Snaga dijaspore – Splitsko predavanje „O državi i o izbornom pravu Hrvata“ i oko njega

Hrvatski narod, i u matici, i u dijaspori, krije u sebi goleme potencijale stvaralaštva i domoljublja, ali oni su uvelike onemogućeni i gurnuti na sporedni kolosijek jugonacionalističkom restauracijom nakon izvana dirigiranih izbora pogubnog 3. siječnja 2000. godine.

Ova misao nametala se mnogim nazočnima tijekom tribine, održane prošloga petka 14. rujna pod nazivom „O državi i o izbornome političkom pravu Hrvata“ u dvorani Dominikanskoga samostana u Splitu, jednome od nekoliko „kultnih“ mjesta narodnjačkoga javnog života u gradu pod Marjanom. Organizator je bila iznimno agilna udruga Benedikt na čelu s dr. Vidom Popovićem, a gost je bio sjajni francuski pravnik hrvatskoga porijekla prof. dr. Marc Gjidara, u društvu sa svojim čestim suradnikom dr. Nevenom Šimcem, pravnikom i politologom, te istaknutim hrvatskim novinarom i publicistom Markom Ljubićem, koji je znalački i sadržajno vodio razgovor.

Sama tribina unekoliko je bila nastavak znanstvenoga simpozija Hrvatsko-francuskih upravnih dana, koji su se ove godine održavali na Sveučilištu u Splitu 13. i 14. rujna. Ona je bila i rijetko poticajna nadopuna nekoliko javnih istupa prof. Gjidare, od kojih je ovaj novinar posebno upamtio njegov izniman hrvatski slobodarski intervju na sasvim neočekivanome mjestu, u inače naglašeno orjunaškome subotnjem prilogu Spektar splitske Slobodne Dalmacije od 19. svibnja ove godine. Činjenica da uredništvo lista ovaj briljantan intervju s, kako je navedeno, „jednim od najuglednijih imena hrvatske dijaspore, ne samo u Francuskoj, nego u čitavom svijetu“, nije stavilo na mrežne stranice dokaz je da im se ovakvi primjeri hrvatske pameti i slobodarstva omaknu pukim slučajem ili grješkom u sustavu.

Ovaj novinar je isti ovaj pravničko-politološki duo susreo prvi put prije više od dva desetljeća u pariškome stanu prof. Gjidare – a zatim i u njegovoj kući, u jednome od predgrađa francuske metropole. Bilo je o vrijeme neposredno nakon Domovinskoga rata i golemih unutrašnjih i vanjskih iskušenja mlade hrvatske države. Moji pariški sugovornici s golemim znanjem i zalaganjem pokušavali su nas iz domovine upozoriti na sve predvidljive i nepredvidljive pravne i političke zamke koje su očekivale mladu hrvatsku državu. Stavio bih ruku u vatru da nitko od nas ipak nije mogao zamisliti koliko će taj put umnogome biti težak i trnovit gotovo kao i sam obrambeni i osloboditeljski rat.

Taj pariški razgovor vodili smo, vjerojatno radi pravne terminologije, većim dijelom na francuskome jeziku, jer je prof. Gjidara rođen 13. svibnja 1939. godine u Mericourtu kraj Arrasa, na sjeveru Francuske. Tim sam ugodnije bio iznenađen kad je on gotovo „cjelovečernje“ (jednoipolsatno) predavanje u Splitu „odradio“ na točnome hrvatskom jeziku (Neven Šimac je pak „rođen s hrvatskim jezikom“, a domovinu je napustio tek nakon propasti hrvatskoga proljeća 1971. godine). Posebno me ugodno iznenadio njegov, da kažemo, mladalački izgled, što je on doveo u vezu sa svojim radnim navikama.

Spašavanje države

„Moj otac se iselio iz Hrvatske da spasi imanje“, počeo je svoju splitsku priču prof. Gjidara. „Ovdje nam je glavni zadatak spasiti državu. Nacija bez države propada. Hrvatski narod star je tisuću godina i više, ali država je mlada i ona se uči. Tako je i s EU-om, koja ima i dobre i loše strane. Među ostalim potrebno je i Europsku uniju naučiti što je Hrvatska“.

Ovako je, dakle, prof. Gjidara odgovorio na Ljubićeva prva pitanja na središnju temu „zašto se isplati imati državu“. Slijedio je duži niz tema o pojmu države, državnosti, slabostima državnoga poretka, načinima njihova otklanjanja, a potom i o odnosu suverenih nacija i prije svega Europske unije. Govorilo se i o utjecaju jugoslavenskoga naslijeđa na društvena zbivanja u današnjoj Hrvatskoj, o ostvarivanju političkih prava kroz izborne sustave, s naglaskom na prava Hrvata izvan Republike Hrvatske na sudjelovanje u političkom i državnom poretku naše države.

Ipak, koliko god da su ove teme zaintrigirale kao i uvijek brojno i zainteresirano sluša-teljstvo, posebnu pažnju uvijek izaziva Gjidarin izravni politički angažman. Najviše je odjeknuo slučaj od prije nekih pet godina kada je on s francuskim Hrvatima tužio poznatog rokera Roberta Allena Zimmermana, poznatijeg kao Bob Dylan, zbog rasističke uvrjede hrvatskog naroda. On je, naime, u utjecajnom američkom narko-rokerskom listu Rollingstone, kojeg je potom prenio jedan francuski, ustvrdio da „Srbin može nanjušiti Hrvata kao crnac nekoga iz Ku-klux klana“.

„Bio je to čisti rasizam“, rekao je prof. Gjidara u spomenutome splitskom intervjuu. „Zbog toga smo tužili i urednika i Dylana…Sud ga je oslobodio, a pomoglo mu je i što ga je tadašnja (francuska) ministrica odlikovala ordenom časti. Pravdu nismo istjerali i rečenica je ostala u ušima običnih ljudi“.

U duhu one tvrdnje da „Europu treba učiti o Hrvatskoj“ – što vladajućoj jugoeliti „u ovoj zemlji“ desetljećima ne pada na pamet – Gjidara je ovoga 17. srpnja poslao dugo i oštro pismo glavnome uredniku vodećeg francuskog športskog lista L’Equipe Jean-Louisu Peleu zbog klevetničkoga govora stanovitog Pierrea-Louisa Bassea, na „šlagvort“ njegovog novinara Thomasa Huguesa o Hrvatskoj i njenim najvećim vrijednostima. Rečeni Basse je, naime, 4. srpnja, dan prije utakmice s Rusijom u prilogu „Hrvatska, u vrijeme preporoda?“, za hrvatski grb i zastavu rekao „To je ustaška zastava… To se odnosi, naravno, na fašizam“.

Profesor je klevetniku Basseu „obrisao nos“, ali je on, stoji u profesorovu pismu, „hoteći se praviti učeniji, nego što jest i okolišajući, probao se opravdati banalizirajući provokacije i minimizirajući domet svojega neprihvatljivog govora“. Netko mu je iz Hrvatske dojavio – tko li mogao biti taj „Hrvat“ s francuskom vezom? – da je ustaški hrvatski grb s početnim bijelim poljem, na što mu je Gjidara opet održao posebno predavanje, začinjeno prikladnim kvalifikacijama: „lažljiv, uvrjedljiv i klevetnički“. Podsjetio je, vrlo dojmljivo, i na francusko neslavno iskustvo iz 2. svjetskoga rata s kolaboracionističkim režimom maršala Pétaina. Sve je lijepo potpisao vlastitim imenom i naslovom „profesor emeritus Sveučilišta Panthéon-Assas – Pariz, zadužen za sveučilišna francusko-hrvatska partnerstva i odgovoran za Hrvatsko-francuske upravno-pravne dane u Splitu“. Kleveta – barem kada je ovaj Hrvat u pitanju, za razliku od prevelikoga broja onih „nijemih“ ili pak onih zdušnih „jugošaptača“ – ovaj put nije prošla bez prikladnog odgovora.

Privatna konvencija

Najveće pak zadovoljstvo hrvatskome čitatelju prof. Gjidara priuštio je spomenutoga 19. svibnja ove godine svojim intervjuom u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom „Samo je u Hrvatskoj ljevica šokirana kad Crkva iznese neki svoj stav“. Ovako prirodno i slobodarski odjeknula je svaka od njegovih jasno i jednostavno iznesenih teza. Novinar Slobodne Dalmacije Zoran Šagolj iznio je kroz „jednobojna“ pitanja cijeli niz tipičnih jugorežimskih floskula, koje je Gjidara ekonomično i autoritativno „poklapao“. Mogu zamisliti kako su ona tamošnjim „politički ispravnim“ klonovima „padala na štumak“…

Nije li u Hrvatskoj „dignuta prevelika graja zbog ratifikacije Istanbulske konvencije“? pitao je Šagolj. Konvenciju nisu pisale države, nego „privatne grupacije“, a Gjidara ne vidi zašto bi one nametale „neke nove vrjednote u društvu“. „Ne znamo kamo to vodi i u što će se sutra izroditi“, dodao je, „osobito ako se „to tiče školskih programa“. Šagolj je spomenuo da se neka „skupina teologinja“ slaže s Konvencijom, a profesor odgovara: ona „nije kompetentna“, nego „papa i biskupi“.

