M. Joler: Kvazi-reforma ministrice Divjak

Vrijeme:7 min, 45 sec

 

Odlučila je Ministrica Divjak uzeti stvar u svoje ruke…

Za shvatiti je Ministricu da je za svojega mandata htjela ostaviti neki trag, pokrenuti stvari Divjaknakon svih onih jalovih strategija, povjerenstava, radnih skupina i inih pojedinaca i skupina koji samo pričaju, a nikako da iznjedre neko stvarno rješenje… pa tako već predugo tapkamo u mjestu. Odlučila je Ministrica Divjak uzeti stvar u svoje ruke i napraviti nešto mimo ikakvih odluka i podloga temeljenih na tijelima koja o tome odlučuju. Misli: kada se roditeljima i učenicima bude svidjela ta moja “škola za život” , nitko više neće inzistirati na legalitetu. A takvu joj je komfornu poziciju stvorio premijer Plenković jer od reforme obrazovanja smatra da ima većih izazova za opstanak svoje Vlade (i samoga sebe). Budući da mu većinu u Saboru čuva stranka HNS, koja u javnosti ne uživa ugled veći od 2%, a za odgađanje svoje političke katastrofe su smislili mantru o svojoj navodno velikoj brizi za reformu obrazovanja, premijer Plenković im je povjerio resor obrazovanja. Oni na čelo Ministarstva doveli nestranačku osobu za Ministricu. Nije joj trebalo puno da shvati da joj se u toj konstelaciji Plenković neće suprotstavljati.

I tako – tko više uopće spominje Posebno stručno povjerenstvo (PSP), na čelu kojega je sam premijer Plenković, oko sastava i rada kojega je bilo toliko medijske buke mjesecima? Tko uopće više pita kada su se posljednji put sastali i što su raspravljali? Tko više uopće pita za Stručnu radnu skupinu (SRS) koja je trebala raditi na pripremi novih kurikula i obrazovnoj reformi u širem smislu? Tko viša pita i za raspisivanje novoga natječaja koji bi se Plenkovićočekivalo da će se raspisati nakon što je Vlada poništila prethodni natječaj na kojem se nisu uspjeli usuglasiti oko voditelja SRS-a, a zbog protivljenja Ministrice prema imenovanju na natječaju najbolje rangiranoga kandidata (Matka Glunčića) koji joj nije bio po ukusu.

Umjesto šarade s ponovljenim natječajem, premijer se bez ustručavanja odlučio za hibridno rješenje izravnim imenovanjem Radovana Fuchsa (koji se prethodno nije niti javio na natječaj) za svoga informatora kod Ministrice, formalno zvanog Posebni savjetnik. I, tako je Ministrica dobila široko polje raditi što god želi, bez ikakve odluke tijela koja su za to formalno bila osmišljena. Odlučila je uvesti predmet Informatike kao obavezni predmet u školu. Takvo što nije zapisano u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, kažu bolji poznavatelji teksta (ja osobno nemam volje čitati takve naše tekstove jer znam da od toga nikada ne bude ništa), to nije ni odluka Sabora niti PSP-a niti SRS-a niti ikojeg drugog meritornog tijela! To je samostalna odluka Ministrice (koja je u političkoj trgovini za očuvanje parlamentarne većine i vlastitih fotelja angažirana od strane neugledne političke stranke koja ima utjecaj manji od 2%)!

Namješteni natječaj

Možda je Strategija i napravila propust i previd glede Informatike, ali legalisti bi onda dopunili Strategiju jer je Microbitdokument na kojemu se trebaju bazirati kurikuli, a ne činiti nešto čega nema u Strategiji. Možda bi se kroz raspravu pokazalo i da je bolje informatiku provući kroz kurikule raznih predmeta i tako djecu uvoditi u svijet informatike kontinuirano kroz čitavu nastavu, radije nego kroz posebni predmet… Ali takve rasprave se nije moglo dobiti od Ministrice niti ju je Premijer Plenković (ujedno i čelna osoba PSP-a za provedbu obrazovne reforme) na to potaknuo. (Premijeru koji si pokušava osigurati visoki stolac u tijelima EU na koncu premijerskoga mandata, ovo su izgleda sve neatraktivne teme i svrab koji silno nastoji izbjeći pa okreće glavu i pušta Ministrici na volju.)

