Komu i čemu služi Globusovo šminkanje četnika Vuka Draškovića

Kako i u kojem trenutku realizirati pojedino pitanje nasilnoga uvođenja „duše i mozga  Beograda“ u Hrvatsku jedno je od taktičkih pitanja kojim se non-stop bavi velikosrpska beogradska inteligencija i njezine hrvatske sluge. Pokazni primjer u praksi izvrsno ilustrira intervju Vuka Draškovića objavljen u Globusu od 21. rujna 2018. Darko Hudelist se prisjetio kako je prvi intervju s njime objavio u Startu „u kasno ljeto 1989.“. Taj je intervju prava riznica velikosrpskih nastojanja u kojoj se Drašković istovario kao stručnjak za granice velike Srbije. U međuvremenu se „transformisao“, tako da srbijanski portal koreni.rs još 2016. pišući o njemu kažu – „Kako je ‘četnik’ zavoleo NATO“.

Povod novom razgovoru navodno je Draškovićev još neizišli roman u kojemu se divi kralju Aleksandru, budući da je navodno od „Jugoslavije htio napraviti balkansku Ameriku“, čime dosadašnja bolesna mašta autora dobiva novu dimenziju laži. Javni interes hrvatskih čitatelja mogli bi biti romani austrijskih, mađarskih, talijanskih i turskih romanopisaca, svi oni dolaze iz zemalja koje su više ili manje prodirale u Hrvatsku. No u suvremeni hrvatski javni prostor prema jugoslavenskome receptu kralja Aleksandra i drugih pripuštaju se uglavnom srbijanski. Draškovićev roman, može se zaključiti iz intervjua, prinos je stotoj obljetnici okupacije na „ovim prostorima“ i zov prema novim.

Optimalan program Vuka Draškovića

Već u uredničkoj opremi izrađenoj prema tehnici proizvodnje zaborava Drašković je u Globusu najavljen kao „političar i pisac koji je najavio hrvatsko – srpski rat“. Povijesno je točno da je Vuk Drašković svojom ratnohuškačkom retorikom potencirao, zazivao i poticao vojnu agresiju Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. On je jedan od ključnih arhitekata srbijanskoga terora „na ovim prostorima“. I to kao pisac u službi velikosrpske ideologije i kao prevrtljivi političar.

Drašković je 1990. kazao kako sva nesreća u Jugoslaviji potječe od Hrvata. A 1991. dokazao kontinuitet velikosrpske politike kao svoj politički program: „Optimalan program je (…) sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora računati i, na primjer, Skadar. (…) Ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniju’, naš ideal će biti da u pogodnim historijskim okolnostima stignemo do Ogulina. (…) Sada je suludo i nezamislivo inzistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine, da je pobijedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti” (politički magazin „Srbija“, posebno izdanje, Beograd, 1991.).

Kako vidimo iz navoda Drašković se čvrsto drži velikosrpske osovine Garašanin – Mihailović – Memorandum SANU u kojoj je kralj Aleksandar jedna od važnijih poluosovina. Njegov „optimalni program“ izveden je iz proglasa Draže Mihailovića: „Borit ću se za najuzvišenije ideale koje Srbin može imati: za oslobođenje i ujedinjenje zauvijek svih srpskih zemalja. (…) Gdje god ima srpskih grobova, ono je srpska zemlja“. Upravo će Drašković u osvit raspada Jugoslavije prvi proglasiti kraljevoga četnika Mihailovića „prvim gerilcem Evrope“.

Osim „Načertanija“ u Draškovićev „optimalan program“ spadaju i poruke objavljene u kapitalnim velikosrpskim djelima kao što su „Srpska Krajina – Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama“ (Zagreb, 1939.), „Homogena Srbija“ (1941.) Stevana Moljevića i „Srbi i srpske zemlje – etnografski problem srpskog naroda“ (1942.) Milutina Nedića. Izvorište „optimalnoga programa“ zapisano je u uvodu „Načertanija“: „Temelj srpske politike jest da teži sebi priljubiti sve srpske zemlje koje ju okružuju, a ne da se ograničava na svoje sadašnje granice“. Izvorište je napisano, gle čuda, upravo u doba dinastije Karađorđevića, Aleksandrovih pređa.

Komunistički uhljeb i velikosrpski huškač

Vuk Drašković je od 1982. kuštravo-bradati četnik s kravatom, dotad je bio sluga režima i uspješan komunistički uhljeb. Rođen je 1946. u Banatu u partizanskoj obitelji porijeklom iz istočne Hercegovine, koja je zauzela kuću protjeranih Nijemaca. Kako je u Banatu trebalo na zemlji raditi, obitelj se vratila odakle je i došla, živeći od „tekovina naše revolucije“. Otac mu je bio kapetan JNA, koji mu je kao nadnevak rođenja upisao „29. novembra“ (Dan pokojne republike, točan nadnevak rođenja maloga Vuka ostao je nepoznatim baš kao i Josipa Broza). Po završetku pravnoga fakulteta 1968. odmah je postao režimskim čovjekom zaposlenim u TANJUG-u u kojemu radi do 1977. Posljednje dvije godine u TANJUG-u radi kao dopisnik iz Lusake. Vraćen je doma u „tvrđavu samoupravnoga socijalizma i nesvrstanosti“ kad je u svijet poslao lažnu informaciju da je Rodezija napala Mozambik.

Od 1977. do 1980. šef je informativne službe Sindikata Jugoslavije. U književne vode velikosrpske propagande, po nalogu ili osobnom izboru odmah po smrti Maršala Jugoslavije ulazi romanom „Nož“ (1982.). Ulazi potom i u praktičnu (velikosrpsku) politiku. Osnivač je SNO-a, pa odmah i SPO-a. Zalaže se za veliku Srbiju ostvarenu mirnodopskim putem tako što je srbijanske dragovoljce slao na ratišta. Fingira opoziciju Miloševiću, svojemu nedostižnom uzoru, da bi 1994. s njime ušao u savez koji iduće godine raskida, stvarajući privid srbijanske demokracije. Godine 1997. na Ravnoj Gori poziva na zauzimanje Knina i nudi sebe na čelu tenkovske kolone. Temeljem retorike takvoga predizborja postaje 1998. potpredsjednikom srbijanske vlade, ali je 1999. smijenjen. Godine 2004. postao je ministrom vanjskih poslova Srbije i Crne Gore.

Njegov politički put režimskoga aparatčika oslikava ga kao klasičnoga konvertita i živoga dokaza kako je mali korak od okorjeloga komunista do zadrtoga četnika. Njegov pak roman „Nož“ odaje autora posve uronjenoga u proizvodnju svekolike srpske ugroženosti u susjednim „zemljama“, koje zbog toga treba „osloboditi“ od muslimana i Hrvata, te potom „prisajediniti“, dakle, okupirati. Drašković je bio i komunist i antikomunist. Bio je borac za mir, a istodobno je postrojavao četničke dragovoljačke horde. Bio je protumiloševićevac, ali je izjavljivao – „Milošević je borac za mir“. Sredinom prošloga desetljeća (2006.) glumio je proeuropskoga političara s glavnom zadaćom sprječavanja ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Ujedinjenje: Od Makedonije do srpske luke Rijeka

Drašković je jedna od ključnih srbijanskih figura odgovornih za psihološku pripravu Srba za agresije na susjedne države i narode. Tijekom pripreme za vojnu agresiju prvi je, prije vjenčanoga kuma Vojislava Šešelja, izdiktirao zapadnu granicu Srbije na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag. Gradeći svoj „optimalni program“ počeo je, dakako, od ustaša, koji su sinonim za Hrvate. Potom je Jasenovac proglasio najvećim srpskim podzemnim gradom. Jedini spas od ustaša i Jasenovca vidio je u velikoj Srbiji. Ako nema Jugoslavije (koju je u njegovim interpretacijama jednom razbio „hrvatski secesionizam“, drugi put „Milošević“), govorio je, jedina alternativa je velika Srbija. Zbog toga je najavljivao „sjedinjenje svih srpskih zemalja“, počevši od Makedonije sve „do stare srpske luke Rijeke“. Taj ga plan intimno i praktično povezuje s kraljem Aleksandrom.