Šagolja je potom zasvrbio referendum, na što Gjidara odgovara: „Referendum može sve. Kada može mijenjati Ustav, zašto ne bi mogao mijenjati jedan zakon, pa i izborni?!“ Na to će ovaj: „Nigdje do sada nije promijenjen na takav način“. Dobiva odgovor: u Francuskoj je upravo referendumom mijenjan Ustav iz 1958.

Novinara Slobodne pravovjerno brinu i „prava manjina“, a Gjidara mu, puno radikalnije i od gospođe Markić, odgovara otprilike „koje manjine?!“. „Ja idem korak dalje: manjinama nije mjesto u Saboru“, odgovara. „Zašto? Zato što situaciju kakvu imate u Hrvatskoj nemate nigdje u Europi, odnosno da manjine imaju takve ovlasti i političku ulogu“. One, kaže, mogu „ucjenjivati“ cijelu vladu i naciju. General de Gaulle je, podsjeća, svojedobno predbacio jednome poslaniku koji je rekao da on „predstavlja Lorrainu“ – on može predstavljati samo cijelu naciju. Šagolju je to zamirisalo na „centralizam“, na što mu Gjidara odgovara: ne, nego je riječ o „jedinstvenoj, nedjeljivoj državi“.

Ovaj ping-pong trajao je tako cijelu jednu stranicu formata A3. Šagolj je sorosevski mantrao o „konzervativnoj revoluciji“, činjenici da dijaspora „ne plaća poreze pa ne treba ni glasovati“, pitao se zašto se Crkva „previše miješa u javni život“, spominjao nekakve „incidente u Bleiburgu“, potiho sugovorniku predbacivao kritiku „jugonostalgije“… Gjidara ga je uljudno, ali odlučno spuštao na zemlju, jasno pokazujući što je stvarna europska i demokratska praksa, a što su dylanovski rasizam i sorosevske balkanske floskule.

I, naravno, na kraju je savršeno bilo jasno zašto je Slobodna ostavila cijelu ovu priču za „internu uporabu“, ali ne i za internet bez granica. Zacijelo je takva „derektiva“: najbolju hrvatsku pamet, posebno onu iz bijeloga svijeta treba čuvati podalje od najširih narodnih masa. Njima su namijenjeni zapadnobalkanski pravnici i političari tipa Josipovića, Kregara i sličnih. Zato nam i je onako kako je.

Marc Gjidara doktorirao je na sveučilištu Panthéon-Assas, na kojem je radio od 1967. godine. Predavao je javno pravo, osim na ovom sveučilištu, gdje je bio i dekan, također i u Orléansu. Od 2007. godine je profesor emeritus. Pokrenuo je osnivanje poslijediplomskoga studija na Sveučilištu Paris II te „Europske studije“ na Sveučilištu u Zagrebu (2000. godine). Objavio je niz knjiga i članaka s područja javnog prava, a posebno je proučavao političke i pravne sustave zemalja istočne Europe, među njima i država nekadašnje države. Zajedno s Draženom Mirkom Grmekom i Nevenom Šimcem objavio je knjigu „Etničko čišćenje: povijesna svjedočanstva o jednoj srpskoj ideologiji“ („Le Nettoyage ethnique: documents historiques sur une idéologie serbe“, 1993.), u kojoj se „etničko čišćenje“ p(r)okazuje kao metoda srpskog ekspanzionizma.

Neven Šimac, doktor prava sveučilišta Paris II, stručnjak je s područja političkih i državno-upravnih znanosti. Godine 1971. je asistent na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali nakon pada Hrvatskog proljeća i zatvora gubi posao. Između 1972. i 1995. godine kadar je u francuskoj državnoj upravi – vodi odjel od tridesetak službenika, s godišnjim proračunom od 2,5 milijarda eura. Vodi strukturne programe EU-a za Francusku. Pisac je nekoliko knjiga: o ratnim (ne)prilikama u Hrvatskoj, korupciji, javnoj upravi, globalizaciji. Od 2006. član je Komisije Iustitia et Pax Hrvatske biskupske konferencije, a od tada je i potpredsjednik Kršćanskog akademskog kruga u Zagrebu.

Marko Ljubić, kolumnist, publicist i politički analitičar, afirmirao se tekstovima i raspravama o državi i političkom poretku, identitetu hrvatske nacije, kolumnama na hrvatskim portalima i u tiskovinama, a posebno knjigom „Rasudbe hrvatske državnosti“.

Joško Čelan/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo