Laslo Torma Zablude i činjenice (6): Zablude i činjenice o hrvatskoj nekonkurentnosti !

Usprkos uvjeravanjima putem iskrivljenih/lažnih statistika, masovnih medija i političara da je sve u najboljem mogućem redu i da vlast djeluje na najbolji mogući način, javnost osjeća da nešto ipak nije u redu, jer su uvjeravanja i činjenice često u raskoraku. Kako onda znati što je istina, a što nije ? Što je važno, a što beznačajno ? Tko je za što uistinu odgovoran ? Jedini način za to je redovito izvješćivanje javnosti o zabludama i o stvarnim činjenicama o stanjima i događanjima. No to nije lako, jer to zahtijeva neovisne medije i neovisne komentatore. Ova kolumna upravo ima namjeru biti od pomoći u tome, ukazujući na zablude i činjenice koje su u raskoraku s njima.

Zablude i činjenice o hrvatskoj nekonkurentnosti !

U Hrvatskoj je uobičajeno da se to što se zemlja po svim relevantnim kriterijima nalazi na dnu liste zemalja članica EU, to što zemlja ima nedovoljan BDP za financiranje svih općih/javnih potreba društva i servisiranja dugova, to što zemlja ima nedovoljnu stopu zaposlenosti u realnom sektoru i katastrofalan broja zaposlenih prema broju umirovljenih, to što zemlja nema zadovoljavajući gospodarski rast i izvoz, sve dosadašnje Vlade, svi političari koji se vrte u i oko vlasti, gotovo svi medijski komentatori i gotovo sav menadžerski sloj u državnom, javnom i privatnom sektoru koji ima za naše uvjete relativno nerazumno velika primanja, uz istovremeno apsolutno nezadovoljavajuće rezultate rada i poslovanja institucija i tvrtki u kojima su na vodećim ili na poloűajima na kojima se donose odluke, pripisuje kao rezultat neke naše gotovo “prirodne” nekonkurentnosti ?! A ta tobožnja nekonkurentnost se objašnjava uglavnom time što je rad u nas skup, i što su porezni sustav i ina davanja državi takvi da su glavni uzroci nekonkurentnosti ! Da je to zabluda kojom se prikriva neznanje i nesposobnost onih koji donose odluke u svim sektorima upravljanja državom i gospodarstvom, može se pokazati putem nekoliko neupitnih i neosporivih činjenica:

1. Osnovna zabluda, ili točnije rečeno namjerno dovođenje u zabludu javnosti je činjenica da se frazom – “u Hrvatskoj je skup rad”- namjerno semantički izjednačava pojam rada i pojam troška, stvarajući namjerno zbunjujuću sintaksu “trošak rada” !

Prema Hrvatskom Enciklopedijskom Rječniku definicija pojma ‘rad’ je-“svjesna i svrsishodna djelatnost radi postizanja korisnog učinka za zadovoljavanje osobnih ili proizvodnih ili intelektualnih potreba u gospodarstvu ili javnouslužnom sektoru”. Prema istom rječniku definicija pojma troška je “novac utrošen na što, izdatak, rashod”.

Prema tim definicijama, a prema svim poznatim i korištenim znanstvenim pristupima mjera za procjenjivanje efikasnosti odnosno korisnosti rada na bilo kojem području, od proizvodnih djelatnosti do intelektualnih djelatnosti (izuzev umjetničkih djelatnosti), se procjenjuje na osnovi količine postignutih korisnih učinaka tijekom nekog vremena, a ne na osnovi novca utrošenog za pokrivanje zakonskih obveza ! Prema tim istim definicijama trošak rada predstavljaju svi novčani izdaci obračunati po bilo kojoj osnovi (neto plaća, bruto plaća, doprinosi, porezi, prirezi, i svi ostali nameti) u odnosu na neto plaću obračunatu za određeno vrijeme provedeno na radu, određeni radni učinak prema nekim normiranim/predviđenim radnim učincima, ili prema količini izvršenih usluga u uslužnim sektorima.

2. Na osnovi činjenica iznesenih u točci 1., jasno je da u nas politika i mediji namjerno šire zabludu i dezinformaciju da je naš radnik odnosno naš RAD SKUP, lažući i prešućujući da nije skup naš radnik i novčani trošak koji predstavlja njegova neto plaća, već da su relativno veliki ostali troškovi kojim se opterećuje ta neto plaća.

3. No unatoč i čak uz činjenice iznijetih u točkama 1. i 2., sustavno se iz političkih krugova i medija širi zabluda da smo nekonkurentni jer nam je skup RAD, pri tome stavljajući “u isti koš” pojmove rad i trošak rada, stvarajući u javnosti lažni dojam da Hrvatska nije gospodarski konkurentna radi toga što Hrvati malo rade, loše rade i previše su plaćeni za to ?! A činjenice su sljedeće:

3.1.Podaci Eurostata pokazuju da je Hrvatska s troškovima rada (labour cost per hour-koje sadrži sve troškove poslodavca s naslova izvršenog rada od strane zaposlenika) od prosječnih cca 10 EUR/satu, nalazi među zemljama sa najmanjim troškovima rada u EU, pri čemu je prosječni trošak rada u EU cca 25 EUR/satu, a zemlje EU za koje smatramo da se na njih trebamo ugledati imaju prosječne troškove rada između 30 do 50 EUR/satu.