Po okupaciji Knina izjavljuje kako „priče o Kninu kao nekakvom povijesnom hrvatskom gradu ne vrijede ništa jer odlaskom Knina Hrvatska ni u kulturnom ni u duhovnom pogledu neće biti oštećena“, što se podudara s najnovijom Vučićevom „istorijskom“ bljuvotinom o tome da se nikad prije Oluje u Kninu nije vijorio hrvatski stijeg.

Kao srbijansko laprdalo dojadio je i Miloševiću. Dva puta ga je uhitio. Jednom ga i temeljito prebio. U unutarnjim srbijanskim previranjima dvaput je preživio atentat. Unatoč tomu, kao velikosrbin „s dna kace“, Miloševića pred međunarodnom zajednicom pokušava oprati od odgovornosti. Agresija („rat“, kako kaže Vuk i Globus) nije sporna, sporan je srbijanski vojni poraz. Cilj je jasan, treba sprati odgovornost sa Srba i Srbije, pa kaže: „Na Srbe neće pasti prokletstvo da smo izazvali sukobe, ali ne smije pasti ni historijska sramota da smo fašizam dočekali na koljenima“. Ova je izjava ugrađena u ciljeve Memoranduma II., prema kojemu se ravna i znatan dio hrvatske političke i medijske glavne struje. Zbog toga se u Hrvatskoj blokiraju istraživanja srbijanskih zločina a potenciraju nastojanja oko „zajedničke krivnje za rat“ za koji je kriv „konglomerat loših politika“ (Ivo Josipović).

Čime je Aleksandar nadahnuo Draškovića

Taj i takav Drašković napisao je, dakle, novi roman o kojemu u Globusu zbori veličajući kralja Aleksandra Karađorđevića kao „najveću ličnost u povijesti Srba“ (a sv. Sava?), koji je od Jugoslavije htio napraviti „balkansku Ameriku“ (ludilo!), koji bi – da nije ubijen 1934., Hrvatima iste godine dao „Banovinu Hrvatsku“ (malo morgen), koji je shvatio da je pogriješio s politikom integralnoga jugoslavenstva (konstrukcija), koji za ratni cilj nije htio prihvatiti proglašenje velike Srbije već ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu (ujedinjenje je okupacija „ovih prostora“), kojemu je Wilson čestitao na stvaranju Jugoslavije uz želju da mora stvoriti Jugoslovene (bolesna mašta), koji je navodno bio očajan zbog ubojstva Hrvata u beogradskoj skupštini 1928. (kaj god) i tako dalje zavodi Drašković.

U nečemu se slažem se s njime: „Komunistička Jugoslavija bila je samo replika, dok je original bila Aleksandrova Jugoslavija iz 1918.“. Obje su bile totalitarne, nedvojbeno protuhrvatske i obje su propale s neriješenim „nacionalnim pitanjem“, tvrdeći da su ga riješile. Ali se ne slažem da je Aleksandru na okupaciji čestitao Wilson, budući da je srpsko „prisajedinjenje“ Vojvodine, Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1918. bilo u potpunoj suprotnosti s Wilsonovih 14 točaka i naputkom o pravu naroda na samoodređenje. A da je Wilson tražio od Aleksandra da stvori nepostojeće „Jugoslovene“ spada u list Vrač Pogađač u koji se pretvorio Globus gradeći put afirmacije Draškovićevim fantazmagorijama.

Karađorđevići od Načertanija do Marseillesa

Za vrijeme dinastije Karađorđevića, dobro je podsjetiti se, izrađen je ekspanzionistički program Srbije, „Načertanije“ Ilija Garašanina. Karađorđevići su na temelju njega godine 1848. poduprli srpsku pobunu u južnoj Ugarskoj. Aleksandar Karađorđević (1888. – 1934.) ishodivši odreknuće starijega brata proglašen je 1909. prijestolonasljednikom, a 1914. regentom. Izlazak Rusije iz rata iskoristio je za pridobivanje crnogorske Narodne skupštine da zbaci njegova djeda, kralja Nikolu I., i donese odluku o pripojenju Srbiji 26. studenoga 1918.

