Renata Dobrić: Napokon – Iz tame u svjetlo ili povorka smrti

»Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« (Lk 23, 34)

»Ja ti opraštan…, a virujen da će ti i Bog oprostit, jer ne znaš šta činiš! Ja ti opraštan!«, bile su riječi s kojima se 87-godišnji Frane već 67 godina svakog jutra budio, s kojima je tijekom cijelog dana živio i s kojima je svake večeri lijegao na počinak.

Ako se to može nazvati počinak. Jer, to je više bio košmaran san, ili noćna mora, u kojoj su se pojavljivala lica i događaji koji su se odigrali 14. veljače 1945. u Mostaru.

»Veljača. Ta prokleta veljača. A još jednu san, kako se čini, dočeka.«, mrmljao je sebi u bradu tog posljednjeg siječanjskog jutra 2012. stari Frane, dok mu je patronažna sestra, kao i svakog dana u posljednje dvije godine, mijenjala pelenu.

Još jednom mu je kroz glavu prošla situacija u kojoj se našao te kobne zimske veljače. U glavi mu se vrtio film u kojemu je on bio jedan od glavnih glumaca. Film u čijem je pisanju scenarija i snimanju sudjelovao i kao glumac i kao scenarist, a čiji tijek više nitko ne može promijeniti. Iako od tog kobnog dana nije prošao trenutak a da nije poželio svoj život promijeniti. Ali, nije išlo…

»E, šta bi da sad da se nisan naša u Mostaru toga 14. veljače 1945.! Šta bi bilo da san se sakrija i da uopće u partizane nisan iša, niti uzima tu beštiju od crvene knjižice, ka ča su mi moji doma govorili!? Kakav bi mi onda život bija?«, pitao se po tisućiti put, nastavljajući prebirati po svom životu.

Živo se i točno u svakom trenutku, nakon toga kobnog i uznemirujućeg dana, mogao prisjetiti cijelog događaja. Bio je prohladan zimski dan. Toga su dana dalmatinski partizani, nakon višednevnih borbi po Hercegovini, sa zapada ušli u Mostar. On je bio među njima. U to vrijeme na tu je činjenicu bio iznimno ponosan. Mlad i nadobudan partizan-komunist koji se bori za bolje sutra, za potlačene narode, za slobodu, za Jugoslaviju ravnopravnih naroda i narodnosti, za komunističku partiju i velikoga vođu, druga Tita. A za njega i partiju se tada život davalo! Što drug Tito naredi, tako mora biti. Njegova želja, za partizanske vođe i za partizane, bila je zapovijed!

Prije Mostara Frane je sa svojom postrojbom skoro dva tjedna boravio u Hercegovini. Sudjelovao je u borbama za Široki Brijeg. Vidio je iz daljine gimnaziju u plamenu, ranjeno pročelje crkve, mnoge mrtve, majke sa strahom i tugom u očima. Pod utjecajem partijske direktive i komesara Vase formirao je čvrst stav kako je to zaslužena osveta narodnim i klasnim neprijateljima…

U Mostaru su partizane iz postrojbe, među kojima je bio i on, smjestili u neku trošnu kućicu i upravo kada su mislili krenuti na dugo očekivani počinak, u prostoriju je ušao oficir koji je zapovijedao njihovom jedinicom.

»Ti, ti, ti, i ti, drugovi, dižite se, idete za mnom!«, ovaj poziv je bio upućen i njemu  pa je uzeo pušku te je zajedno s ostalim prozvanima krenuo za oficirom.

Nad Mostarom je već bila počela padati noć i na nebu su se stale nazirati sjajne trepereće zvijezde. Frane je, sjeća se, u hladnoj zimskoj noći, šutke koračao za oficirom, ponosan na činjenicu što je oficir, kojemu se divio, između brojnih partizana za ovaj zadatak izabrao baš njega. Iako se svih ovih godina pokušavao prisjetiti, nije se mogao sjetiti kakvog je oblika te večeri bio mjesec. Čak se uopće ne može sjetiti ni da li ga je uopće vidio. Možda je i on shvatio što će se te večeri dogoditi, pa je odlučio uopće se ne pojaviti na zvjezdanom nebu nad Mostarom.

Uskoro su se našli u samostanu u kojemu su ih smireno dočekali franjevci. Oficir je  upravo njemu naredio da u bilježnicu popiše imena nazočnih fratara koja su mu se od tog trenutka za cijeli život urezala u pamćenje.

