Robert Valdec: Kako sam postao ratni profiter

Prije točno 17 godina, na današnji dan, 07. Listopada 2001., nakon cjelodnevnog gutanja prašine po ‘Plemenskoj zoni’, području sjeverozapadnog Pakistana i sjeveroistočnog Afganistana, brzinske večere u nekoj rupetini u Pešavaru i trosatne jurnjave autom do Islamabada, kasno navečer dovukao sam se u zadimljeni podrumski bar hotela Marriott, da s dvije, tri hladne pive isperem prašinu iz grla.

U baru je bila uobičajena gužva – deseci novinara iz cijelog svijeta naguravali su se, nadvikivali, glazba je treštala. Već se danima i tjednima ovdje iščekivao početak rata. Odjednom je sve na trenutak utihnulo – isključili su glazbu, a sve su oči bile uprte u ekrane na zidovima na kojima su se izmjenjivale slike ispaljivanja raketa s američkih krstarica sa scenama eksplozija u Kabulu. Trajalo je sve to skupa dvadesetak sekundi, a onda se zaorilo:

‘Počelo je! Počelo!’

Nastao je stampedo, izvjestitelji, snimatelji, tehničari…, gazili su jedni preko drugih tko će prije stići na krov hotela odakle su se slali ‘live’ izvještaji. U nepunu minutu, bar se ispraznio. Ostalo je osoblje iza šanka, ja naslonjen sa svojom bocom u ruci na njega i zgodna crvenokosa žena koja je ostala sjediti sama za obližnjim stolom. Moji u Zagrebu su ionako već spavali, rotacija je u tiskari radila punom parom.

Prišao sam njenom stolu i upitao:

‘Lijepa damo, dozvolite da vas počastim pićem’.

Tako je meni počeo rat u Afganistanu.

Prošlo je 17 godina. Rat koji je te večeri počeo traje još uvijek. Kao i naša ljubav koja je planula dok su eksplozije tresle Kabul. Onda su treštale eksplozije, sada nam pas drijema na terasi, mačka prede na fotelji. Ona je zaspala, a ja još kuckam uspomene po facebook-u.

Robert Valdec fb /Hrvatsko nebo