Kad je postao „najveća ličnost u povijesti Srba“? Ne uvaživši zahtjeve hrvatskih gusaka u beogradskoj magli, 1. prosinca 1918. proglasio je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nametnuvši dinastiju i sebe prije odluke Ustavotvorne skupštine. Dvije i pol godine vladao je Kraljevstvom bez ustava. Vidovdanskim ustavom (1921.) uzeo je ovlasti raspisivanja izbora, sazivanja i raspuštanja Narodne skupštine, predlagana i odbijanja zakona, bio je i zapovjednikom vojske. Na njegov zahtjev do 1929. odstupila je 21 od 23 vlade. Sve su to bili nadahnjujući elementi romanopiscu Vuku Draškoviću za veličanje Aleksandra i „balkanske Amerike“.

Aleksandar je Kraljevstvo („balkansku Ameriku“) shvaćao kao proširenu srpsku nacionalnu državu, stoga je odbijao uglavnom hrvatske prijedloge o federalizaciji vodeći represivnu i centralističku unutarnju politiku. Nikad nije dokraja razriješena njegova uloga u pripremi atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini (1928.), atentat je nedvojbeno bio izraz volje i politike kralja. Poslije atentata ponudio je Hrvatima „miran razlaz“ tzv. amputacijskim planom prema kojemu bi Hrvati ostali bez velikoga dijela svojega teritorija, a Srbi u granicama željkovane velike Srbije. Kad mu amputacija prema karti velike Srbije nije prošla, ukinuo je ustav i građanska prava, praktično je 6. siječnja 1929. izveo državni udar uvevši diktaturu, postavši zakonodavnom i izvršnom vlašću, dok se sudbena obavljala prema izvanrednim zakonima.

Aleksandrov diktatorski poredak oslanjao se na srbijanske generale, žandare, vojsku i glomazan korumpirani i srbizirani državni aparat. Zabranjivao je nacionalna imena i simbole. Izmislio je jugoslavensku naciju – koju Drašković pripisuje želji SAD-a. Aleksandar je 3. listopada 1929. državu preimenovao u Kraljevinu Jugoslaviju, razdijelivši je teritorijalno na devet banovina. One su krojene diktatorskim škarama prema velikosrpskim ciljevima. U šest banovina osigurana je srpska većina. U vanjskoj politici iznimno je štetio hrvatskim interesima. Rijeku je, primjerice, Rimskim ugovorima 1924. prepustio Italiji. Hrvatsku, srednjoeuropsku i mediteransku, dodatno je balkanizirao 1934. sklapanjem Balkanskoga pakta (Jugoslavija, Rumunjska, Turska i Grčka).

Ubijen je 9. listopada 1934. u Marseilleu u atentatu hrvatskih i makedonskih nacionalnih snaga za oslobođenje od velikosrpske diktature. Prethodno je početkom godine ustrojio Namjesništvo (knez Pavle, senator Stanković i ban Perović), koje bi trebalo vladati državom u slučaju njegove smrti. Riječ je, dakle, o klasičnom diktatoru velikosrpskoga opsega.

Drašković „ovim prostorima“ nudi povratak na jugoslavenstvo

Jugoslavenska politička opcija, lijeva i desna, kao i velikosrpska, naziva kralja Aleksandra Karađorđevića – „Ujediniteljem“. To ujediniteljstvo s „prisajedinjenjem“ (okupacijom), izgleda da je i ključan motiv kojim se rukovodio Drašković pišući roman o Aleksandru. Procijenio je, naime, da se prema budućim „prisajedinjenjima“ u ovom trenutku ne može ići s pozicija „prvoga gerilca Europe“, četnika Draže Mihailovića, već zaobilazno preko jugoslavenskoga gudala za kojim hrvatske guske odlično gegaju. Stoga je njegov roman o kralju Aleksandru u Hrvatskoj prvenstveno namijenjen kao duhovna hrana jugoslavenskoj ljevici i desnici. Bude li polučio praktičan uspjeh, sljedeći će roman biti replika „Noža“.

Drugoga razloga od nove jugoslavenizacije za hrvatsku afirmaciju autora i djela – jednostavno nema. Drašković se kao pisac, naime, već dokazao kao literarno impotentan i velikosrpski praktičan. Sve ostalo vezano uz lik i djelo, pa i njegove povijesne interpretacije izrečene u intervju predstavljaju čistu laprdienciju okorjeloga četnika željnoga vlasti ili barem javne promocije, kako bi „na ovim prostorima“ nesmetano sijao svoje više puta propale teze, prvenstveno onu ultimativnu – jugoslavenska zajednica ili velika Srbija. Novim romanom hrvatskim guskama nudi povratak na „jugoslavenstvo“.

Unatoč svemu Globus je Draškovića i roman koji još nije izišao niti mu je poznat naslov, prikazao u najboljem svjetlu. Roman je i prije izlaska, piše Globus, „izazvao golem interes beogradske, ali i mnogo šire javnosti“ (slijedi i nominacija za Nobelovu nagradu?), pa se pretpostavlja „da bi iz niza razloga mogao biti vrlo zanimljiv i hrvatskim čitateljima“ (kriva pretpostavka). Ako ni zbog čega onda zato jer je „Drašković na njemu radio desetak godina, uz ostalo kao pravi povijesni istraživač, pročitavši i analiziravši nekoliko stotina dokumenata (i srpskih i inozemnih) od koji su mnogi sve dosad bili posve nepoznati javnosti“. Čisti oglas, reklama, propaganda i nametanje. K tomu prikazan je kao proeuropski orijentiran političar, premda je jedan od ključnih rehabilitatora četništva, desne ruke i ondašnjega „civilnoga društva“ dinastije Karađorđević.

Drugi četnik koji je u Hrvatskoj 2018. dobio titulu „europski“

Drašković je svoju sklonost povijesnim istraživanjima i dokumentaristici odlično predstavio u romanu „Nož“. U njemu je unatoč povijesnim vrelima dosljedno zamijenio krvnike i žrtve. Pokazao se kao krivotvoritelj, falsifikator, lažljivac, osoba s bolesnim fiksacijama. Njegova se „dokumentaristika“ temelji na kombiniranju laži, fikcija i poluistina, te na „činjenicama“ na razini „rekla-kazala“. „Nož“ je tipičan primjer literature autora koji širi mržnju i rasizam prema drugim narodima. I njegova kasnija „literatura“ („Molitva prva“, „Molitva druga“…) služi za buđenje i aktivaciju najnižih strasti koje su svoj vrhunac doživjele u srbijanskim agresijama tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća u brojnim masakriranjima, iživljavanjima nad mrtvim i živim ljudima. Svoju sklonost proučavanju dokumenata Drašković je dokazao i kad je pisao o Stepincu na temelju krivotvorenih pisama.

Ponovno afirmiranje Vuka Draškovića u Hrvatsku izraz je snage, bezobraštine i bezobzirnosti ovdašnjega jugoslavenstva. Globus piše kako je „Drašković i danas (je) politički aktivan… vrlo značajan čimbenik na javnoj i političkoj sceni u Srbiji… još od 2012. podržava – na svim izborima – političku opciju aktualnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića“. Kako je ove 2018. godine četnik Vučić u Hrvatskoj proglašen „europskim Vučićem“, izgleda da je Globus dobio zadaću proglasiti četnika Vuka Draškovića – „europskim Draškovićem“. Takvo što je moguće provesti samo u nehrvatskoj Hrvatskoj. Stoga je usred Zagreba realno očekivati i svečano predstavljanje novoga romana „europskoga Draškovića“, partnera „europskoga Vučića“ čiji je „poslanik“ u Hrvatskoj, stanoviti Pupovac, ključan faktor „političke stabilnosti“ vlade Andreja Plenkovića. Roman bi uz Pupovca mogla predstaviti ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, nitko se takvome scenariju ne bi iznenadio. I Drašković, naime, drži – „cijeli Balkan bit će strateško dvorište Zapada“, znajući pritom da je službena Hrvatska već pristala na zapadnobalkansko pozicioniranje, što je (protuustavan!) preduvjet njezine nove jugoslavenizacije u bilo kom obliku. Otud insistiranje na kralju Aleksandru, ujedinitelju!

Globusovo šminkanje četnika Vuka Draškovića proteza je velikosrpske agresije, provođenje Memoranduma II., novo nametanje „duše i mozga Beograda“ i turbofolk obilježavanje stoljeća srbijanskoga terora u Hrvatskoj (1918. – 2018.). Terora koji se provodio i jugoslavenskom i velikosrbijanskom retorikom, „literaturom“, teorijom i praksom. Obje pozicije potrebno je radikalno poraziti, ako Hrvatska hoće opstati.

Nenad Piskač/HKV/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo