B Ristić: Pupovac napadnut giricama

Svi znamo za onaj osjećaj kada ne možemo vjerovati što vidimo svojim očima, a mediji i javnost nas uvjeravaju kako je to nešto sasvim drugo. Ako postoji neka dvojba, tu su stručnjaci koji će nam ubrzo objasniti u što gledamo. Oni bolje od nas znaju što točno trebamo vidjeti. Umjesto da se držimo razuma i činjenica nudi nam se neka univerzalana stvarnost, u kojoj moramo prihvatiti nametnute stavove kako ne bismo ispali budalama.

U susretu s medijski oblikovanim holističkim istinama, ako dobro ne protrljamo oči, ne možemo biti sigurni je li nebo plavo, a trava još uvijek zelena. U svijetu univerzalne laži i najobičniji truizmi postaju sumnjivi. Nekada se bez dokaza spaljivalo vještice, što svatko zdravorazuman smatra okrutnom praksom. Danas se u ime borbe protiv spaljivanja spaljuju ljudske sudbine. Svatko tko ne misli u skladu s novoproklamiranom religijom progresa, završit će na lomači javnog mnijenja. Ako za njegovu krivnju nema dokaza, tim gore po dokaze.

Bog progresa srušio je autoritet istine. Nekada je u svijetu postojalo pravilo presumpcije nevinosti, kada se svaku optužbu moralo potkrijepiti dokazima i svjedocima. Ali onda smo zagazili u doba “presumpcije krivnje”, u kojem mediji stvore atmosferu javnog linča, a optuženi mora dokazivati svoju nevinost. To je danak življenju u vremenu osjećaja, u kojem pozivanje na činjenice izgleda kao ruganje istini u lice.

Nije važan smisao, već vlast nad jezikom. Svaki put kada nešto izgovorite, pojave se oni koji će vam protumačiti što ste time htjeli reći i kako biste trebali misliti da ne biste povrijedili njihove osjećaje. A kada osjećaji uzmu primat razumu, onda više nema kočnica koje će naš vlak zadržati na tračnicama i gotovo uvijek zalazimo u područje manipulacija i ekstrema, gdje fanatizam postaje naše novo normalno.

S druge strane narod je pokazao visoku razinu tolerancije za sve te abnormalnosti. Ali u zadnjih mjesec i pol kao da se nešto prelomilo, te eskalira nezadovoljstvo prema vladajućima. Tako smo mogli pročitati kako su “bijesni građani zasuli ministarstvo zdravstva jajima”, “zabrinuti roditelji Bandića gađali jajima”, “radnici župana zalili pivom i vrijeđali ga”, “štrajkaši na Markovom trgu ostavili govno u peleni, a Sabor gađali jajima” te kako je “žena bacila kantu govana na zgradu vlade”.

I onda, na sve to, Vukovarci najave prosvjed zbog neprocesuiranja ratnih zločina, nezadovoljni jer se 27 godina po tom pitanju nije ništa učinilo. I umjesto odgovora, rasprava se prebacuje na teren spekulacija o tome tko stoji iza prosvjeda i koji su skriveni motivi organizatora. Tako iz središnjice HDZ-a opetovano slušamo priopćenja kako taj prosvjed treba depolitizirati, čime se očito priznaje kako su svi prethodni braniteljski prosvjedi bili politički i da je ovo prvi takav neovisan, nad kojim središnjica HDZ-a nema kontrolu. HDZ-ovac Đakić je zato odložio održavanje sportskih igara Hvidre “kako se braniteljima ne bi manipuliralo”, na što su svi njegovi kumovi odahnuli.

U svoj toj atmosferi straha od prosvjeda u Vukovaru, mediji su nas izvijestili o “fizičkom napadu na Milorada Pupovca”. Poslije smo doznali kako ga je netko gađao “giricama”. Napad hranom, što je u zapadnoj demokraciji uobičajen oblik iskazivanja nezadovoljstva glasača prema političarima na vlasti, medijski je unaprijed okarakteriziran kao mržnja. To je poslužilo svoj sili mudroslova da utvrde kako je “napad na Pupovca logična posljedica izljeva mržnje koji su ušli u mainstream”. Netko ciničan bi rekao kako je razlika između bijesa i mržnje u tome što je bijes moguće uslikati. Valjda su zato sve naslovnice odmah zaključile kako se radilo o gorkom limunu međunacionalne mržnje, a na kraju ispalo da se radi o skupoj limunadi naplaćenoj 1431 kunu. Uz sve to, kažnjeni tvrdi kako je bijes navodno posljedica davnog Pupovčevog seksualnog uznemiravanja njegove mlađahne supruge.

Medijski je važne osobe dotakao prst sudbine, pa su se našli u SMS problemu. Dok Seve Nacionale muku muči s izgubljenim mužem, Nacionalov Vaso ima problem s izgubljenim spisima. Mislim, nema on, već državni odvjetnik, kojega nitko ne smije pozvati na odgovornost. On je dao skroz razumno objašnjenje kako mu je pas pojeo zadaću. Ali ništa zato, jer sve što izgubi državni odvjetnik Jelenić, pronađe Nacionalov glodur Jelinić.

Bio je ovo tjedan političke prostitucije u kome su oni koji su sebe prekvalificirali u potkapacitirane političare, sve nas prekvalificirali u magarce. Oni nas jašu, a mi se tješimo kako živimo u cirkusu. Ispada kako onda nismo obični, već smo valjda cirkuski magarci.