»Provincijal fra Leo Petrović, gvardijan fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Bernardin Smoljan, fra Rafo Prusina, fra Kažimir Bebek, fra Nenad Pehar… Ta imena više nikada, sve dok je živ, ne će moći zaboraviti. Imena i ljudi s kojima se već 67 godina ujutro budi, s kojima tijekom dana živi i čija ga lica, povezana s imenima, navečer ispraćaju na počinak. Mnogo je kasnije saznao kako su posljednja petorica fratara, čija je imena popisao u đačku bilježnicu, u Mostar došli kao gosti.

Cijelo to vrijeme u prostoriji je bio još jedan oficir, po čijem bi se naglasku moglo reći da je Crnogorac ili negdje iz istočne Hercegovine, prisjećao se Frane tog trenutka.  U pratnji su mu bila i dvojica vojnika, o kojima su opanci »kljunaši«, »šara« na vunenim čarapama i zvijezda petokraka na šajkačama govorili sasvim dovoljno.

Nakon što su popisana imena svih fratara nazočnih u samostanu, dvojica su ih oficira ispitivala o njihovim postupcima prilikom propasti kraljevine Jugoslavije, zašto su razgovarali s ustašama, zašto su protiv partizana… Bilo je tu još mnogo pitanja, a Frani se učinilo kako pitanja i nisu baš postavljana s razumom, pogotovo ona o Kraljevini Jugoslaviji. Međutim, mislio je, tko je on da išta pita. Drugovi oficiri znaju što im je činiti. On je bio tu za izvršavati njihova naređenja!

Uskoro je njega i ostale partizane nadređeni oficir pozvao da iziđu te su se vratili u onu kuću u kojoj su čekali daljnje zapovjedi. Nakon sat vremena zapovjednik ih je ponovno pozvao te su ponovno krenuli u samostan. Pred samostanom su zatekli onog oficira s crnogorskim naglaskom kako u pratnji skupine vojnika izvodi fratre iz samostana. Frani i partizanima iz njegove postrojbe njegov je zapovjednik dobacio žicu i naredio im da njom čvrsto vežu fratre. Frane se sjeća kako su se međusobno začuđeno pogledavali, ali se nisu usudili ništa pitati, već su bez pogovora i primjedbe izvršili naređenje. Nakon toga su ih, tako zavezane, preuzeli partizani iz ove druge skupine i odveli u noć.

Svega se ovoga sjećao kao kroz maglu. Fratri mirno koračaju mostarskim ulicama, dok su im riječi molitve »Oče naš« na usnama, a krunice u žicom zavezanim rukama. U očima mir, na licu spokoj, kao da ih vode na izlet, ili možda na večeru, a ne u, kako je Frane kasnije saznao, i čega je i sam bio svjedokom i sudionikom, mučeničku smrt.

A, znali su… Sve su znali… odmah nakon vezivanja žicom znao je da su znali, jer je tada shvatio riječi koje je jedan od fratara uputio upravo njemu, budući da mu je bio najbliži u toj maloj povorci koja je upravo kretala na put bez povratka.

»Ja ti opraštan… a virujen da će ti i Bog oprostit, jer ne znaš šta činiš! Ja ti opraštan!«, tada je po prvi put čuo riječi koje će ga od tog trenutka pratiti sljedećih 67 godina. Riječi s kojima će se svakog jutra buditi, koje će ga tijekom cijelog dana pratiti i s kojima će svake večeri na počinak lijegati.

»Mala, ostavi me na miru. Ča san ovo doživija, da ne mogu sam ništa više učinit, nego mi ženskadija triba pomagat.«, glasnije je zagrmio starac dok je sestra Anita završavala jutarnji posao njegovateljice.

»Ajde, barba Frane, ča van je danas, ča ste se snervali! Oli je i Vama u glavu udrila veljača, pa ćete i vi cili misec zavijat ka ča i ove lude mačke i mačci zavijaju, tako da ne mogu o straja zaspat. Inače ste mirni i dobri, takvoga bi dida svako poželija. A evo, čujen i da ima kod Vas doma lipi novosti. Reka mi je Vaš sin Josip da unuk danas na obid i na upoznavanje dovodi buduću ženu. Hercegovka, jel? I to je još iz Širokoga Briga, baš ka i ja. Ajde, dat će Bog da bude i vridna i dobra…«, odgovorila je starcu sestra Anita, ne skidajući osmijeh s lica.

»Eto, iden sad ča, doć ću van opet sutra ujutro. Vi dotad budite dobri, a budućoj splitskoj nevisti izručite pozdrave od još jedne splitske neviste pristigle iz Širokoga.«, pozdravila je Anita starca odlazeći iz sobe.

Frane je promrmljao nekakav, samo njemu raspoznatljiv pozdrav i pokrio se pokrivačem preko glave, nastavljajući razmišljati.

»Gospe moja, oprosti mi na svemu ča san učinija. Bože, šta me više ne digneš, nego me puštaš da se ovako mučin sam sa sobon. Živ ću se izist. Bar kad bi moga kome reć. Ali, ne mogu… straj me… poludit ću od straja. I moja Ane, Bog joj da pokoj, govorila mi je da iden s njon u crikvu, i da ću bit bolji čovik, ako san bliže Bogu. Ma padalo mi je na pamet mali milijun puti poć, pa bar na Božić i na Uskrs, ali ne, ja san glumija kako san viran svojin komunističkin stavovima. Jedanput komunist, uvik komunist… tako san Ani govorija. E, da je Ane znala zašto ja zapravo ne ću u crikvu. Jer, da san doša u crikvu, mora bi se kad tad ispovidit, a ko će od muke reč popu ča meni po duši i po mozgu rovari svi ovi godin. Ko bi moga popu reč da san sa svoji dvadeset godin, toga 14. veljače u Mostaru, učinija najveće zlo koje čovik može učinit, i protiv Boga i protiv čovika i protiv svoje zemlje Hrvatske. Bože moj, ti sve znaš, i evo milijun puti san se samo tebi pokaja, pa se nadan da ćeš mi ti oprostit. Jer znan da si ti velik, i da ćeš svatit kako bi ti dan, da ja nisan veziva fratra žicon, oficir ubija mene. Oli moj, oli ovi koji ji je odveja. Računa san posli mali milijun puti, da ja nisan izvršija naređenje, oficir bi ubija i mene, a fratra bi veza neko drugi, pa će tako bit jedan mrtvi više, a ako izvršin naređenje, onda će bit jedan mrtvi manje. Ali, Bože moj, ne daš mi da zaboravin te oči, te smirene velike fratrove oči, koje su me neustrašivo i spokojno gledale, dok je dava svoj život za viru, za Isusa Krista, za Tebe, dragi Bože, za Crikvu i za svoj hrvatski narod. Sad znan, da to nisan smija učinit, jer san uništija sam sebe i cili svoj život, radi izvršavanja krvnikovog naređenja. Milijun puti san tija dignit ruku na se i sam sebi prisudit, ali i to bi bija zločin prema Tebi. Možda mi i oprostiš, jer mi je cili život proša u nemiru i agoniji radi toga kobnoga dana. Radi dana kad san u ruke uzeja tu žicu, veza fratru ruke i prida ga krvoloku koji ga je kasnije bacija u nabujalu Neretvu. E, i to nikad ne ću zaboravit. A moja Ane, moj sin i unuk su se uvik smijali kako me vata muka i kako zamalo počnen povraćat kad se samo nađen u blizini koje rike… i nikad jin nisan moga objasnit zašto se, iako živin u Splitu, ne volin kupat u moru. A čuja san kroz ove godine da je u vrimenu od 1942. do 1945. mučeno i ubijeno šezdeset i šest hercegovačkih fratara, dok su za vrime Turaka, u četiri i po stoljeća, ubijena 94 franjevca. Koliko je komunizam iz dna duše mrzija sve hrvatsko i katoličko, to mi je odma posli onoga strašnoga čina postalo jasno. A i ja san sudjelova u ubojstvu franjevaca… Bože, oćeš li mi ikad oprostit?

»Tata, došla je mala Lea, ako Bog da, Markova buduća žena i naša nevista. Doć će i tebe upoznat, pa će onda bit obid. Budi fin, jel u redu?«, iz razmišljanja Franu prene najmlađi sin koji je ušao u sobu.

»Ma ja san uvik fin, to me vaša mater naučila. Aj, dovedi je!«, nasmiješi se kiselo starac, dok mu se u srce opet uvukla zebnja. Ime Lea je u njegovom mozgu zazvučalo na uzbunu! Lea iz Širokoga Briga, buduća nevista, dolazi u veljači u njegovu kuću! Fra Leo Petrović! Tako se zvao jedan od fratara koji je bio među sedmoricom fratara koje su onog dana vezali žicom i čija su tijela bačena u Neretvu! Slučajnost? Ili mu Bog šalje poruku i znak da je došlo vrime za ispovid? Vrime za sravnavanje računa i konačni smiraj? Ma, kako bi on uopće, i na kakav način, moga nać mir? Mir, kojega je toliko željan, mir za kojin mu duša vapi već predugih i prestrašnih 67 godina?«, razmišljao je dok mu se strah gomilao u staračkim grudima.

»O, Veliki moj i predobri Bože, nađi način za pomoć mi!«, zavapio je Frane u mislima prije nego što se, na zvuk svog imena, okrenuo prema unuku Marku i cnokosoj djevojci, koji su upravo u tom trenutku ušli u sobu i stali pokraj njegova kreveta.

»Evo je, dida, doveja san buduću ženu da je upoznaš i da nan ti daš blagoslov, baš ka šta smo se, kad san ima deset godin, ja i ti dogovorili. Ovo je Lea, i ja bi je uzeja za ženu, ali prvo moran čut oćeš li ti odobrit, ili ne ćeš.«, rekao je nasmiješeni Marko sjedajući na krevet pokraj djeda.

Lea je prišla krevetu i dala starcu ruku. Oči su im se susrele, i u tom trenutku starcu su kroz cijelo tijelo prošli trnci. Imao je osjećaj kako mu sva koža bridi, i činilo mu se kao da bi svakog sljedećeg trenutka mogao pasti u nesvijest. Te oči! Učinilo mu se da je te smirene, mile i predobre oči već vidio… učinilo mu se da su to oči fratra kojemu je vezao ruke žicom tog kobnog 14. veljače 1945. u Mostaru. Fratra čije će oči i riječi zauvijek pamtiti.

»Ja ti opraštan… a virujen da će ti i Bog oprostit, jer ne znaš šta činiš! Ja ti opraštan!«, bile su riječi s kojima se 87-godišnji Frane već 67 godina svakog jutra budio, s kojima je tijekom cijelog dana živio, i s kojima je svake večeri lijegao na počinak.

»Ovo je Božji znak! Bog mi je posla ovo dite, ali moran saznat zašto!«, prošla je misao kroz Franinu glavu, a naglas je izgovorio:

»Marko, najdraži unuče didov, aj izađi ti malo, ostavi nas dvoje nasamo. Ako ne ideš ća, ne ću moć dobro procinit je li cura za te ili nije.«

»Lea, reka san ti kakvi je moj dida, uvik je bija čudan, ali meni je ipak najdraži dida na svitu. Evo, dida, ostavit ću vas nasamo, ali nemoj mi je pripast, pa da pobigne.«, rekao je Marko namignuvši Lei dok je izlazio iz sobe.

Lea je sjela pored starca na krevet i uzela njegovu staračku, borama izbrazdanu ruku u svoju, te je rekla:

»Recite, dida Frane! Šta vas muči?«

»Dite moje, puno toga mene muči već cili moj ludi život, a puno toga je vezano uz Široki Brig i Mostar. I jema bit da je tebe meni Bog posla, jer ja iman nekakve nerasvitljene poslove iz prošlosti. A ča mi se više bliži kraj, to san sigurniji kako Bog oće da te moje nerasvitljene poslove rasvitlin. I može bit da mi je baš tebe zato i posla. Ako si iz Širokoga, znaš puno toga o ubijenin franjevcima, jel tako?«

»Naravno da znan, dida Frane! Pa po ubijenom fra Leu Petroviću san i ime dobila. A evo prije nekoliko godinapokrenut je postupak jer se želi dokazat da su ubijeni fratri ubijeni na pravdi Boga i da su zaslužili da ih se proglasi mučenicima, blaženima i svetima«, u dahu je rekla Lea, te je nastavila, dok ju je Frane gledao razrogačenih očiju:

»Moj barba Frane, mene najviše boli šta i danas ljudi ne znaju istinu, a ja se nadan kako će se to prominit. Optimist sam, pa virujen kako naš hrvatski i katolički puk pobijene franjevce nikad ne će zaboravit, jer smo im sviće uz Neretvu palili za blagdane, za Dušni dan i za Svisvete i u doba najvećega komunizma posli rata. Ti se zločini ne smiju i ne će se zaboravit, iako mi mnogi govore što se ja tim zamaram, da je to prošlost i da po prošlosti ne triba kopat, ali ja, barba Frane, mislin, kako za naš hrvatski narod bez raščišćene prošlosti, nema niti budućnosti. I ne mogu virovat kako za ta mučka i zvjerska ubojstva šezdeset i šest hercegovačkih franjevaca još nitko prid sudon nije odgovara. Niko, baš niko! A oni koji su ih vezivali žicon, strijeljali, palili, bacali u Neretvu, bezbrižno šeću po ovoj zemlji. Pa kako ti ljudi uopće mogu spavat i kako mogu s tin grijon živit?«, završila je uzbuđeno Lea svoj monolog.

