U BIH NIJE POBIJEDIO KOMŠIĆ: Pobijedio je fašizam…

Smisao svakog Ustava jeste da ga se naprosto poštuje. Onaj tko krši Ustav svoje zemlje nije njen patriot. Onaj tko vrši nasilje nad Ustavom agresor je na pravni sustav svoje zemlje. Onaj tko preinakama ili krivim tumačenjem zakona svoje zemlje, ugađa sebi ili nacionalizmu kojem pripada nije dobar građanin. On je loš građanin. On je nacionalist.

Takav se zna predstaviti patriotom većim od svih, građaninom nad građanima, kakvog dunjaluk odavno vidio nije, no kršenjem Ustava, preinakom istog u svoje privatne potrebe on ubija tu državu, guši vjeru u nju, truje svaki mogući patriotizam i jača nacionalizam, do takve razine da taj nacionalizam na kraju jede tu zemlju.

Jedan od najboljih “građana, boraca protiv nacionalizma”, zvao se Slobodan. Umro je u Haagu.

Vrhovno načelo Ustava BIH jeste konstitutivnost tri naroda. Ustav FBiH je vrhovni pravni temelj FBiH.

Konsocijacija i konstitutivnost u FBiH su njena temeljna načela. Federacija BiH je u svom ustavu opisana kao federalna država Bošnjaka i Hrvata. Federacija dvaju naroda. Ne kantona. Presudio je to i Ustavni sud, odgovorivši potvrdno na apelaciju Bože Ljubića. “Fašiste”.

Izvornost hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH promijenjena je prije 18 godina na Alijino inzistiranje na tom istom Ustavnom sudu.

Tada je uveden srpski narod u FBiH. Kako su bošnjačke elite shvatile da im to daje sjajne mogućnosti upravljanja Srbima u vlasti FBiH prihvatile su rahatli tu odluku Ustavnog suda. I slavile su konstitutivnost. Baš onako kako ovu zadnju nisu. Od tada preziru konstitutivnost.

Zašto? Zato što se Alijina apelacija, nakon odluke po apelaciji Ljubića, Bošnjacima vratila kao bumerang.

Ustavni sud BiH poslao im je naredbu da srpski Klub Dom naroda imaju birati Srbi a hrvatski Hrvati. Nije se begovstvu s Poljina svidjela ta odluka. Uspaničili su se. I krenuli u otvoreni politički rat. Ponovno su iz torbe izvadili svoju omiljenu igračku za dresuru Hrvata. Komšića.

Bošnjački pokušaj da se na razini entiteta nametne Hrvatima Izborni zakon koji je zakon na državnoj razini najbolje govori koliko je bošnjačka politička elita, krenula u otvorenu agresiju protiv same države BiH, gubeći tako najjači adut koji su do sada imali – imidž naroda koji brani državu BiH od njenih agresora.

Postali su ustavni agresori na svoju zemlju. Na zemlju koju “vole više od drugih”. Osim što je tu i tamo nekome ostave u amanet. Recimo demokrati Erdoganu. Ako je Erdogan otac nacije, onda je Komšić princ te iste nacije. Od tamo si otkud ti je i žena. I nije čovjeku puno zamjeriti. Dosta pije. I nije mu lahko.

Odluka Ustavnog suda za Bošnjake znači da gube potpunu kontrolu FBiH. Da će Srbi i Hrvati u domovina naroda imati svoju legitimnu većinu.

Presuda po apelaciji Bože Ljubića promijenila je tok Bosne. Behar ne miriše kao prije. I sve je nekako drugačije. Mjesec sja drugačije. Miljacka je nekako mutnija. I nije to više to.

S jedne strane se kuneš u multietničnost, s druge ti ona smeta. Bipolarni poremećaj najboljeg nacionalizma u zemlji.

Tekst te famozne presude zvane Ljubić. Iznimno je frustrirajući za svakog “iskrenog bosanskog patriotu”. I to treba razumijeti.

Jer iskreni bosanski patriot ne postoji. To je politološka doskočica. Postoji samo iskreni bošnjački patriot. Bosanski patriot voli Srbe i Hrvate. Bošnjački ne. To je čovjek koji sanja nacionalnu državu Bošnjaka. Samo se to stidi javno reći. Sretan Srbin ili sretan Hrvat unesrećuju ga. Ako su ta dva sretni i smiju se, on to smatra dokazom da nešto ne valja. Da se negdje uradio velik haram.

SDA nema snage priznati Bošnjacima da je Alijina apelacija bila jako glup čin. Pucanj u nogu bošnjačkoj geopolitičkoj ideji.

Jer nekako su podjelu moći s majušnim Hrvatima mogli trpjeti, uz nadu da će Hrvati s vremenom nestati. Uz povremena nametanja Platofrmi i Alijansi i porezne otimačine, no kako sada pojasniti Bošnjacima da ih je baš Alija zeznuo. I da će u Federaciju morati ući i zli Srbi. Narod zločestiji od Hrvata. Agresori koji su ubijali i tjerali nas. Baš onako kako mi vođe bošnjačkog naroda nikog nismo i nikada ne bismo. Jer smo mi super. Tko kaže da nismo, fašist je.

Ustavni sud je uzburkao more po kojem plove jahte klana Izetbegović, snove o vječnoj dinastiji, snove o Izetbegovićevom privatnom entitetu FBiH, maloj Turskoj, entitetu koji će se, s vremenom, kako Bakirova Federacija bude jačala, nadviti i nad RS. Čim nekako riješimo Hrvate. A rješit ćemo.

Zato se krenulo u fašizaciju sa svih mogućih medija, halal lijevih, i halal desnih, fašizaciju svih hrvatskih političara, zabranu zastava, dijabolizaciju svake hrvatske simbolike, prozivanje RH kao ustaške države, pozivanje na dokidanje konstitutivnosti itd.

Mržnja prema Hrvatima imala je vantjelesno spiritualno iskustvo pomirbe nepomirljivih sarajevskih klanova. Sve je rađeno doktrinom – napad je najbolja obrana. Iz pozicije žrtve. I to ne najveće žrtve, nego jedine i najveće žrtve. Drugih žrtava nema. Nema tu mjesta za tuđu bol. U Bosni je samo naša bol. Sva bol svijeta je u Bosni. I na Poljinama. A Bosna to smo mi. Ja, Sabija, Rejep, Šefik. I Željko.

Dok je konstitutivnost bila zgodna igračka za majorizaciju i Komšoglu je bio glavni zagovornik iste. Jer se njome lakše nametalo Srbe i Hrvate po volji Čaršije. Biti politički vibrator velikog nacionalizma nikada Željku nije smetalo. On nikada nije niti bio stvarni političar. On je plastični političar. Bez greške. Njegovo je samo da uzurpira. Sve ostalo mu se oprašta. Nema stvarno tijelo kojem odgovara. Kome će odgovarati? Hrvatima?

Kada je konstitutivnost prestala biti igračka bošnjačka politička scena se uzjognila, krenulo se u sotonizaciju svega što ne misli “probosanski”. Čitaj velikobošnjački.

Čak i u sotonizaciju samog Daytona. Vrijeđao se Ustavni sud. Sve hrvatsko fašizmom se prozvalo. Osim Slave Kukića. Slavo Kukić je jedini Hrvat koji je ostao “ugledan”.

Dojučerašnji titoidi , militantno, počesto alkoholizirano krilo SDA okupljeno u tzv. “lijeve probosanske snage” , čitaj političke Bošnjake koji ne idu na džumu, krenulo je otvoreno proklinjati “komunistički recidiv” zvani konstitutivnost.

Tito im je naglo postao mrzak. Jebeš Tita. Valjao je dok je trebao.

Toliko “pravi patrioti Bosne” vole Bosnu i Hercegovinu da se nisu ni potrudili provjeriti od kada datira troidentitarna, trokonstitutivna institucionalna tradicija u BiH.

Daleko je ona starija od komunizma. No što saraj djeca znaju o BH zavičaju. Oni su dovoljni sami sebi. Država to je za njih Sarajevo.

Pa se od početnih prijetnji za ukidanjem konstitutivnosti, nazivanja hrvatskih lidera, “rasistima, čuvarima logora, otmičarima i ubojicama”, došlo do tog da je na skupu na kojem je govorio liberalni demokratoid Čedo, (političar iz druge države) pozivalo, nit manje nit više nego na nabijanje na kolac hrvatskog predsjednika u BiH i silovanje Kolinde Grabar Kitarović – starom bosanskom uzrečicom “do jaja”.

