Vera Primorac: Dalmacijo, iz duše te ljubim

Oduvijek, od kada znam za sebe, putevi su me uvijek vodili prema jugu. Možda je to tako zbog mojih dalmatinskih gena i mojih pra- pradjedova, a možda jer su i moji roditelji proveli dobar dio svoga životnog vijeka u Dalmaciji, točnije u Dubrovniku. Možda i zato jer su se i moje dvije starije sestre i moj najstariji brat tamo i rodili, a možda i zato jer sam cijelo svoje djetinjstvo, svako svoje ljeto provodila u Dubrovniku, kod moje kume Stane i moga kuma Jure.
Dalmacija, more moje,
jedna duša a nas dvoje.
Pa mi je, eto, ta ljubav, ta ljubav prema Dalmaciji, utisnuta i u gene i u vene.
Ali, kasnije, putevi su me često vodili i na neka druga mjesta. Daleko i od juga i od Dalmacije.
Tako sam, nekada davno, bila pozvana u jedan naš grad, a danas nečiji drugi, na jedan književni susret. I zbog nekakvog neodgodivog posla, moj je odlazak došao pod upitnik.
Što ću… kako ću… ako zakasnim? I ja ti, ko velika, pozovem taksi da me odveze na najbližu željezničku postaju na kojoj vlak staje, a na kojoj se, onda ja, tako sam barem mislila, mogu lijepo u vlak i ukrcati.
–A kuda Vas treba voziti?–upita vozeći me taksista.
–Vozite, samo vi vozite prema…
I tako me taksista vozio, vozio, vozio…. Ali, prema jugu…
–Pa gdje se to mi, pobogu, vozimo? –kao probuđena iz nekog sna, uspaničeno upitah vozača.
–Pa,gospođo, tamo gdje ste mi i rekli!
I, eto, tako sam ja pošla-zbog moje stare navike-putem prema jugu, i stigla putem prema sjeveru, do sjevera Bosne i Hercegovine.
Jer , oduvijek su za mene postojale i postoje te moje dvije velike ljubavi. Jedna je moja rodna Hercegovina, a druga Dalmacija i Hrvatska.
I sve što je u svezi s njima, mene interesira. I sve dobro i lijepo me raduje i veseli, a sve loše i ružno mi donosi tugu i bol.
Kao što je to bilo i cijelo ono prošlo ljeto, dok su po Dalmaciji, a i Hercegovini, harali požari. Ili kao što mi je bilo nedavno, kada sam čula vijest o smrti Olivera Dragojevića, toga našega dalmatinskog slavuja.
ČUDNA JE TO VEZA, ČUDNE SU TO NITI KOJE TE VEŽU ZA NEŠTO S ČIM SI
I RASTAO I SRASTAO.
Nešto što si cijeli život volio.
Veselio se, tugovao, plakao.
Jer „ljubav je kao suza. Rađa se u očima, a pada na srce“.
Ali, hvala dragom Bogu, tuga se ugasila i u očima i u srcu. Kao što su se ugasili i dotad nezapamćeni požar u cijeloj Dalmaciji. Ljeto je minulo, a turisti- i oni s iskricama i oni zbog iskrica, već su odavno otišli.
A s njima i požari. Nema ih više.
Doduše, kod nas ništa ne može bez iskrica i podmetanja požara. Jer, iskrice nam stalno frcaju, a sve mi se čini, požar samo što nije planuo.
I ,vjerujte mi, nitko ne će za to odgovarati. Ni one nedavne palikuće, a bome ni ove sada. Koje bez prestanka podmeću i raspiruju vatru. Ali, ovaj put među nama.
Pa sam, tako ja, neku večer, da se malo odmaknem od svih tih i takvih vatrenih iskrica, sjela na kauč i upalila TV.
Valjda će biti nešto interesantno i za pogledati!
Naime, pročitala sam da se u Splitu održavaju Dioklecijanovi dani, pa sam poželjela čuti i vidjeti, ča ima novega u našem najlipjem gradu na svitu, našem Splitu. Ča radu judi? Jesu li in face tužne ili se veselidu?
I odahnula sam. Nebo vedro. Plavo. Čisto. Ni tračka dima niti gareži. Ljudi veseli. I puna ih riva. Ne znam što su sada pripremili, ali je prošle godine, nakon prestanka požara, u Split stigao i car Dioklecijan i njegova dična carica. Tu je bila i počasna straža. A kažu, kako je tu bija i prvi balun (ako to nije slaga i izmislija onaj naš novi, maskirani car našijenac), kojega je prvi šutnija- glavon i bradon-stari car Dioklecijan.
–I neka, neka! Neka nisu bili Englezi, pa kud puklo da puklo!
I mogu vam reći da mi je, nakon toga, pao kamen sa srca. Jer, ljudi su se veseli. Bilo je tu i pisme, i tancanja, i baluna, i balanja.
I bit će i feštanja…
A prošli su ono prošlo ljeto Splićani i cijela Dalmacija, pravi pakao.
Doduše, za neke, požar u Splitu nije bio ništa posebno i opasno, jer je sve bilo pod kontrolom i nije bilo nikakve stihije. Za neke je požar bio i jako, jako interesantan. I jako atraktivan.
Ali, sve je gorjelo. Gorjela je cijela Dalmacija…I Zadarska županija, Šibensko-kninska županija, Splitsko-dalmatinska, Ličko-senjska, Šibensko-kninska i Dubrovačko-neretvanska županija.
„Veliki požar buknuo je navečer, a gorjela je i borova šuma i nisko raslinje. Jugo koje je jako puhalo, rasplamsalo je vatru, otežalo je posao vatrogascima.
„Stanje je dramatično, vatra je među kućama, a nestalo je i struje“, tiskovine su stalno izvješćivale.
I tako je bilo iz dana u dan. Gorjela je cijela Dalmacija. Gorjelo je sve od Velebita i Dinare pa do Konavala i Dubrovnika.
Jer je, od početka tadašnje protupožarne sezone (1. lipnja) bilo je više od 284 požara.
Požar se razbuktao i na otoku Braču i Hvaru, kod Solina, na Mljetu. Gorjela je i Lumbarda na Korčuli. Gori i kod Omiša… Na područje Općine Konavle. Gorjelo je i na Visu i na Dinari. I na Velebitu, a djelomično, i na prostoru Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.
„Plamena buktinja se širila i u Hercegovini“, izvješćuju vatrogasci.
Grozne su to bile slike, grozne! Gorjelo je i nebo i zemlja. A huk vatre, kažu ljudi, širio se na sve strane dok su se plameni jezici dizali prema nebu…
Ugrožene su bile i kuće.

