Mladen Pavković: Prešućuju se srpski zločini, ali i logori

Samo što su u Vukovaru nešto glasnije progovorili na temu – kad će odgovarati srpski i ini agresori (zločinci) na Republiku Hrvatsku, među visokim hrvatskim političkim dužnosnicima podigla se prava bura. Ne, neće njima nitko postavljati takva pitanja, jer odgovarajuće službe rade svoj posao, a još manje će im netko (hrvatski branitelji) „dirigirati“ s kojim će političkim strukturama (ala Pupovac i sl.) dijeliti vlast – čuli smo.

Međutim, činjenica je da se tijekom svih ovih godina relativno malo agresorskih zlotvora našlo na optuženičkoj klupi te da se najviše sudi onima koji nisu i nikada ne će biti dostupni hrvatskom pravosuđu, što u „prijevodu“ znači – pojeo vuk magare! Branitelji, među ostalim postavljaju i pitanje: tko je dozvolio da tako veliki broj ratnih zločinaca jednostavno „odšeta“ iz Hrvatske, odnosno zbog čega i ovaj segment hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata nije završen?

Prije godinu dana objavljena je knjiga Ivana Lipaka „Svjedočanstva glinskih logoraša“, u sjećanje na slavnu, mučeničku i poštenu povijest hrvatskog naroda, završetak hrvatskog Domovinskog rata i predaje 21. korpusa vojske „SAO Krajine“ 8. kolovoza 1995.

U knjizi, na oko 500 stranica, velikog formata, među ostalim opisana je povijest hrvatskog naroda, dok središnji i glavni dio zauzimaju potresna svjedočanstva glinskih logoraša, ali i onih koji su prošli druge srpske koncentracijske logore, koji su doživjeli zvjerska mučenja, patnje, boli, psihička i fizička zlostavljanja. Također donosi i imena progonitelja, poglavito u logorima od Gline, Stare Gradiške, Knina, Manjače i ostalih logora, ali i niz životopisa zločinaca, od Slobodana Miloševića, Borislava Jovića, Milana Babića, Gorana Hadžića, Aleksandra Vasiljevića, Dragana Vasiljkovića, Miomira Bulatovića, Veljka Kadijevića, Budimira Lončara, Živote Panića i drugih koji su odgovorni za srpsku i inu agresiju, odnosno onih koji su bili ideolozi, inicijatori i naredbodavci agresije i ratnih zločina. U tom društvu, prema autoru knjige, nalaze se i Zdravko Mustač, Stjepan Mesić, Josip Perković…, tako da je ovo zanimljivo i povijesno – dokumentarno djelo zapravo i „knjiga potjernica“, koja je trebala, a nije, dobiti iznimnu pažnju prije svega onih koji traže (tako da ih ne nađu, da se malo našalimo) ratne i ine zločince, zatim medija (koji takva i slična djela marginaliziraju i prešućuju), pa sve do hrvatskih povjesničara, od kojih većina malo ili ništa (svaka čast iznimkama) ne „drži“ do onoga što pišu i objavljuju „amateri-povjesničari“ poput Ivana Lipaka, sudionika Domovinskog rata i jednog od brojnih logoraša, koji priča da su ih u logorima tukli, mučili, maltretirali, psovali i ponižavali, odnosno da su ih tukli i gazili koliko su mogli i htjeli. Nakon izlaska (razmjene) iz logora Knin Stara bolnica toliko je bio pretučen da su mu morali izvaditi i jedan bubreg, jer se u njemu stvorio karcinom, ali ni to mu nisu priznali u invalidnost.

-„Za ranjavanje u logoru nisam dobio pripadajući čin, činove su dobivali podobni, a čin nosi mirovinu od oko 7.500 kn. Kao što je poznato, mi logoraši smo PTSP bolesnici, što je po mišljenju struke prijelazna bolest na obitelj, koja s takvim bolesnicima živi, tako da mi je cijela obitelj dobila tu bolest zbog mene, sina i zeta Damira, koji je tu bolest zaradio na bojištu Pakraca 1991.- napisao je među ostalim autor knjige.

A koliko se danas zna o zarobljeničkom logoru Glina, koji je osnovan po nalogu Komande 1. OG 6. listopada 1991., po zapovjedi general-majora Dušana Korurovića, i koji je djelovao do završetka Vojno-redarstvene operacije Oluja, početkom kolovoza 1995.?

Logor je bio smješten u bivši KPD za maloljetnike Glina, i to u prostorijama 10mx5m, gdje je bilo natiskano oko 70 ljudi. Na prozorima su bile rešetke, a nikakvo kretanje nije bilo dopušteno, osim na ispitivanje, gdje su se koristili telefonskim induktorima spajajući ih na ruke zarobljenika. Poslije te torture došlo je batinjanje palicama po nogama i rukama. Rijetko je koji zarobljenik izbjegao ta mučenja. Higijena je bila nepodnošljiva. Tek jednom za boravka u logoru zatočenika bi polili vedrom vode.

Kroz glinski logor je prošlo oko dvije tisuće zatočenika, prije svega Hrvata.

Lipak navodi i slijedeće: zapovjednik logora bio je Đuro Birač, a specijalista za političko ispitivanje Mile Paspalj, dok su dužnosti stražara obavljali: Nikola Tarbuk, Milan Zorić, Duško Radulović, Joso Kovačević, Stanko Polančanin-Čane, Stevan Bjelajac, Pero Baltić, Pero Vladić, Rade Božidar, Rade Varna-Dugi, Kujunđić, Rapajić… i drugi.

Gdje su oni danas? Gdje su odštete ljudima koje su mučili, proganjali, ubijali? Kako to da ove i ovakve teme ne zanimaju filmske redatelje? Zbog čega se o mučenjima u srpskim i inim logorima ne uči i u školama?

Milka Ančić koja je također prošla glinski logor, a kojoj je tada bilo oko 30 godina, priča: „Najgori moji mučitelji bili su: Mihajlo Milanković, Milan Martinović, Željko Bajs mlađi i ostali. Toliko su brutalno postupali sa mnom da sam zbog svih mogućih fizičkih, psihičkih i drugih zlostavljanja, izgladnjivanja i trpljenja žeđi u šest mjeseci izgubila 28 kilograma. Imala sam značajna nagnječa na tijelu, izbijene zube, jer su me udarali šakama, cipelama, kundakom puške i svim ostalim, što im se našlo pri ruci….“.

Autor knjige, ali i članovi Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, na čelu sa Danijelom Rehakom, već se godinama pitaju:

-Kad će stići pravda i one koji su mučili i ubijali Hrvate, ne samo u Glini, odnosno diljem Hrvatskoj, već i u logorima po Srbiji, Crnoj Gori i BiH?

Koliko je, na kraju krajeva, dosad osuđeno zlikovaca koji su bili angažirani u četničkim logorima, kojih je u vrijeme Domovinskoga rata bilo najmanje sedamdesetak, ako ne i više?

Mladen Pavković

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo