Dan rođenja bana Josipa Jelačića, važan praznik hrvatske nacionalne manjine u Srbiji

„Cijenjeni visoki gosti – predsjedniče Pokrajinske vlade, Vaša ekselencijo g. veleposlaniče, izaslaniče državnog tajnika,  poštovani predsjedniče Skupštine Grada Novog Sada, generalni konzule, pokrajinski tajnici, predstavnici hrvatskih institucija i udruga, vijećnici HNV-a, dragi domaćini iz HKPD Jelačić iz Petrovaradina, svi pripadnici hrvatske manjinske zajednice i svi dragi gosti.

Čast mi da Vas i ove godine u ime Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji mogu pozdraviti na obilježavanju jednoga od 4 praznika hrvatske zajednice u Srbiji – danu rođenja bana Jelačića. No, ove godine istodobno ga slavimo i kao jedini praznik hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini, kojeg je Skupština Vojvodine svojom Odlukom o utvrđivanju i svečanom obilježavanju datuma od pokrajinskog značaja od 19. lipnja/juna ove godine, pored tri datuma od pokrajinskog značaja (25. studenoga/novembra, dana Velike narodne skupštine u NS 1918, 15. svibnja/maja, dana Majske skupštine u Srijemskim Karlovcima 1848. i 10. prosinca/decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, kada je 1948. potpisana Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima) proglasila i praznikom hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini, uz praznike drugih manjina čiji su jezici u službenoj uporabi u pokrajinskim tijelima.

Dopustite mi da, imajući u vidu da se bliži kraj ovoga saziva HNV-a, podsjetim na neke od važnijih postignuća u proteklih 4 godine našega rada. Među iznimnim i jedinstvenim izazovima bila je izrada Akcijskoga plana za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, praćenje njegove provedbe kao i provedbe odredbi Akcijskoga plana za pregovaračko poglavlje 23 koje se tiču prava nacionalnih manjina, te aktivnosti na zakonodavnim izmjenama dva krovna manjinska zakona, u čemu smo bili među vodećim vijećima i aktivno i konstruktivno uključeni u sve faze ovih procesa. U području obrazovanja gotovo je u cijelosti riješeno pitanje udžbenika za nastavu na hrvatskom jeziku za osnovnu školu (poput udžbenika za nastavu i na svim ostalim manjinskim jezicima), što je posao koji smo, podsjećam, sami i uz pomoć Hrvatske započeli još 2012. godine; od ove godine djelovat će lektorat za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu; značajno je povećan broj izvannastavnih aktivnosti u Hrvatskoj pa djeca iz nastave na hrvatskom bolje upoznaju hrvatsku kulturu i povijest, vide ljepote Hrvatske i čuju izvorne govornike hrvatskoga jezika. U području informiranja, riješen je radno-pravni status uposlenika u hrvatskom uredništvu TV programa na RTV, povećan je broj sati radijskog programa na hrvatskom jeziku na pokrajinskom radijskom servisu na 3 programu radija RTV-u, a naglasio bih i zadovoljstvo što je, unatoč strahovima, zadržano izravno proračunsko financiranje Hrvatske riječi.

Kada je riječ o odnosima s matičnom domovinom, uspostavljena je tijesna suradnja sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH, a naša su manjinska prava postala dio agende u bilateralnim odnosima dvije zemlje. Osim toga značajno je povećana i pomoć Hrvatske projektima hrvatskih udruga, organizacija i ustanova u Srbiji, pa je i zahvaljujući donaciji hrvatske Vlade te Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, ove godine kupljena parcela pored zgrade HNV-a za potrebe trajnog rješavanja prostora za rad NIU Hrvatska riječ. Vjerujem da će slijedeće godine započeti gradnja zgrade za Hrvatsku riječ, među ostalim i uz potporu pokrajinskih tijela vlasti, o čemu smo prošle godine i razgovarali s predsjednikom Pokrajinske vlade i ondašnjim Pokrajinskim tajnikom za kulturu i javno informiranje, a nakon izgradnje veličina parcele omogućuje i realiziranje drugih sadržaja.