A „kako gori Hrvatska, gori i naše vlastito biće i lice“.
Pa, kako se, onda, veseliti i biti sretan kada je Hrvatska gorjela u požarima? Kako se pomiriti s toliko zla i prihvatiti toliko ljudske nemoći?
Kako sve to zaboraviti?
Kako i sada potisnuti strah?
Jer, opet je počelo.
Previše, previše je to užasa, previše nestajanja i nesreće bilo da bi čovjek sve to lako mogao zaboraviti i zanemariti. Ili potisnuti. Negdje duboko u sebe. Da bi mogao ostati ravnodušan.
„Nijemi smo, šutljivi, nemoćni. I ljudi, i zemlja, i kamen pamte. Rane su duboke. I ožiljci će dugo boljeti. A rane peći“.
„Lijepa naša, lijepo gori“ , obznanile su tada i Pupovčeve NOVOSTI.
A Pupovca tada nigdje. Nestao. Ispario. U nepoznatom pravcu…
Pale njegovi sunarodnjaci Hrvatsku. A on javno šuti, a potajno potpiruje. I baca i iskre i iskrice.
I javno i tajno.
Lijepo gori, lijepa naša!
Ma, nemojte se čuditi, ljudi moji dragi, naš Pupi ima prečeg posla. Mora Hrvate osloboditi od samih sebe. Mora ih učiniti nespremnim. Za dom. I za Domovinu,
Jer, Hrvati ne smiju biti spremni. Jer, to nije zapisano u Memorandumu II. Ustvari, tamo je zapisano, upravo ono, što u praksi ostvaruje naš Pupi.
Ma koga boli briga za spaljenom Dalmacijom? Koga boli briga za nove požare? Koga boli briga za palikuće? Za njihovo kažnjavanje. Ta oni su ili stari i nemoćni ili su psihički bolesnici.
Ili maloljetnici.
Sve to treba staviti pod tepih. Zaboraviti.
Jer tako hoće Pupi.
A kazniti treba sve one koji su spremni za Dom i Domovinu.
I sve to u tajnosti planirati i isplanirati na zajedničkim i tajnim sastancima, uz bratski dogovor. S braćom s istoka.
Najprije se mora pripremiti teren, onda stvoriti usijana atmosfera, ubaciti iskre… I vatra je tu.
„Odavno je plamen hrvatskih promašenih politika i političara opustošio hrvatske domove, a ovo je samo posljedica.
Posljedica praznih prostora i posljedica nerada…“
„A na kraju “balade” ostat će samo oni stabilni. A mi, mi ćemo živjeti za dan kada će se pojaviti neki novi Tuđman“, piše jedan komentator.

„Lijepo gori, lijepa naša!“

Kažu, to su piromani! Jesu, jesu. Pale po Srbiji, pale po Sloveniji, Austriji, Bugarskoj, Rusiji…
Sve piroman do piromana.
–Ma kome vi mažete oči!? Istinu na stol!!! Dosta nam je i laži, i dobrosusjedskih odnosa, i fora tipa…nama je u interesu“…
Dosta nam je. DOSTA!!!
I točka.
Gdje je kontrola na granici? Gdje su institucije? Gdje je interes Hrvatske i Hrvata?
Pa, ako nam niste u stanju pružiti miran život, bez raznoraznih domaćih i uvoznih diverzija, onda nam se skinite s grbače!!!
Mi hoćemo,
mi želimo,
mi tražimo…
Pravu istinu!!!
Jer, nitko nam više ne može prodavati rog za svijeću. Zato, karte na stol, drugovi!!!
Položite nam račune pa jasno i glasno obznanite:
ŠTO JE OD PROŠLE GODINE UČINJENO NA OPOŽARENIM MJESTIMA?
Jesu li opožareni dijelovi Dalmacije nanovo pošumljeni ili će na njihovom pepelu izroniti kakve velebne kuće, trgovački centri ili luksuzni apartmani za bogatune?
Možda će se, a možda su se već, baš ovoga ljeta a ispod žita, donijeli za neke odabrane, neki novi i pogodni zakoni.
Za neku novu gradnju.
A palili su i spalili sve. Sve neki bezimeni. I sve neki umno poremećeni. Zapališe nam cijelu Dalmaciju. Pa su tako skoknuli, reda radi, malo i u Slavoniju.
A, prošle je godine, uhićen samo, od njih 28
( sve domaći Srbi i nekoliko Srba iz Srbije), jedan jedini s imenom i prezimenom, za kojega tvrde da je psihički bolesnik.
Bio je to jedan “ zapušteni” Srbin iz BiH koji je pokušao zapaliti šumu Marjan kod Splita. Pa je tako, jadni zapušteni Srbin iz Bijeljine, specijalno došao iz R Srpske, u specijalnu posjetu Marjanu i htio specijalno ugrijati konzervu , na specijalno zapaljenoj vatri, a na nekoliko specijalno pripremljenih mjesta.
I tako je zapušteni i jadni Stevo Mlađenović, koji je zapušten hodao po Marjanu, palio specijalnu vatru, po „zapuštenom“ Marjanu, “ posložio najprije drva, ispod njih naslagao nešto suhe trave i papira, a od svoje majice i nekakve grane, složio baklju i zapalio.

Zamislite, molim vas, negdje oko 6.30 ujutro.

Pa je nakon toga, , opet odšetao, onako zapušten i jadan, nekih 300 metara dalje i opet slagao drva, pa ispod njih naslagao nešto suhe trave i papira, a od svoje majice i nekakve grane, opet je jadan i zapušten, složio baklju i zapalio.
Šetao je on tako i dan prije po Marjanu. I tražio, valjda, usput pogodno mjesto za podgrijavanje svojih nekoliko hladnih konzervi.
Ali, za toga je jadnoga i zapuštenoga Stevu Mlađenovića bila, već unaprijed, jedna olakotna okolnost.
„Riječ je o jako zapuštenoj osobi koja nam se i nije činila skroz prisebna“.
I tako je Stevo, iako nije izgledao priseban, iako je bio zapušten i sam- samcat, doglavinjao od RS i Bijeljine, baš do Splita.
A možda je on i ove godine promijenio rutu i produžio, sve pješice, skok po skok, i do Vinkovaca. Pa je onda malo svratio i u Split. I što će i kud će, nego opet na Marjan.
Možda mu se, opet, ohladi konzerva pa će ju trebati podgrijati. Čak i na temperaturi od 40 stupnjeva. I to baš tada. I to posve slučajno.
„Mi riskiramo živote, ulazimo u vatru, spašavamo ljude i imovinu… A što oni rade? Podmeću požare. Kako ovo nazvati???? Je li to terorizam???, pitaju se i vatrogasci …
–Jest, požare podmeću. Sve požar do požara. I svi bezimeni. Neka piromanka, zvana N.N., podmetnula osam požara. Druga, isto takva nepoznata piromanka S.S., podmetnula nekoliko požara.
Ako je to, stvarno bolest, onda se ona ne može programirati. Takva vrsta bolesti traje…i traje… Ne samo jedan dan, tjedan, mjesec ili dva. Traje i traje… godinama. A „naši“ se tzv. piromani iliti psihički bolesnici, razbole samo u vrijeme naše turističke sezone. Čudno, zar ne!???
A, možda nam je, baš zato, radi preventive i liječenja, pa i prihvata jadnih piromana, vrijeme za gradnju jedne nove bolnice , zvane „Vrapče II“.
–Jest, istina je…sve bezimeni piroman do piromana. Samo je jadni skitnica obznanjen imenom i prezimenom. Sigurno nečijom grješkom. –Ali, što si očekivala, moja Monika, kada nam jedan izvjesni političar, s punim imenom i prezimenom, potpiruje vatru svaki dan. Pa, onda, nije ni čudo, što se pojavljuju i bezimene piromanke i piromani.
–Ma, nemoj baš tako! Možda je taj dotični otišao tada raditi na pomirbi, nas i naše braće s istoka. Jer, on je naše najveće manjinsko bogatstvo. Bez kojega ne bi ni naša Vlada funkcionirala.
–Ne boj se, ne boj!!! Funkcionira nama sve. K’o urica. Funkcionira onako kako naš veliki domoljub i svoje otadžbine sin, naš Pupi, objavi u svojim Novostima: „Lijepa naša, lijepo gori“.
–Ali, nije ti on ništa loše mislio, sigurna sam. Pa on je u našoj Vladi!
A, onda se dogodilo čudo!!!

Iz čiste mržnje i osvete, jedna je Hrvatica, sada s naznačena imenom i prezimenom, zapalila vatru pored kuće jednoga Srbina.
I sve su tiskovine, i kod nas i kod naših susjeda, obznanile tu bombastičnu vijest:
„Hrvati ponovo, kao i 1995. godine, pale srpske kuće‘. Vrištalo je s naslovnica raznih tiskovina i u Srbiji i u B-H.
I ravnoteža je uspostavljena…Vaga njihove pravde je zadovoljena.
Ali, ali… Sve je to bio teatar apsurda. U našoj zemlji apsurda. Jer, scenaristi i redatelji su promašili cilj. Napisali tekst. Izmislili temu i smislili fabulu. Izmislili i likove.
No, na njihovu žalost, nisu predvidjeli sve varijante za finale. Jer, glavni su im protagonisti proglašeni nevinim.
„Obilaskom požarišta kod sela Brgud bilo je vidljivo kako su uz neke ograde požari izbijali, a uz susjednu, čiji je vlasnik Srbin (koji je i prijavio dotičnu Hrvaticu), sve je ostalo netaknuto“.
–I što bi s pravim palikućama?
–Ništa, moja Monika, ništa! Nestali u magli, Pa kako ćemo, ljudi moji dragi, hapsiti ljude s posebnim potrebama, smanjene ubrojivosti, bolesnike i palikuće tj. piromane, kako ih sada stručno nazivaju, ljude kojima zapravo treba pomoći?
–Jel’ da, sve je slučajno? I svi nemoćni i jadni. I svi bolesni. Čudno, čudno mi je nešto tu!!! Jer, od Karlobaga prema zapadu nema ni bolesnih, ni piromana, ni jadnih i nemoćnih. Slučajno!???
–A što rade drugi? U drugim normalnim državama.
–E draga moja! U svakoj normalnoj državi, to bi bio terorizam.
–Ma, nema veze!
–Jel’ da, nema veze ni što pišu Pupovčeve Novosti „Lijepa naša, lijepo gori“?
Sve je slučajno, kaj ne!?
Jer, mi smo demokratska zemlja. U nas se mogu demokratski paliti i državna obilježja; u nas se demokratski može izrugivati i s našom himnom; u nas se demokratski mogu svi Hrvati proglasiti ustašama; u nas se demokratski mogu i veleizdajnici i najveći kriminalci proglašavati elitom; u nas se demokratski može i krasti i lažirati izbori. I preko noći se demokratski može, od gubitnika, stvoriti pobjednik.
Sve se, sve se u nas može!!!
A naši se političari prave mutavi. Jer, ljudi moji dragi,nije šala izgubiti vlast!!!
A vlast je slast.
Ali, požari i sada bukte. Doduše, manjega intenziteta.
Od početka ovogodišnje protupožarne sezone, zračne snage su do 2. rujna sudjelovale u gašenju 56 požara, po 18 požara u Splitsko-dalmatinskoj i Šibensko-kninskoj županiji, 17 požara u Zadarskoj te po jedan požar u Dubrovačko-neretvanskoj, Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji.
–Kažeš, manjega intenziteta! A što si očekivala, moja Lucija? I to je previše. Pa sve je prošle godine izgorjelo, što je izgorjeti moglo. Nestale šume, izgorjelo nisko rastinje i … ogoljelo sve.
–Ajmo, ajmo, drugovi!! Zasučite rukave!! Neka institucije rade svoj posao! Neka, bar jedna kazna bude pravedna. I po zasluzi…
Tek tada ni Stevo ni oni silni bezimeni, više ne bi “grijati” konzerve, paleći Hrvatsku. Ni Marjan ni Dalmaciju!
A „ u Dalmaciji ne gase vatru ni Hercegovac, ni Bosanac, ni Dalmatinac, Zagorac, ni Slavonac.
Nego HRVAT do HRVATA.
I kad to spoznamo i naučimo, imat ćemo Hrvatsku, državu Hrvata.
Kad naučimo ljubiti bližnjega, svoga brata, kao samoga sebe, imat ćemo sve. I neće više biti jala između brata i brata. Između Hrvata i Hrvata“.

Dim se razišao. Nestali i gusti oblaci.
Nad Hrvatskom i nad Dalmacijom.

A jesu li i nad nama?

Vera Primorac/Hrvatsko nebo