D Pejčinović: KOMŠIĆEV IZBOR ZA GUINNESSOVU KNJIGU REKORDA

Protekli izbori u susjednoj, prijateljskoj Bosni i Hercegovini prošli bi bez većih potresa da se u trku za hrvatskog člana Predsjedništva nije uključio i nadmoćno pobijedio notorni Željko Komšić. Njegov slučaj valjda je jedinstven u svijetu; u demokratskoj utakmici pod međunarodnim nadzorom po treći puta pobijedio je kandidat kojega nisu birali građani koje navodno predstavlja?! Kao i uvijek do sada međunarodna zajednica, koja je sve to zakuhala, pravi se nevješta tvrdeći da je muslimanska izborna prevara u skladu s demokratskom procedurom. Zapadne demokracije još su jednom pokazale da se njihova vanjska politika temelji isključivo na prizemnim interesima, čak i kad je u pitanju beznačajna europska zemlja poput BiH. Sjetimo se samo koliko su veleposlanici u Sarajevu galamili zbog proslave „dana Republike Srpske“ koju je Ustavni sud BiH ukinuo.  Zbog tričavog referendumskog pitanja prijetili su tadašnjem predsjedniku RS-a sankcijama, a i domaći (sarajevski) represivni aparat pokrenuo se i pozvao Dodika na saslušanje. No, kad je u pitanju ravnopravnost konstitutivnih naroda i poštivanje sudske odluke o neustavnosti izbornog zakona (slučaj „Ljubić“), onda naši partneri u EU i NATO-u nemaju što za reći. Isto vrijedi i za hrvatskog predsjednika Vlade i predsjednicu države; da ih Komšić svojim prostačkim ispadima nije povukao za jezik, ne bi bilo ni mlitave reakcije koja je uslijedila. S te strane treba barem odati priznanje za dosljednost Vesni Pusić, koja je, baš kao i prije desetak godina, pozdravila Komšićev reizbor: „Čestitke Komšiću. Zahtjevan je to i težak posao. Za bilo kakvu šansu za uspjeh trebat će mu sva podrška, a ne podmetanja i opstrukcije.“ – zapisala je bivša ministrica vanjskih poslova. (Večernji list, 9.10.) Što bi spomenuta rekla kad bi „građanska opcija“ u Hrvatskoj za predstavnika srpske manjine  umjesto Pupovca izabrala generala Glasnovića?!

Takvo izrugivanje demokraciji i nacionalnim pravima kakvo se dogodilo u BiH ne možemo pronaći nigdje drugdje. Na što bi svijet sličio kad bi Izraelci birali palestinske predstavnike, Španjolci katalonske, Valonci flamanske, Srbi kosovarske…?! Čak ni Milošević nije Sejdu Bajramovića birao tri puta da predstavlja Albance, pa slobodno možemo reći da su sarajevski učenici debelo nadmašili svoje beogradske učitelje. Čini se da to ne smeta ni mnogima u Hrvatskoj, od gospođe ministarke do cirkusanta iz Živog zida, a posebno je razočaravajuće zazvučala objava Željke Markić, predsjednice udruge U ime obitelji: „Ali, Komšić i izborni zakon jedan su dio problema. Drugi dio problema je činjenica da g. Čović sigurno nije autentičan predstavnik hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Čović se jednako brine za nacionalne interese Hrvata u BiH koliko se Plenković brine za nacionalne interese Hrvata u Hrvatskoj… Da, glavni problem su Čović i Plenković, a ne Komšić i Pupovac.“ – zapisala je dr. Markić. Nažalost, takav način razmišljanja neće nas nikamo odvesti. Naime, koliko god čelnici HDZ-a u Hrvatskoj i BiH govorili o „sestrinskim“ strankama svakome je jasno da problemi koji muče Hrvate u obje države nisu ni približno isti. Hrvati u Hrvatskoj mogu slobodnom voljom iskazanom na izborima dovesti na vlast koga god zažele. Hrvati u BiH, pokazalo se do sada, tu mogućnost nemaju. Dragan Čović dobio je na izborima preko 80% svih hrvatskih glasova pa mu to svejedno nije pomoglo da zadrži fotelju u Predsjedništvu BiH! HDZ u Hrvatskoj profilirao se kao stranka lijevog centra, za razliku od bosansko-hercegovačkog HDZ-a koji (preko HNS-a) nastupa kao pokret jer drugog izbora zapravo ni nema. Raspršivanje glasova na više stranaka značilo bi politički kraj ionako oslabljenog hrvatskog naroda u BiH. Uvlačiti tamošnje Hrvate u unutarnjo-političke sukobe Republike Hrvatske može samo politički nepismen ili zlonamjeran čovjek, a Željka Markić to zasigurno nije.

Umjesto jalovog kritiziranja i žalopojki kojima smo ovih postizbornih dana obasuti, bilo bi kudikamo pametnije razmotriti što sve u idućem razdoblju Hrvatska može poduzeti kako bi poboljšala  položaj Hrvata u BiH. Za početak, bilo bi sasvim dovoljno proglasiti da je Željko Komšić „persona non grata“ u Hrvatskoj, čime bi se uputila snažna poruka njegovom biračkom tijelu, ali i stranim sponzorima. Ako je takvu sudbinu doživio posve beznačajni srpski ministar Vulin, nema nikakvog razloga da se isti postupak ne primijeni i na Komšića koji predstavlja daleko veću prijetnju nacionalnim interesima. Druga, također diplomatska, mjera bio bi opoziv sadašnjeg hrvatskog veleposlanika u Sarajevu koji, umjesto da izrazi zgražanje zbog izborne prevare, obilazi muslimanske vjerske dužnosnike kao da se ništa nije dogodilo. Time bi se uputila još jedna snažna poruka ne samo međunarodnoj zajednici nego i domaćoj petoj koloni. Treći kvalitetan potez bio bi postavljanje žilet-žice na granici s Bihaćem (Bišćem), odnosno unsko-sanskim kantonom, čija policija već mjesecima tolerira ilegalne prelaske državne granice i čiji su stanovnici također marljivo sudjelovali u komšićevom pohodu na Predsjedništvo. Ako se tako ponašaju Muslimani koje je Hrvatska spasila od četničkog noža, što tek možemo očekivati od njihovih sunarodnjaka u središnjoj Bosni koji su krvavo ratovali protiv Hrvata?! Sve te „kozmetičke“ mjere trebale bi pokazati ekstremistima u Sarajevu da Hrvatska više neće tolerirati  diskriminaciju i progon hrvatskog naroda u BiH, pa, ako ni to ne bude dovoljno, treba pripremiti dodatne sankcije. Navedene poteze hrvatski dužnosnici mogu povući ne pitajući nikoga za dozvolu ili savjet. Našim sunarodnjacima u BiH takva bi politika predstavljala značajno ohrabrenje i poticaj da ne napuštaju svoja ognjišta, a to je ipak najvažnije. Dakle, vrijedi pokušati!

Dinko Pejčinović/Hrvatsko nebo