Autori tih parola nisu uhićeni. Nitko nije ni pozvan na istražni razgovor. Skupovi MPT Komšića nisu zabranjeni. Komšić ih nije osudio. Niti se ogradio od njih. Čeda Jovanović se pravi da ih nije niti vidio. A možda stvarno i nije. Tko zna čime se taj u Tuzli pukao. Bit će s nečim jakim. Jer stajati među fašistima i pričati o ljubavi, to mora biti dobra roba.

Vodeći mediji u BiH i susjedstvu, mediji s nultom tolerancijom na fašizam, taj gaf nisu smatrali vrijednim spomena. Čika Dejan. Čika Jović ih je prešutio. Vesna Pusić je Komšogluu, idolu tuzlanskih nabijača na kolac, i grupnim silovateljima, čestitala na izboru. Bit će ona strašno mrzi Kolindu. Ili se možda i sama uplašila silovanja?

Nije poznato da je na Čovićevim skupovima itko ikada pozivao na ubojstva i silovanja neistomišljenika.Nikada se nije dogodilo da na Dodikovom skupu netko poziva na nabijanje na kolac i silovanja.

Kako je to moguće da tog nema na skupovima “nacionalista” a ima na skupovima Čede Pomirbe?

Kakav obogaćeni uran se prosuo po Bosni? U kakve postmodernističke zombije se pretvaramo? Kakvi duhovi su zavladali našom lijepom zemljom?

Živimo li u medijskom hologramu naših kolonizatora? Nesvjesni da duboka NGO država dopušta pozive na ubojstva, ukoliko ih zaziva “poželjni fašist”?

Štoviše, Komšićevi fanovi, nisu to činili samo na zadnjem danu kampanje. Mjesecima već širom bošnjačkih interneta, neki od Bošnjaka, čija nacionalistička ideologija ničeg zajedničkog nema s građanskom ideologijom, pozivali su na mašćenje jatagana cafirskom krvlju, i ubijanje Vlaha nakon što se riješe Hrvati. I pored svega toga agitirali za Komšića. Kao primjerice ovaj simpatični gospodin iz Konjica, deklrarirani Komšićev glasač i obožavatelj:

Prijavili smo ga sarajevskoj policiji. Što je učinila sarajevska policija “našeg glavnog grada”? U kojem fašističkom košu je završila ta prijava? I kad idemo u šoping u naše slobodarsko liberalno Sarajevo?

Na kostima mrtve Federacije raste novi bosanski Fašizam

Konsocijacija u FBiH značila je da na cijelom teritoriju FBIH Hrvati imaše, kao suveren narod, pravo na vlastite političke ideje, vlastiti politički put, vlastiti svjetonazor, kao i Bošnjaci. Imali su pravo biti lijevi, desni, konzervativni, liberalni, libertarijanci. Imali su pravo biti pametni, glupi, politički apstinenti i sve što požele. Jer to je bila i njihova zemlja. Zemlja za sve nas. Prestala je to biti njihova zemlja. Otjerali ste iz njih ideju pripadnosti te zemlje. Od njih napravili Hajduke. Probudili uskočku krv. Načinili od mirnog naroda Rebelse. Jer nitko pa ni Hrvat, ne priznaje prostor Režima.

Konsocijacija je bila zamišljena kao negacija Režima. Kao prostor nenametanja. Prostor slobode. Prostor bez opresije. Prostor suživota.

Takav prostor onda je trebao dovesti do pluralizma ideja. Do liberalne demokracije. Do slabljenja nacionalnih stranaka.

U takvom prostoru Bošnjaci Hrvatima nemaše pravo nametati svoj svjetonazor, kao ni Hrvati Bošnjacima.

U prijevodu to se trebao zvati institucionalni suživot. Jedni druge trebali su naučiti voljeti, ne potirati. Oni među njima, koji slično razmišljaju trebali su premrežiti ta dva naroda svojim zajedništvom, projektima i suradnjom i to ne NGO nivou manjine, nego na općem nivou.

Cijelo vrijeme su politike Hrvata bile optuživane da to ne žele. No nisu Hrvati činili institucionalni i ustavni atak na Bošnjake. Politike Bošnjaka jedine su odgovorne, što uopće nisu dale šansu da se zavolimo. Da se Federacija “premreži”. Da zidovi koji su ostali od rata padnu, i da naše rane zarastu. Da skupa postavljamo vijence na mjesta naših sramotnih pokolja. Pokolja kojih se mi stidimo. I pokolja kojih se vi ne stidite. Koje nazivate ekscesima.

Svaki novi izbori bili su naš novi reset na nulu. Ovi izbori su ubili Federaciju. Pukla je naša ljubav. Koja je od prvog dana bila laž.

Dvije identitarno različite no mentalno jako slične slavenske zajednice, istoga dalekog korijena, trebale su imati podijeljenu upravu zajedničkih institucija, i živjeti jedna s drugom i jedna pored druge. Bošnjačke elite nisu dopustile bošnjačkom narodu da zavoli svoje komšije. Od prvog dana mira, uvjeravale su taj narod da mu je Hrvat krvnik podmukliji od Srbina.

Međusobno smo se trebali poštovati, dogovarati se oko toga kako ćemo svojoj djeci tumačiti našu bolnu i sramotnu prošlost, i ne pokušavajući jedna drugu uništavati u miru onako kako su to pokušavale u ratu.

Zadovoljnom Bošnjaku cilj je trebao biti zadovoljan Hrvat. Zadovoljnom Hrvatu cilj je trebao biti zadovoljan Bošnjak.

Laž je da su u takvoj FBiH Hrvati imali previše zastupljenosti. Sva tijela koja su služila svim građanima FBiH se popunjavaju građanskom logikom. Tek samo dva tijela Dom naroda i Predsjedništvo BiH popunjavaju se kolektivnom logikom.Baš sve ostalo matematičkom , građanskom logikom.

No Sarajevu to nije bilo prihvatljivo.

Da je Sarajevo poštovalo Ustav, i svoju domovinu, kao i svoje susjede, danas bi Hrvati bili politički pluralna nacija, a HDZ bi bio mrtva stranka. Danas bi Bošnjaci bili pluralna politička nacija a SDA bi bila davna mrtva stranka.

Na kraju priče zvane Federacije BiH, nije pobijedio razum. Pobijedio je fašizam.

Najfatalnija rečenica ovih izbora nije izgovorena iz hrvatskih usta. Ta rečenica predstavlja smrt Federacije BiH. Izgovara je danas 200.000 Komšićevih birača i njihovih obitelji. Ovo je ta rečenica. Tekst sa smrtovnice FBiH glasi:

“Nismo mi nametnuli Komšića zato što je on sposoban i lijep, mi znamo da on to nije, nametnuli smo vam ga da vas kaznimo za retoriku vaše politike, vas i vaših lidera. Kada se prilagodite onome što mi očekujemo od vas onda ćemo vas pustiti da sami sebi birate. Jer vi nemate prava koja mislite da imate, mi smo većina, prilagodite ste, svaki otpor je uzaludan”

Ovaj naširoko raširen borgovski politički narativ predstavlja smrt konsocijacijske demokracije u FBiH. Smrt FBiH. A potom vjerojatno i BiH.

Dok se političari mrze države mogu preživjeti. Političari su glumci. Oni žive od manipulacija narodima koje predstavljaju. Po danu se svađaju, navečer skupa jedu. Naša mržnja danas njihova je večera sutra.

Međutim kada jedna duboko fašistička ideja uđe u ljude, glasače, i okorijeni se kao vrijednost, kada ostane živjeti u njima, tada nastaje ozbiljan problem. Političar koji je pustio u narod tu ideju postaje rob vlastite propagande.

Čovjek koji je unio fašizam u narod, u ovom slučaju Komšić, dalje može birati, hoće li povući svoje fašizme iz javne uporabe, i potom od strane istog naroda, biti politički ubijen, nakon što shvate da ih je prevario ili će nastaviti hraniti taj narod novim doziranjem fašizma.

Ovdje se ne radi o ekscesu. Radi se o većini u bošnjačkom narodu. Političkoj većini u Bošnjaka koja je zaokružila Komšića.

Komšić je toliko gorio od želje za ponovnom moći, da je u žaru još jednog mandata, spalio vlastitu zemlju.

Jer nema zemlje bez ideje u čovjeku. Budući da ideja države ne stanuje u institucijama. Niti država opstaje tako što se brane njene institucije. Ako institucije padnu, a ideja zajedništva i smisla države preživi, država je preživjela.

Ako smisao države nestane, nema te institucije koja državu može spasiti. Metafizika Bosne je Tunjina izmišljotina. Takorekuć glupost. Bosnu i Hercegovinu na životu ne drži nikakva metafizika. I nikakav Tunjo. Ona postoji sve dok postoji osjećaj kod većine na njenom cijelom teritoriju da je postojanje BiH potrebno. Nakon Komšića tog osjećaja više nema. Većina građana BiH više ne želi ovu zemlju.

Komšić je potpubo otjerao Hrvate od ideje BiH. Pripremio ih za Dodika.

Tu ga je njegov ekscentrični savjetnik, koji ga je i do sada skupo koštao, grdno prevario.

Ideja države, ponavljam, ne stanuje u hladnim državnim zgradama, ona stanuje samo i iskjučivo u običnom malom čovjeku. U svakom građaninu neke države. Netko tko se ukrasio građanskom koprenom to je morao znati. Komšoglu to naprosto ne zna. Pitanje je što taj čovjek uopće zna.

Komšić ideju države nije ogadio bilo kome. Nego presudnom dijelu građana BiH. Onom dijelu koji je ovoj zemlji i dao nezavisnost. I čiji suverenitet itekako ovisi o njima. Ne radi se tu o 300K ili 400K ljudi. Radi se o milijun i 200K Hrvata koji u svakom trenutku mogu izići na neki novi referendum.

Narod je to koji je najskuplje platio nezavisnost BiH. Prepolovljeni narod. Narod koji je Islamska zajednica dosta varala. Više neće. Narod koji je osim, nezavisnosti, 1995-e donio mir u BiH, vojnom prevagom.

Premda se to u gradovima kojima je ovladao halal fašizam, više uopće ne smije reći. Kako drugačije tumačiti da je u jednom Bihaću u čijem je oslobađanju poginuo i HV i HVO vojnik Komšić na antihrvatskoj retorici uzeo tisuće glasova?

Pitanje je danas, može li se BiH uopće spasiti od raspada tako da se žrtvuje Federacija. I potpuno ugasi. Da se nadležnosti Federacije prenesu na državu i ojača državna vlada. I bošnjačko hrvatski rascjepi time trajno ugase. Pitanje je, jer Hrvati više ne vjeruju ovoj državi.

Federaciji nakon Komšića Trećeg, definitivno je došao kraj.

Ona može postojati još neko vrijeme, fiktivno, kroz institucije, no na tlu, u stvarnosti, Federacija Bošnjaka i Hrvata umrla je oktobra sedmog. Umrla je smislenost njenog postojanja u ljudima. Jedni žele da drugih nema. Drugi kao reakcija, žele da te države više nema.

Umrla je Federacija nakon što je obredno ubijena. Njen ubojica je učenik svojih generala. Šerifov vojnik. Zlatni Ljiljan. Građanin i vojnik džihada.

Ljiljan koji je pristao da ponese zastavu. Zastavu fašističke ideje suživota.

Ideje koja kaže da Hrvati u BiH koji misle drugačije od onog što je poželjno političkom Sarajevu poželjno, takvi imaju biti kažnjeni.

Potpuno kontrarna ideja Ustavu FBiH.

Radi se o, nit manje, ni više, nego o prvoj premisi svakog fašizma.

Nacionalsocijalisti danas i ne pokušavaju naći pravdanje zašto su to učinili. Jer nacionalsocijalizmu pravdanje ne treba. Mržnja prema drugome tek je samo gorivo nacionalsocijalizma.

Da bi se narod agitirao u ideju fašizma, meta mora biti dehumanizirana. Označena kao Zlo. Ubojstvo te mete, nije grijeh. Ta to je humano načelo. Ako metu označiš kao fašistu, onda je njegova dekaptacija human čin.

Komšićev fašizam ne okreće mitraljeze na hrvatski narod, bilo bi isuviše providno.

Stoga mediji fašizma targetiraju prvo u glavu naroda. Dehumanizacija liderstva.

Onih koji ga predstavljaju.

Zato je Čović Zlo. Zato su hrvatski mediji “govornici mržnje kojima treba otkinuti glavu”.

Zato je Čović odavno predstavljen kao ontološki neprijatelj Bošnjaka. Niti jedan dan mandata nije prošao da mu nisu naljepili neku etiketu. Neki novi krivotvoreni dokument. Te etikete potom primaju naivni novinari u RH.

Mučitelj u logorima. On je koristio Bošnjake kao robovsku radnu snagu, tužit ćemo ga, on slavi ratne zločine HVO-a, on se veseli našoj pobijenoj djeci, on ubijenu djecu Ahmića naziva ISIL-ovcima, on pomiče rijeke, on otima ljude, on onima koji pišu protiv njega telepatski izaziva rak. A kako ga biraju Hrvati, stoga ćemo kazniti Hrvate i poslati im poruku, ili se prilagodite, ili vas biti neće.

Dopustiv hrvatski lider stoga je, prema novoj dopuštenoj ideologiji halal fašizma samo onaj lider koji:

-Armiju BiH smatra vojskom koja je samo branila i nije radila zločine i logore, uz par nečasnih iznimaka.

-Koji smatra da El Mudžahid nije postojao, a ako jest, poštovao je sva pravila Ženevske konvencije
VRS i HVO smatra genocidnim pokretima uz par časnih iznimaka

-Zašuti na činjenicu da bošnjački politički vrh slavi bošnjačke ratne zločine

-Odšuti činjenicu da se iz Sirije u BIH vraćaju borci ISIL-a

-Ne traži istrage oko ubojstva Leutara i Šantića i malene Augustine Grebenar

-Zaboravi na logore Armije BiH u Bugojnu i Jablanici

-Prihvati da je HVO bio samo UZP i da nikakvih zasluga nije imao za BiH

-Odustane od hrvatskog TV kanala

-Prihvati zajednički udžbenik povijesti u kojem će se El Fatiha slaviti kao našeg vladara

-Prihvati da je Naser Orić naš zajednički, dakle i hrvatski narodni heroj

-Priča kako je Posavina izdana

-Smatra da je Blaž Kraljević bio antifašist

-Šuti o zločinima nad Srbima u Dretelju

-Slavi Šteficu Galić i šuti o odbjeglom ratnom zločincu Hrstiću iz njenog filma

-Tvrdi da u Konjicu i Jablanici nije bilo logora

-Odšuti izjave u kojima je Bosna ostavljena u amanet Erdoganu

-Krene plaćati pretplatu TV kućama koje ga sotoniziraju

-Priznaje Slavu Kukića ne kao sarajevsku političku frajlu nego kao uglednog intelektualca

-Pristane gledati kako sarajevska majorizacija Hrvatima nameće diplomatske kadrove

-Pristanu na blokade svih hrvatskih kadrova koje bošnjački nacionalizam proglasi opasnima

-Ne otvara pitanje povezanosti boraca Armije BiH s napadačima na WTC tornjeve

-Nastavi šutjeti o poreznom poklon haraču 2.0 za “naš glavni grad” Sarajevo.” “Grad svih nas.”

-Ne otvara pitanje masovnih krađa na glasačkim kutijama po bosanskim vrletima

Ukratko, poželjni hrvatski lider je onaj, tko pristane na tihu eutanaziju vlastitog naroda. Po želji fašizma. Pristane biti grobar vlastitog naroda. Poželjni lider je stoga Sejdo Bajramović. Princ sarajevskog fašizma. Predstavljen kao čovjek univerzalnih vrijednosti. Kojem je nacionalizam stran. Premda mu tolike godine služi.

Treći izbor Sejde Bajramovića nije isti kao oni prije

Ranije je Komšić pokušavao dokazati da njega biraju i Hrvati. Govorio je o građanskoj retorici i nadnacionalnoj logici. Pokušavao je skriti kojem nacionalizmu služi. Nije otvoreno najavljivao rat Hrvatima i prijetio brisanjem njihovih političkih prava. Ne bijaše izarastao u pravog Komšoglua.

Komšić je oteo snove Kukiću. Mlađi od njega, drčniji. A slavostrasni Slavo je tako htio biti upravo to. Eutanizator i akademik istog tog nacionalizma.

Čovjek koji je ovaj put zagovarao iskrenu građansku BiH, Boriša Falatar, čovjek koji je ponudio viziju pomirenja i suživota dobio je tek samo 1% glasova u Bošnjaka. Čak i manje.

I to je danas mjera stvarne građanske BiH. Falatar je raskrinkao bošnjačku laž. I zato ga od prvog dana preziru.

Komšić je ove izbore glasove Bošnjaka dobio ne samo na govoru mržnje prema narodu svog oca.

Komšić je izbore, u Bošnjaka, dobio mi manje nit više nego na fašizmu.

Netko će reći teška riječ. No, nije.

Nema potrebe uljepšavati stvarnost i bježati od Komšićevih riječi. Ovdje se radi o stvarnoj matrici fašizma. Ne o onom fašizmu koji se iz Sarajeva nabacuje po svemu i svakome kao dnevnopolitička halva. Gnjevna hrana za opljačkani narod kojem moraš pokazati nekakvog krivca, zašto živi loše, i tko ga je opljačkao.