Naravno, imajući u vidu današnji dan posebno mjesto pripada rodnoj kući bana Jelačića u Petrovaradinu. Zahvaljujući razgovorima predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića i predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović ove godine je napokon otkupljen i dio rodne kuće bana Jelačića. Prevladavanje neočekivanih zapreka za obnovu kuće je u tijeku, te sam uvjeren da će slijedeće godine početi njezina obnova i preuređenje kako bi ona u konačnici postala multifunkcionalan i samoodrživ objekt od važnosti ne samo za Hrvate u Petrovaradinu i Novom Sadu već i u cijeloj zemlji, ali i za Republiku Hrvatsku, a ništa manje važno, i za jačanje interkulturalnih veza na području Novoga Sada.

U tom smislu, koristim prigodu da zahvalim svim vijećnicima aktualnog saziva HNV-a s obje liste, kao i svojim suradnicima, koji su svojim radom, diskusijom i kritikama, doprinijeli ostvarenju ovih rezultata te u ime svih aktualnih vijećnika HNV-a zaželim uspjeh budućim vijećnicima u radu na ostvarenju naših manjinskih prava.

No, dopustite mi još da se osvrnem i na jedno aktualno a povijesno pitanje. Spomenuo sam da je Skupština Vojvodine nedavno proglasila i utvrdila 25.11.1918. kao datum od pokrajinskog značaja koji se svečano obilježava. To je dan održavanja Velike narodne skupštine u Novom Sadu na kojoj su se na kraju Prvog svjetskog rata kidale državnopravne veze s Ugarskom, na kojoj su među oko 750 delegata, sudjelovalo i oko 10% naših predaka, bunjevačkih i šokačkih Hrvata iz Subotice, Sombora i Podunavlja, koje je predvodio svećenik Blaško Rajić. To je isti Blaško Rajić, koji je od nas Bunjevaca postao prvi član Glavnog NOOV još za vrijeme Drugog svjetskog rata 1944, i kasnije je zajedno sa svim ostalim Bunjevcima članovima GNOOV-a (a bilo ih je 7) – Lajčom Jaramazovićem, članom Skupštine AP Vojvodine koja je 1945. izglasala priključenje NR Srbiji i kasnijim ministrom u vladi Srbije i pokrajinskim i republičkim poslanikom, Ivanom Vukovićem, kasnijim predsjednikom Vrhovnog suda Vojvodine, Alojzijem Mihaljčevićem, kasnijim sucem Vrhovnog suda Vojvodine, te Grgom Skenderovićem, Grgom Lulićem i Grgom Prćićem, koji su svi željeli da GNOOV 1945. godine poduzme mjere kako bi se prekinula nacionalna politika Hortyjevih vlasti prema Bunjevcima, koju je na žalost vodio i veći dio dvora u Kraljevini Jugoslaviji, kao i prijašnje ugarske vlasti.

Danas je taj dopis GNOOV doista passé, nacionalno izjašnjavanje u Republici Srbiji je potpuno slobodno, veći dio nas Bunjevaca osjeća se pripadnicima hrvatskoga naroda, a dio se ne tako osjeća što nikome i ne sporimo, ali izražavam žaljenje što se jednom stvarnom povijesnom željom samih bunjevačkih članova GNOOV-a iz 1945. godine danas manipulira i stvaraju nepotrebne tenzije zbog nečega što nema nikakve praktične važnosti. Drugim riječima, želio sam reći da smo mi Bunjevci koji se danas osjećamo Hrvatima jednako tako potomci onih Bunjevaca koji su i 1918. i 1945. stvarali novu državu, kao i oni Bunjevci koji se danas tako ne osjećaju, i da smo i jedni i drugi jednako lojalni građani Republike Srbije.“