3.2.Podaci Eurostata pokazuju da je prosječna neto satnica u Hrvatskoj cca 4 EUR/satu, naime toliko zaposlenik dobiva “na ruke” za svoj rad u Hrvatskoj.

3.3.Takozvane ‘lohn’ poslove u Hrvatskoj ne bi mogao dobiti nitko da su troškovi rada u Hrvatskoj nekonkurentni u odnosu na zemlje iz kojih se dobivaju ‘lohn’ poslovi. Naime ‘lohn’ poslovi su poslovi za koje davatelj ‘lohn’ posla smatra da će ga manje koštati nego da ga obavlja u vlastitoj zemlji, uz istu kvalitetu kao u vlastitoj zemlji. To je pak činjenica koja pokazuje da nismo nekonkurentni radi troškova rada, budući da u ‘lohn’ poslovima upravo prodajemo taj svoj rad, za koji se tvrdi da smo radi njegove cijene nekonkurentni ?!

3.4.U Hrvatskoj imamo, doduše malobrojne, gospodarske subjekte koji uspješno izvoze svoje proizvode i usluge u zemlje EU, i zemlje koje nisu članice EU, kao što su naprimjer: Pliva, Boxmark, Ericsson Nikola Tesla, Podravka, Končar, HS-Produkt, DOK-Ing, prije 2011. god. i Uljanik, Rimac Automobili, Tehnix, itd., i neki mali poduzetnici iz IT sektora, pri čemu posluju po svim pozitivnim zakonima i fiskalnim uvjetima nametima, koji vrijede za sve gospodarske subjekte, pa i za one koji tvrde da ih “visoki troškovi rada” sprečavaju da budu konkurentni na međunarodnim tržištima, pri čemu nije rijedak slučaj da upravo te tvrtke imaju ‘pristojnije’ neto plaće zaposlenika od tvrtki koje se žale da ih “visoki troškovi rada” sprečavaju da budu uspješnije i konkurente na izvoznim tržištima.

4. Zabluda je da nismo konkurentni u izvozu radi “visokih troškova rada”, budući da činjenice iznesene u točkama 3.1. do 3.4. potvrđuju da bi bili konkurentni da imamo vlastite proizvode koje proizvodimo za druge u ‘lohn’ aranžmanu, ili da imamo više proizvoda i usluge koji bi bili atraktivni za izvoz, poput proizvoda koje izvoze domaće tvrtke navedene u točci 3.4. !

5. Zabluda je da se može biti konkurentan svim, svačim i svakome na uvjetno rečeno “slobodnom” međunarodnom tržištu, pa čak i na domaćem tržištu na kome je omogućen slobodan pristup proizvodima i uslugama iz cijelog svijeta. A činjenica je da se može biti konkurentan samo s proizvodima i uslugama koji su po kvaliteti i cijeni konkurentni tim istim ili sličnim proizvodima na nekim tržištima, ili su novi to jeste takvi kakvih na nekim tržištima još nema.

6. Zabluda je da se konkurentnost može postići smanjenjem neto plaća zaposlenika,pogotovu u situaciji kakvu imamo u Hrvatskoj, gdje su neto plaće na dnu liste zemalja prema neto i bruto satnicama. To potvrđuje činjenica da su takozvane najkonkurentnije zemlje upravo one gdje su neto i bruto satnice daleko veće od onih u Hrvatskoj.

7. Zabluda je da se pri nepromijenjenoj strukturi troškova poslovanja ( troškovi rada, troškovi materijala po porijeklu ‘uvozni/domaći’, troškovi transporta, troškovi promidžbe, troškovi državne i lokalne administracije, itd.), konkurentnost generalno može povećati promjenom valutnog tečaja, konkretno u nas često spominjanoj devalvaciji kune, jer to utječe doduše na smanjenje cijena u ponudi prema inozemstvu, ali istovremeno povećava cijene svih uvoznih komponenata potrebnih za realizaciju proizvodnje odnosno usluge. Činjenica je da devalvacija odgovara samo onima koji u strukturi poslovanja imaju veliku izvoznu komponentu, i malu uvoznu komponentu, ili onima koji u poslovanju s inozemstvom nemaju uopće uvoznu komponentu. Činjenica je da se od strane politike i medija javnosti “prodaje” pojednostavljena priča da ‘jaka” kuna odgovara uvoznom lobiju, a slaba kuna izvoznicima. Tako je naprimjer postalo uobičajeno za “uništenje” naše poljoprivrede optuživati uvozni lobi i ‘jaku’ kunu.

8. Činjenica je da unatoč navedenim zabludama u točkama od 1. do 7. , ni politička, ni gospodarska “elita” ne shvaća ili ne želi shvatiti, da se uz nepromijenjenu strukturu gospodarstva, uz nepromijenjen pristup poslovanju, uz nepromijenjen pristup odabiru i nagrađivanju zaposlenika prema fizičkom ili intelektualnom doprinosu uspješnosti poslovanja, i nepromijenjenom pristupu inovativnosti, kao najbitnijom komponentom poslovanja, koja pospješuje konkurentnost, nikakve administrativne, fiskalne ili monetarne mjere neće bitno i trajno bilo koji segment gospodarstva učiniti tržišno konkurentnim.