Sve što je govorio, sve što je najavljivao, od prve do zadnje riječi, spada upravo u tu političku ideologiju: Fašizam.

Umberto Eco bi to davno vidio i upozorio na to. BiH nema svog Umberta Eca. Iz BiH je pamet odavno otišla.

BiH je postala država loših đaka, država nemoralnih medija, država opće učmalosti, kojom vlada dobro raspoređeni intelektualni prosjek. Podkapacitirani ljudi.

BiH nema izvrsnih kirurga, nema dobrih odvjetnika, nema izvanserijskih sportaša, inženjera, ničega. Naši najbolji sinovi i kćeri odavno su pobjeli od nas. I neka su. To je jedino logično što su mogli uraditi.

BiH je prostor. Nije država. Ogromno predgrađe bez stvarnog grada u sebi. Prostor dubokog propadanja.

Zato su Falatari u njoj ljudi koje dočekavaju s podsmijehom. I njih bi oni na kolac da mogu.

Ne razumiju ih. Nitko nadprosječan tu ne može proći.

Jer za svaki uspješan fašizam od iznimne važnosti je uništenje mislećih jedinki i jačanje društva prosječnosti. Društva kojim je pogodno upravljati.

Ne skidam ja tu odgovornost s hrvatskih elita. No ona je, u odnosu na snagu bošnjačkih elita, gotovo na razini nebitnosti.

U BiH ne postoji niti jedan javni bošnjački intelektualac koji ima hrabrosti retoriku Željka K, i njegovu političku doktrinu nazvati upravo tom riječju – fašizmom.

Ako takav i postoji, on živi u društvenim katakombama Velike Bošnjakije. Tamo, gdje svaki fašizam već ostavlja slobodnomisleće pojedince. Da istrunu.

Šutnja javnih sarajevskih intelektualaca, koji su nekada hrabro kritizirali svako ideološko zastranjenje u Bošnjaka, do te razine da su im drugi krajevi BiH nekada zavidjeli, najbolji je dokaz razbuktalosti i snage tog i takvog fašizma. Reći će doduše nešto Kazaz. Kazat će nešto i čestiti Fatmir. No, nitko ih prenijeti neće. Guknut će u nebo. Glasnice su im nedovoljne za proboti zidove političkih ezana.

Bosna i Hercegovina je danas jedina zemlja Europe u kojoj je u zgradu Predsjedništva ušao fašist. A njegovo ime nije Milorad. Na našu sramotu sin je hrvatskog oca.

Koliko je taj fašizam kojem sin hrvatsko oca služi, metastazirao i divlji, najbolje govori podatak da mediji iz Sarajeva, informiraju strane medije kako je hrvatski narod u BiH izabrao socijaldemokratu, dok su ostala dva naroda birala nacionaliste.

Kao da smo Sjeverna Korea. A ne zemlja u Europi. Pa se tako brutalna laž može plasirati.

Fašistički slovoslagači sjajno pišu fašističke obmane za našu Mater Europu. Daktilografkinje fašizma brzo tipkaju svjetskoj javnosti kako je predstava novog političkog nasilja zapravo uspješna pobjeda demokracije.

No u stvarnosti moj narod, hrvatski, nije glasao za fašistu. Moj predsjednik nije fašist. Moj narod nije fašistički. Ma koliko god tražili sramne iznimke u njemu i predstavljali ih kao opći primjer.

Hrvat to nije bio. Ako je bio jedan, suprotstavila su mu se tri. Moj narod to nikada i neće biti.

Razdor koji će Komšićev, uspješno zasađeni fašizam u bošnjačko društvo, unijeti u BiH tek slijedi. Pred nama su četiri godine komušanja Bosne i Hercegovine. Urbana raja vjerojatno i ne zna što znači ta riječ.

Drumovi bosanski poželjet će se u jednom trenutku Države. Zažalit će za svakim glasom mržnje koji su mu dali.

A Države, nedosanjane mitske Bosne, nigdje biti neće.

Onda kada Dodik, naivnim Komšićem bude rušio svaki temelj ove i ovakve Bosne i Hercegovine.

Baš po onom znamenitom guslarskom epu vidovitog srpskog guslara s početka 19 stoljeća, Filipa pl. Višnjića.

Piše: Ivan Šušnjar,

hms.ba/ http://hms.ba/Hrvatsko nebo