»Dite moje, sad vidin zašto je baš tebe Bog posla mome Marku i zašto te Bog posla u našu kuću. Nego, reci ti meni, možeš li ti mene ikako povezat s nekin ko to istražuje da s njin malo popričan?«, upitao je Frane buduću Markovu suprugu, stišćući joj ruku.

»Naravno da mogu, barba Frane! Ne ću Vas pitat zašto, to je Vaša stvar, ali se nadan kako ćete i Vi pomoć da se rasvitli smrt šezdesetišest franjevaca, hrvatskih mučenika, i da im se napokon sazna grob, kako bi im se bar spomenik moga napravit, i kako bi im bar cviće na grob mogla odnit. Jer, oni su za mene pravi junaci koji su umrli za svoju vjeru, za Isusa Krista, i za, kako se kaže u našem hrvatskom narodu, za krst časni i slobodu zlatnu. Naime, bar ja tako mislin, bolje je časno umrit, nego nečasno živit. Mene su moji doma odgojili tako da mi je na prvome mistu uvik Bog, obitelj i Domovina, i nadan se kako ćemo Marko i ja tako našu dicu odgojit. Naravno, ako san prošla na testu kod dida Frane, i ako nan Vi date svoj blagoslov za ženidbu!?«

»Mala, ma sam te Bog posla, dođi vamo da te poljubin. Marko, ovamo dolazi i ti!«, zagrmi Frane dok su mu se u očima caklile suze.

Uskoro je Marko ušao u sobu i stao pokraj kreveta, a djed ga je pozvao da i on sjedne do Lee.

»Dico, imate moj blagoslov, ako van to išta znači, ali ja san niko i ništa, da bi van ja to moga dodilit. Marko moj, unuče najdraži moj, Bog nan je u kuću posla blagoslov i oprost za sve šta je iko ikad u našoj obitelji učinija, čin je tebe upozna s ovon malon Hercegovkon. Nadan se da ću poživit i za vidit praunuka, i obećajen da ću ovi put doć na krštenje u crkvu, iako nisan tija uč niti kad si se ti krstija. Ne ću ti sad objašnjavat zašto, ali čini mi se da Bog od mene još nešto očekuje prije nego šta umren.«, završio je stari Frane govor, dok su mu sad suze otvoreno tekle niz lice.

»Asti, dida, pa ti nisi Boga spomenija odkad san se ja rodija, baren te ja nisan nikad čuja. Ja san mislija da si ti bija komunista, i osta komunista. Tako si bar uvik govorija, a na šta se baba uvik jidila, Bog joj da pokoj. Ima bit da te Lea sa svojin govoron u pet minuti priokrenila, jel? I zašto plačeš?«, čudio se Marko.

»Je, je, sinko, Lea mi je rekla ono šta ja vama nisan nikad reka, a to je ono da uvik triba živit ka čovik, a ti, Lea, šta prije mi dovedi koga od onih ljudi o kojima smo pričali. A sad ajte ča, jer san umoran.«, rekao je stari Frane, osmjehujući se unuku i njegovoj budućoj ženi.

Nakon što su izišli iz sobe, pokrio se ponovno prekrivačem po glavi, te je, nakon dugo, dugo godina, počeo moliti molitvu koju ga je u najranijem djetinjstvu naučila baka: »Oče naš«. Nakon tri izmoljena »Očenaša« i tri »Zdravo Marije«, ponovno je počeo moliti »Oče naš«, pri čemu je kod riječi »…i otpusti nama duge naše« utonuo u san.

U san, u kojemu je još jednom, kao i svih ranijih 67 godina čuo riječi:

»Ja ti opraštan… a virujen da će ti i Bog oprostit, jer ne znaš šta činiš! Ja ti opraštan!«, ali sada su to bile riječi koje je prihvaćao s radošću, jer je znao kako će se uskoro riješiti ogromnog tereta kojeg je čitav svoj život nosio na duši. A Hercegovina će napokon saznati barem dio istine o sedam franjevaca, s čijim se licima 87-godišnji Frane od tog kobnog 14. veljače 1945. već 67 godina svakog jutra budio, s kojima je tijekom cijelog dana živio i s kojima je svake večeri lijegao na počinak.

Uskoro je hrkao, tako da nije mogao čuti Leine riječi upućene Marku:

»Baš ti je dida super!«

Renata Dobrić

Priča »Napokon: Iz tame u svjetlo ili Povorka smrti« dobitnik je prve nagrade na »2. nagradnom natječaju« na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca, u kategoriji odrasli.

Hrvatsko nebo