Marko Jurič: NOVINE NE ŽIVE OD ČITATELJA, VEĆ OD SPONZORA

Marko Jurič je novinar bez dlake na jeziku. Njegove tv emisije ili novinsko-publicističke uratke vole ili ne vole. Sredine nema. Međutim, takvi kod nas ne prolaze dobro, ali kod njega nema alternative.

Svojedobno je s Markom Markovićem pokrenuo tjednik „Panoramu“, objavio jednu knjigu, bio urednik i voditelj na televiziji Z1, producent nekih tv serija, itd. i tako redom.

• On ti je kao mačka – kaže mi jedan kolega. Baciš ga na glavu, a on se uvijek dočeka na noge.

Istina, već duže vrijeme na Z1 ne gledamo njegove rado gledane  emisije „Markov trg“, ali već je on u novim projektima.

Zanimala nas je njegova profesionalna prošlost, ali i budućnost.. .

• Gospodine Jurič. Počeli ste novinarsku karijeru početkom devedesetih, dakle u vrijeme stvaranja hrvatske države. Kako je bilo tada, a kako je danas raditi u hrvatskom novinarstvu?

Doduše krajem osamdesetih sam počeo honorarno u Večernjem pa onda VPA pa Globus itd., ali pravi novinarski izazovi su počeli praćenjem ratnih zbivanja u Hrvatskoj. Bilo je to vrijeme kada su novine najveći dio svoje zarade ostvarivale od prodaje, odnosno od čitatelja. Danas je situacija bitno drugačija i novine žive od sponzora. Razlika je u tome da su novine prisiljene prilagođavati se onome tko ih financira. Stoga kada ste, kao ranije, egzistencijalno ovisili o ocjeni čitatelja morali ste se vrlo potruditi što se tiče sadržaja. Bilo je to vrijeme kada su dominantne novinarske forme bile reportaže, intervjui i istrage. Znači novinar je bio sakupljač informacija. Danas su dominantni komentari i analize, što znači da je novinar kreator i oblikovatelj informacije. Zato u današnjem novinarstvu dominiraju subjektivni pogledi na stvarnost, odnosno dojmovi, a u konačnici se takvo novinarstvo, namjerno ili slučajno pretvara u krivotvorinu stvarnosti.

• U vrijeme komunizma često smo se susretali s cenzurom. U kojoj je mjeri ona prisutna i danas? Ne čini li vam se da je veća i opasnija tzv. autocenzura?

Ima te autocenzure koja je posljedica tog odnosa prema sponzorima, a koji su uglavnom velike kompanije, koje opet ovise o državnim ugovorima, koncesijama, zakonskim formama itd. Tu su onda važni posrednici marketinške i PR agencije koje usmjeravaju taj veliki sponzorski kolač prema onim redakcijama koje su poslušne njihovim uputama, ‘dobronamjernim’ savjetima ili ucjenama. Dakle stvari se svode na jednostavne principe ‘ili ćeš pisati što mi hoćemo ili nećeš dobiti oglase’. U komunizmu su nepoćudni bili zabranjeni, a danas ostaju bez financijske potpore. A kad svemu tome još pridodate nekompetentnost novinara, a što je posljedica enormnog povećanja broja medija, rekli bi sveopće inflacije novinarske profesije, dolazimo do ovakve krivotvorene slike naše stvarnosti u javnom prostoru.

• Zbog čega je hrvatsko novinarstvo drastično potonulo? Međutim, od mnogih se može čuti da smo  u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dobili medijski rat s agresorima!

Zbog toga što to više nije hrvatsko novinarstvo. Ovo danas je neki hibrid raznih anacionalnih, intelektualno narcisoidnih i raznih nastranih ideoloških, društvenih pa u konačnici i političkih formata koji nemaju baš nikakve veze s identitetskom biti bića hrvatskog naroda. Za vrijeme Domovinskoga rata, hrvatsko je novinarstvo disalo u duhu naroda i interesa, a po završetku rata, osobito nakon 2000.-te godine hrvatski su novinari izbačeni ili gurnuti na marginu. I sam sam doživio takvu sudbinu u Večernjem listu.

• Zbog čega ste „izbačeni“ iz tv kuće Z1?

Jedan od razloga je novac. Naime, moje su emisije otvarale probleme prema sponzorima Z1 televizije i to od Agencije za elektroničke medije pa nadalje.

• A zbog čega iz novog novinarskog društva (HNIP) u kojem ste se također angažirali?

U HNiP su ušli razni novinarski klimavci od HRT-a pa nadalje, kojima nije odgovarala jedna čvrsta pozicija udruge koju smo zagovarali kolege Marko Ljubić, Jure Vujić i ja pa su nas po kratkom postupku izbacili. Potpuno suprotno statutu, zakonu itd., ali kad ste na strani sustava onda sve to možete bez straha od sankcija. Opet se tu umiješao novac jer da bi udruga dobivala novce od nekih sponzora uvjet je bio da ‘ne stvara problem’. U bivšoj se državi to zvalo ‘ne talasaj’. Taj posao eutanazije HNiP-a su odradili danas čelni ljudi udruge.

• Sada se vaše, inače odlične emisije prikazuju na pojedinim portalima. Kako, zašto?

Internetska tv je budućnost, a evo postala je i sadašnjost u Hrvatskoj.

• Nego, što je Projekt Velebit?

Projekt Velebit je ideja. Rekli bi ideja zdrave pameti, logike, istine. Jedna platforma koja polako okuplja ljude sa idejom, sa voljom i spremnošću da naprave nešto više od jalovog lamentiranja zašto je ovako, zašto je onako. Kad pogledate komentare ispod tekstova koji diraju u krucijalne političke teme lako vidite kako je prosječan hrvatski čitatelj sapet emocijama i ne snalaženjem. Pa se onda stavljaju razni bijesni komentari puni uvreda ili psovki, crtanja šubara, petokraki omraženim ljudima ili stavljanja onih ZDS pozdrava. I ljudi misle da su time nešto postigli. A zapravo reagiraju upravo onako kako kreatori ovakvog stanja žele – da se ispušu kroz taj virtualni svijet portala.

• Ne bi li bilo bolje i zanimljivije da objavljujete svoje novine?

Možda bi, ali novine su veliki i skup projekt. Ako znate nekoga tko bi htio uložiti novac javite nam!

• Ima li ikakve šanse da vas jednog dana kao novinara ili urednika gledamo i na HRT-u, da recimo  tamo vodite svoje emisije?

Na ovim se našim prostorima stalno izmjenjuju ideološke koncepcije. Tako da će i ovakvo stanje doći svome kraju. HRT je sve samo ne ono za što se izdaje i za što dobiva ogromni novac. Tko zna što će biti za godinu, pet ili deset. Možda je pravo pitanje bi li ja uopće htio voditi emisiju na HRT-u.

• Što mislite o kontraverznoj tv emisiji kontraverznog novinara Nedjeljom u dva?

Dobro upakirana jeftina propaganda jugonostalgije, a možda i nekih konkretnijih planova. Stanković je politički aktivist, a ne novinar i ta bi se emisija trebala emitirati kao promidžbeni program, a ne kao dio informativnog, dokumentarnog ili kojeg već programa jer nema veze ni sa informiranjem, ni sa dokumentiranjem. Ali to vam je odraz stanja u državi. Stanković je televizijski reprint mentaliteta saborske većine.  

• Trebali ukinuti pretplatu HRT-u?

Ne, nego treba ukinuti HRT, poslati sve te ljude na ulicu pa neka svoju novinarsku, dramsku, redateljsku i koju već genijalnost isprobaju na tržištu. Nakon toga ispočetka započeti zapošljavati ljude koji su najprije hrvatski profesionalci, a onda radijskotelevizijski.

• Jeste li se kao novinar susretali sa sudskim tužbama?

Jesam. To je neminovnost ove profesije, pogotovo kada ne pjevate po notama kompozicija te hrvatske duboke države.

• Želite li još nešto dodati, poručiti?

Gledajte Podcast Velebit!

Razgovarao: Mladen Pavković

Hrvatsko nebo