9. Zabluda je da se bez sustavne i usuglašene strategije razvoja zemlje, što u najvećoj mjeri treba da se odnosi na gospodarski razvoj, taj razvoj bude desio samo od sebe, pomoću od strane ekonomista pominjane “nevidljive ruke” tržišnih mehanizama takozvanog slobodnog liberalnog tržišta. Činjenica je da takozvano slobodno tržište zapravo ne postoji, već je pod sve većim utjecajem planova vlada razvijenih država, i planova korporativnog sektora, koji sve većom globalizacijom postaje sve utjecajniji. Činjenica da Hrvatska nema suvislu, dugoročnu strategiju razvoja, koju sve Vlade trebaju podržavati svim zakonskim, administrativnim, fiskalnim i monetarnim mjerama, pa se sve svodi na pojedinačnu “snalažljivost” pojedinih poduzetnika, što ne pruža nadu u neki bitniji gospodarski razvoj u Hrvatskoj, pa tako ni u neki bitniji pomak u pozitivnom smjeru glede zaposlenosti, plaća, socijalne sigurnosti, i konačno samoga BDP-a.

10. Konačno najveća i najsudbonosnija zabluda u nas je ta, da se na poslove ministra, djelatnika ministarstava, i rukovodeća mjesta u gospodarstvu postavljaju (jer su takozvani javni natječaji obično, kako to naš narod govori, namješteni ne za one koji nešto znaju, već za one koji Nekoga znaju ! Takva negativna selekcija kadrova dovodi do toga da u pretežnom dijelu gospodarstva, čast malobrojnim izuzecima, nemamo novih konkurentnih proizvoda, usluga i poslovnih procesa. Činjenica je da imamo kvalitetnog nižeg, srednjeg i višeg kadra (koji nije na rukovodećim mjestima), imamo i određene komparativne resurse (poljoprivreda, prehrambena industrija, drvna industrija, tekstilna industrija, duhanska industrija, metaloprerađivačka i elektroindustrija, ali NEMAMO dovoljno kvalitetnog kadra u menadžerskoj strukturi svih grana gospodarstva, i svih poslovnih profila (direktori tvrtki i pojedinih poslovnih sektora, kao što su tehnički i ekonomski sektor), koji bi inicirali i poticali za sada još postojeći kvalitetni viši, srednji i niži kadar, na inovativnost i pronalaženje poslovnih “niša” gdje možemo biti konkurentni, odnosno gdje ne trebamo trošiti ni vrijeme, ni rad, ni resurse, jer u njima ne možemo biti konkurentni.

Naše najveće “prokletstvo” je menadžerski kadar koji u svim sektorima na svim mjestima, bilo iz neznanja, bilo namjerno radi korumpiranosti, bilo radi klijentelizma, SVE ZNA o tome zašto NE MOŽEMO bolje i konkurentnije, SVE ZNA o tome zašto se nama ništa NE ISPLATI, ali ništa ili malo zna o tome kako bi mogli i trebali poslovati da budemo konkurentni ! Rijetke tvrtke koje su navedene i u točci 3.4. nisu uspješne slučajno ili rado posebno povoljnih zakonskih, fiskalni i tržišnih uvjeta baš za njih, već radi toga što imaju dobar menadžment i poslovno proizvodni tim sastavljen ne od ‘podobnih’, već od sposobnih i stručnih osoba, koji razmišljaju i djeluju kao tim koji želi i zna da se MOŽE bolje i uspješnije, pa tako i djeluju, unatoč tvrdnjama svih neuspješnih da se u nas ne može uspješno poslovati.

Ako Podravka, Končar-Mjerni transformatori, HS-Produkt, DOK-Ing, Rimac Automobili, i Tehnix, mogu uspješno poslovati unatoč snažnoj konkurenciji na svjetskom tržištu u branšama koje čine njihov proizvodni profil, onda bi i mnogi drugi to mogli, da imaju uspješan menadžment, da posluju na sličan način, glede pristupa poslovanju i kadrovskom profiliranju svojih tvrtki. Uz nesposoban menadžment, podobno i uhljebničko kadroviranje ni te tvrtke ne bi postigle uspjeh, već bi bile u grupi onih koji tvrde da se “ne može, ne isplati, nema državnih potpora, i sl….”.

Najveći dio naših ljudi su vani uspješni, bilo da rade za nekoga poslodavca, bilo da kreću s nekim vlastitim poslom, pa je nepobitna činjenica da nedovoljna domaća gospodarska uspješnost nije rezultat nerada, neznanja ili neinventivnosti naših ljudi, već je rezultat neuspješnog, neznalačkog i često čak namjerno “rušilačkog” upravljanja našim ljudskim, intelektualnim i materijalnim resursima. To je činjenica, svaka druga tvrdnja je zabluda, a ponekad i ciljano laganje javnosti.