Ministrica je odlučila školama osigurati i Micro Bit računala koja je plasirao poduzetnik i filantrop Nenad Bakić pa je, da to olakša, raspisala namješteni natječaj u kojem su natječajnim uvjetima mogla udovoljiti jedino računala koja plasira Bakić. Za to su opet izdvojeni impresivni proračunski novci. Za usporedbu, da je takav natječaj objavio, recimo, gradonačelnik Zagreba Bandić ili možda neki općinski načelnik, mediji bi ga tjednima čerečili, prijavili DORH-u, možda bi nakratko završio i u Remetincu ili nekoj drugoj ustanovi na obavijesnom razgovoru. No, kada je to napravila ministrica Divjak, režimski i drugi interesni mediji složno šute i prave se da ništa nije sporno. Ni riječi. I inače rječiti Nenad Bakić šuti. Ne vidi ništa loše u tome da je državno ministarstvo napisalo natječaj na kojemu samo njegov proizvod može pobijediti. Pitam se kako bi glasan bio da je natječaj tako namješten za nekog drugog ponuđača…

Preporučljiv je krajnji oprez i skepsa…

I, na kraju, famozni “reformski” udžbenici. Budući da su isprva bili bazirani na ostavštini Borisa Jokića i njegovoga SRS-a, kada su učeničku torbu, kada se radi o kurikulu Hrvatskog jezika, namjeravali “olakšati” izbacivanjem tekstova očeva hrvatske književnosti kao “nerazumljivih” mladima, a ubacivanjem rokerske lirike i romana s degutantnim opisima pedofilije, kao “razumljivih”, zabavnih i poučnih mladima, a u kurikulu Povijesti izbacivanjem većega dijela istine o Domovinskom ratu te antihrvatskim tumačenjima uzroka rata uz pomoć egzotičnih instituta za povijest sa sjedištem u Grčkoj i slično, preporučljiv je krajnji oprez i skepsa…

Uostalom, i pomoćnica Ministrice, Lidija Kralj, jest još nedavno na javnoj televiziji branila takve tekstove u Lidija Kraljudžbenicima. Slijedom stava i prakse Borisa Jokića, Ministrarstvo isprva nije ni namjeravalo prijedlog kurikula dati na recenziju nezavisnim stručnjacima. Ipak, pod pristicima struke, mrzovoljno ih je dostavilo HAZU-u. Kada su iz HAZU-a (kao od drugih stručnjaka, ali HAZU ima “taj” ultimativni autoritet) na te prijedloge stigle salve kritika (koje sežu još i za mandata B. Jokića), Ministrica je to “ekspresno riješila”. Najprije su u Ministarstvu pokušali ignorirati kritike praveći se da su to minorne primjedbe i da je inače sve u redu, a potom su izjavili da su sve izmijenili na temelju pristiglih recenzija – i to sve u samo nekoliko dana! (Dio kritika smatra prijedloge kurikula nepopravljivima, a za dio udovoljenje dijelu kritika treba puno više vremena od tek nekoliko dana da se to ikako popravi.)

Za dio kurikula gdje nije postojao toliki pritisak stručne javnosti, Ministarstvo je kurikule slalo na recenzije na adrese za koje su znali da imaju istomišljenike.) Ali, Ministricu Premijer ne propituje i ne provjerava. Tako su udžbenici otišli u tisak, a da zapravo nitko osim Ministričinog tima ne zna što u njima na kraju zapravo i piše, zlatno je pravilo Blitzkriega njezinoga tima. Tko su bili autori, kako su za tako kratko vrijeme sklepali nove udžbenike, tek predstoji saznati.

Bombastičan naziv

Kod kurikula za Informatiku su ipak imali lakšu situaciju. Bazirali su se na kurikulima informatike iz Velike Britanije i Estonije, a potom su prijedloge naših kurikula poslali na recenziju upravo u te zemlje. I, gle čuda, stigle su im Kurikulumpozitivne recenzije i navodne pohvale na račun tih kurikula (Britanci i Estonci očito su u našim kurikulima prepoznali svoj rukopis).

Na kraju, trebalo je nastavnike i pripremiti za Školu za život. Za to je odabran britanski kulturni centar (British Council), što je opet bilo najoportunije rješenje budući da tamo, prema navodima medija, radi sestra Lidije Kralj, Ministričine pomoćnice. Pa čemu komplicirati, zar ne (how convenient, konstatirali bi Britanci)? Naposljetku, Ministrica zrači zadovoljstvom da su joj kurikule “pozitivno” ocijenili HAZU, Britanci, Estonci, i tko god se već našao na putu toga njenog kvazi-reformskog Blitzkriega. Sve je njezin tim ekspresno odradio i donio nam, kako kaže njihov spot, Školu za život.

E sad, je li njena Škola za život smanjila broj predmeta? Nije (štoviše, uvela je i novi predmet—Informatiku). Je li smanjila broj nastavnih sati? Nije. Je li po Hrvatskoj ujednačila uvjete pod kojima učenici pohađaju nastavu? Nije. Je li osigurala bolji položaj nastavnika? Nije. Je li poboljšala nastavne tekstove? Ne znamo – to je još nepoznato – jer nakladnici još isporučuju udžbenike u škole, iako je nastava počela, ali s obzirom na ranije spoznaje, teško da jest.
Ali nema veze, smatra ona, “nećemo valjda za reformu čekati do 2022. godine?” Idemo odmah krenuti s nečim, dati tome bombastičan naziv Škola za život, tabletima zamazati roditeljima i djeci oči, samo da se dovučemo do kraja Boris Jokićmandata ove Vlade. A onda neka nova Vlada i novi ministar opet krenu – ispočetka. Zanimljivo: Francuska je upravo zabranila uporabu mobitela (i sličnih uređaja) u svojim školama! Jesu li Francuzi zbog toga zatucani(?), retoričko je pitanje! U prosjeku, vjerojatno nemaju ni škole poput one u Vukovaru ili Babinoj Gredi, ali bez kompleksa zaostalosti uklonili su mobitele iz svojih škola – u isto vrijeme kada naša Ministrica pompozno uvodi tablete u škole! Hm?!

Tko će biti novi premijer i novi ministar obrazovanja – ne znamo, ali kako su se prilike kod nas odvijale, s priličnom sigurnošću bi se (u šali) moglo tvrditi da će glavni mozak neke nove strategije obrazovanja biti – Neven Budak. On se uvijek tu nekako ubaci. I Boris Jokić će se jamačno htjeti ubaciti jer je, od naoko samozatajnoga momka, vremenom silno zavolio kamere, intervjue, medijsku pozornost i prodavanje narodu simpatičnih floskula.

Ipak, kako god završilo, možemo se tješiti činjenicom prethodnoga povijesnog iskustva: naš je narod dovoljno otporan na loše reforme tako da ako Šuvarova reforma nije uništila naše generacije, neće valjda ni ova neka nova kvazi-reforma na način kako se sada provodi.

Ja srećom radim u visokoškolskom sustavu pa ove procese mogu nešto ležernije promatrati, ali s ishodima ovih eksperimenata ću se susresti za nekoliko godina.

 

Vezano

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/10/18/digitalno-opismenjavanje-hrvata-i-stem-revolucija-moze-uspjeti-jedino-ako-su-bakic-divjak-plocice-dimenzija-6×6/

 

dr. sc. Miroslav Joler/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)