmacija i granicu velikosrbije: Virovitica – Karlovac – Karlobag ispisala bi JNA i srpski pobunjenici u Republici Hrvatskoj.

Ni danas nema Republike Hrvatske ako ova, i svaka druga, Vlada ne shvate da su Hrvati u BiH dio Republike Hrvatske, ali ne, naravno, teritorijalno nego po svojim konstitutivnim pravima, kulturološkom fundusu i svjetonazoru. Dakle, nisu dijaspora nego isti narod u dvije suverene države. I ne samo zbog opasnosti od Dodikove Republike Srpske i Izetbegovićeve želje za „turskim morem“ kod Neuma, ne zbog triput ponovljene velikobošnjačke izborne podvale s Željkom Komšićem, već zbog činjenice da su hrvatska Hercegovina i Središnja Bosna, kao i cijeli hrvatski korpus u BiH, jamac suvereniteta Republike Hrvatske i čuvari njezinih državnih granica. Nije toliko riječ o Izetbegovićevoj podvali s Željkom Komšićem, nije ni Dragan Čović, aktualni predsjednik HDZ-a BiH, toliko presudan i bitan; bitna je konstitutivnost Hrvata u BiH i iskreni osjećaj zajedništva, pripadnost Hrvata iz Republike Hrvatske i Hrvata iz BiH jedinstvenom hrvatskom nacionalnom korpusu.

U dosta detalja situacija 2018. se preklapa s 1988. godinom. Oklijevanje i neprestana izdaja idu ruku pod rukom. I opet kao da se ponavlja uzrečica prekaljenih udbaša u neposrednom Tuđmanovom okruženju: „Nema Hrvatske bez ljevice i povijesnog pomirenja“!? Može i tako, zašto ne, kad se „ljevica“ ne bi odnosila na komunističku i projugoslavensku ljevicu, na sinove, kćeri i unučad negdašnjih funkcionara, i kad bi pomirenje došlo nakon (nikad provedene) lustracije.

L.C.HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo