Četnički dernek u Bačkoj Palanci

Nakon četničkoga derneka u Bačkoj Palanci u organizaciji predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, srpskoga državnog vrha i brojnih pozvanih i odazvanih iz Srbije i drugih prostora bivše države, polako se skupljaju ocjene viđenoga i izrečenoga. U istupima Vučića i drugih govornika ponavljaju se već dobro znane priče o hrvatskome ustaškom režimu, sada i nacističkome, progonu Srba (novi termin – pogromu), etničkom čišćenju, antisemitskoj državi, onoj koja se pod svaku cijenu htjela riješiti Srba iz svoje zemlje, genocidnoj državi, mitologije i laži o Jasenovcu i slične. Ništa novo od sljedbenika okupatora i agresora – Miloševića, srpske JNA, srpskih paravojnih jedinica, četničkoga pokreta, ogromnoga broja Srba iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su se stavili na raspolaganje Miloševićevu režimu. I opet bi – da se ne zavaravamo. Da ne zaboravimo i Srpsku pravoslavnu crkvu.

Snimljene fotografije i televizijske snimke pokazuju taj sramotni sastav. Tu je spomenuti Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin – sve sljedbenici i bojovnici ratnoga zločinca Miloševića, predstavnici Srba iz tzv. Republike Srpske Dodik i Ivanić – sljedbenici ratnih zločinaca Karadžića, Koljevića i Mladića, tu je patrijarh SPC-e Irinej – sljedbenik prethodnoga Pavla čije je sveštenstvo blagoslivljalo tenkove koji su iz Srbije (koja nije bila u ratu?!), obasuti cvijećem i dobrim željama krenuli u pohode dobre volje na Hrvatsku, BiH, Kosovo, tj. osvajanja i prisajedinjenja tuđih teritorija, progon nesrpskoga stanovništva, rušenja, paljenja i ubojstva. Bio je to zoran primjer ekumenizma crkve kojoj je papa Franjo dao mogućnost da zbori o svetosti svetoga Alojzija Stepinca.

Tako je patrijarh Pavle na početku srpske agresije na Hrvatsku 1991. onako ekumenski izjavio: SPC kao vekovni čuvar srpske duhovnosti i srpskog nacionalnog i kulturno-istorijskog identiteta posebno je zabrinuta za sudbinu srpskog naroda, jer je po drugi put u ovom veku srpski narod suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vekovima živeo, i nadalje, tom je prilikom, preko 700.000 Srba zaklano i umoreno. (Vidi: Julija Barunčić Pletikosić: Katolička Crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991. – 1995., str. 192.) Tu je i vojna elita. Na derneku je bila i akademska elita koja je preko famoznih memoranduma SANU-a, onoga iz 1986. i novijega iz 2012. godine, pripremala ideološki temelj za rat, pogrome svih nesrba, ratna stradanja – kako materijalna tako napose ubojstava i ranjavanja tisuća i tisuća ljudi, za što Srbija i njezini bratski sljedbenici s prostora bivše Jugoslavije, osim malobrojno kažnjenih, nisu dobili zaslužene kazne. Ne ćemo duljiti…

Tu je bio, kao i svaki put na takvim dernecima i Milorad Pupovac, član Plenkovićeve stabilne vlasti, koji u njegovoj nazočnosti u ovome antihrvatskome skupu nije vidio ništa sporno?! A sam Plenkovićev čuvar stabilnosti vlasti nije se razvidno očitovao o stravičnim porukama s ovoga antihrvatskog skupa, a nije ga bogme Plenković ni pitao. Zna se tko koga može pitati? A ni ostala svita iz Plenkovićeva HDZ, ovim povodom, nije se iskazala u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa. Pa što, kaže Plenković, pozvan je i otišao je na skup. Doista, hrvatski narod ima razloga za veliku zabrinutost. S druge strane, četnik Aleksandar Vulin poručuje Hrvatskoj: Prestanite obilježavati Oluju pa vas nitko ne će smatrati ustašama! Ovako velebno reprezentativan skup pokazuje da su se na istome mjestu i zadatku našle sve sastavnice srpske imperijalne strategije.

Tu je svetosavlje, srpski imperijalizam, temelji osvajačkih doktrina tijekom povijesti i uzori od Dušanova carstva do novoga vijeka, velikosrpske doktrine prema drugim susjednim državama i njihovi protagonisti, tajne službe, diplomacija, političke stranke, uloga lingvista u okupatorskim nakanama, novovjeki imperijalizam i velikosrpstvo preko prve i druge Jugoslavije, pa sve do Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti. Sve te sastavnice djeluju umreženo, kako unutar Srbije, tako i sa svojim poslušnicima u drugim, danas suverenim državama, po načelu: tamo gdje živi i jedan Srbin i postoji groblje ili neki crkveni srpski objekt – to je Srbija.

Kako promijeniti povijest laži, obmana, manipulacija, genocida u junačku?

Od sv. Save, Kosova, Načertanija, sv. Nikolaja Velimirovića… te sastavnice treba poznavati. Krenimo od početka. Od svetoga Save (Rastko Nemanjić 1174. – 1236.) utemeljitelja srpske crkve, prvoga srpskoga arhiepiskopa i sveca. Srpsko se pravoslavlje često po njemu naziva svetosavlje. Kultom sv. Save Srpska pravoslavna crkva stoljećima je stvarala kontinuitet s državom monarhije Nemanjića. Na kultu sv. Save temelji se ideologija Srpske pravoslavne Crkve, ali i njezin politički svjetonazor. U simbolici srpskoga kralja Dušana (1346.) tj. Dušanova carstva, najrasprostranjenije srednjovjekovne države u kojoj su živjeli Srbi, Grci, Bugari, Albanci, a koja nije imala stalno sjedište: Raška, Skopje, Priština, Prizren je opravdavanje raznih velikosrpskih ideologija i projekata vezanih uz ekspanzionističko širenje i zaposjedanje tuđih teritorija.

Obnova Dušanova carstva i osvajanje novih teritorija postaje jedna u nizu velikosrpskih opsesija. Gotovo u isto vrijeme 1346. u Skopju biva osnovana Pećka patrijaršija. Ukinuta od Osmanlija 1459. da bi opet bila obnovljena pod patrijarhom Makarijem 1557. godine. Simboliku Pećke patrijaršije vidimo u poistovjećivanju crkvene jurisdikcije sa teritorijalnom. Naime, gdje seže crkvena vlast ili tek nazočnost, tu je i teritorijalna jurisdikcija na koju imaju pravo srpske vlasti?! Poraz srpske vojske na Kosovu 1389. godine odiše i dandanas simbolikom srpskoga stradanja i pozivom na osvetu prema mrskim Osmanlijama pod čijom je vlašću Srbija bila sve do Bečkoga kongresa 1878. godine, duže čak nego Bosna i Hercegovina. Zato nas ne treba čuditi, u okviru ovakve srpske mitologije, proslava 600. obljetnice bitke na Kosovu 1989. godine, na kojoj će Slobodan Milošević najaviti nove bitke i osvete. Ne toliko prema Osmanlijama (Muslimanima) već prema svima koji se ne će prikloniti velikosrpskoj imperijalnoj politici. U kosovskome mitu zrcalila se i prikrivala genocidna politika Miloševića i srpskih vlasti koja je od 1991. do 1995. prouzročila krvavi teror na prostorima bivše države.

U nizu velikosrpskih imperijalnih ideja nezaobilazno mjesto zauzima Načertanije ministra unutrašnjih poslova Kneževine Srbije Ilije Garašanina iz 1844. godine – poznato kao program srpske nacionalne politike. Riječ je o tajnome državnom dokumentu, ujedno prvome političkom programu velike, ekspanzionističke i imperijalističke Srbije. Bit Načertanija, koje je i danas temelj za ostale velikosrpske okupatorske programe, sastoji se u tome da se država Srbija ne ograničava na svoje državne granice, već treba težiti da priljubljuje sve narode koji ju okružuju: BiH, Crnu Goru, sjevernu Albaniju, hrvatske krajeve u kojima žive Srbi …

Nikolaj Velimirović (1881. – 1956.) episkop SPC-a i njezin nacionalistički ideolog, jedan je od glavnih predstavnika svetosavskoga nacionalizma. Poznat je po antisemitskim stavovima i veličanju nacističke ideologije Adolfa Hitlera. U političkoj praksi bio je sljedbenik srpskoga političara Dimitrija Ljotića. Zagovarao je srpsku povijest napose u vremenu dinastije Nemanjića. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kao episkop, u ime SPC-e sprječavao je ratifikaciju konkordata između Kraljevine i Svete Stolice, kojim bi se izjednačio položaj Katoličke i Pravoslavne crkve u toj državi. Posebice se zalagao za pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji. Godine 2003. kanoniziran je za sveca SPC-a kao Nikola sv. Žički. Da se našalimo – bez znanja Katoličke Crkve?!

Srbi svi i svuda – jezik u funkciji agresije

Srbi svi i svuda srpskoga jezikoslovca i reformatora srpskoga jezika Vuka Stefanovića Karadžića (1777. – 1864.) sadržava i propagira pansrpsku ideologiju preko književnoga jezika. Karadžić je sve govornike štokavskoga narječja (Hrvate, Bošnjake, Srbe) izjednačio s etničkim Srbima jer je štokavski dijalekt po njemu srpski, a Srbi su pripadnici svih triju vjera. Po tome hrvatski je jezik samo čakavski. Uzor za takvu lingvističku strategiju Karadžić je prisvojio s dogovora hrvatskih i srpskih lingvista u Beču 1850. godine, svojevrsnoga temelja zajedničkom srpsko-hrvatskom jeziku. Svrha dogovora bila je da se književni jezici što više približe (zbliže) i da postupno vode prema tome da južni Slaveni imaju jedan jezik.

U ime Srba Bečki dogovor potpisao je V. S. Karadžić, a s hrvatske strane Ivan Mažuranić. Budući da potpisnici ni s čije strane nisu bili ovlašteni, dogovor je ostao prazno slovo na papiru, no do dana današnjega, zna se koristiti u političke, a ne lingvističke svrhe. Korištenje jezika u političke svrhe nastavilo se posebice u XX. stoljeću. Primjerice Ministarstvo prosvjete Kraljevine SHS ukida hrvatski Pravopis Ivana Broza i objavljuje pravopisna uputstva za sve osnovne, srednje i stručne škole utemeljena na jezičnoj praksi i pravopisnoj reformi Vuka Stefanovića Karadžića, čime su u Hrvatskoj široko otvorena vrata ekavizaciji u obrazovnome sustavu. U tom nizu valja spomenuti i Novosadski sporazum iz 1954. godine između hrvatskih i srpskih te dijelom bosansko-hercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca, pod pokroviteljstvom ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Rankovića (?!) Ideološka bit sporazuma bila je u tomu da je jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik – jedinstven s dvama izgovorima: ijekavskim i ekavskim.

U praksi je primjena Novosadskoga sporazuma dovodila do potiskivanja ijekavskoga, štokavštine i latinice u javnoj uporabi. Ideje o tzv. jedinstvenome ili zajedničkome jeziku ni danas kod velikosrba, orjunaša, jugoslovena nisu prevladane, o čemu govore iskustva s agitatoricom Snježanom Kordić i ostatcima ideologije Dobroga pastira iz BiH. (Ali i nezaobilazni Pupovac koji je u travnju 2017. podupro Deklaraciju o zajedničkom jeziku, riječima: da njeni potpisnici žele jezik osloboditi od zagrljaja teškoga i neemancipatorskog nacionalističkog zagrljaja. Suvo zlato nije reagiralo. Tko šljivi hrvatski književni jezik i zašto bi to Plenkoviću bilo važno, uz nekoliko mu znanih stranih jezika.) Novosadski su sporazum vrlo brzo odbacili hrvatski lingvisti, napose pojavom Hrvatskoga pravopisa iz 1971. autora Božidara Finke, Milana Moguša i Stjepana Babića, poznatoga pod nazivom londonac. Inače, politički zabranjenoga. No kako vidimo velikosrbi su se svojski trudili da i jezikoslovna teorija i praksa budu pod izravnom kontrolom Beograda – od Bečkoga sporazuma, jezične politike za vrijeme Kraljevine SHS, Novosadskoga dogovora pa sve do kraha jugoslavenske države. A potom nastavka s tzv. zajedničkim jezikom. I tako unedogled. Opet na djelu s Vukom Stefanovićem Karadžićem, kojega godine 1987. u povodu 200. obljetnice njegova rođenja, Stipe Šuvar – jedan u nizu hrvatskih izdajnika – proglašava počasnim građaninom Vukovara.

Apis, Gavrilo, Puniša Račić…

Početkom XX. stoljeća u velikosrpskoj imperijalnoj strategiji dominira generalštabni pukovnik Kraljevine Srbije Dragutin Dimitrijević Apis (1877. – 1917.) i njegova tajna teroristička organizacija Ujedinjenje ili smrt, nazvana Crna ruka. Poznate prvo (1903.) kao organizatora časničkoga puča kojim je svrgnut i ubijen Aleksandar Obrenović (1876.-1903.) – prozapadno orijentirani političar – da bi doveo na vlast proruski orijentiranu dinastiju Karađorđević. Pod Apisovom kontrolom bila je i organizacija Mlada Bosna, u čijoj je izvedbi izvršen atentat na austrougarskoga prestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju. Atentat je bio dio smišljenoga plana destabiliziranja Bosne, Austro-Ugarske monarhije i dio strateškoga plana pripajanja BiH Srbiji. Najviše su velikosrbima zasmetale ideje prestolonasljednika o budućem uređenju države u pravcu federalizma.

Posljedica atentata bio je Prvi svjetski rat koji je donio milijune mrtvih, ranjenih, razorene gradove i zemlje. Atentat i terorizam u organizaciji velikosrba generacije naših učenika i studenata učili su kao herojski pokušaj rušenja mrske monarhije, a terorist Gavrilo Princip dobiva počasno mjesto u srpskoj povijesti. Kada je krajem I. svjetskoga rata, Apis počeo smetati srpskim vlastima, jer je sudjelovao u prevratničkom djelovanju, biva 1917. uklonjen. Uz Crnu ruku i Apisa neizbježan je lik i djelo Nikole Pašića (1845. – 1926.) dugogodišnjega predsjednika vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine SHS, osnivača i vođe srpske Narodne radikalne stranke. Kao član Jugoslavenskoga odbora potkopavao je demokratske, federalističke intencije članova Odbora u ime dinastije Karađorđevića. Po formiranju Kraljevine SHS nudio je Italiji hrvatske teritorije, što je i ostvareno Rapalskim ugovorom potpisanim 1920. godine pod pritiskom Francuske i Velike Britanije.

U vanjskoj politici oslanjao se na carsku Rusiju a potom na Francusku. Bio je pobornik srpske hegemonističke politike kralja Aleksandra i dinastije Karađorđevića. Utjecao je na utemeljenje monarhije preko Vidovdanskoga ustava 1921. kojim država dobiva oblik tzv. unitarne monarhije. Po svome terorističkom djelovanju u ime kraljeva dvora valja spomenuti Punišu Račića (1886. – 1944.) koji je u Narodnoj skupštini u lipnju 1928. ubio hrvatskoga prvaka i vođu hrvatskoga naroda Stjepana Radića, zastupnika Đuru Basaričeka i Pavla Radića, a teško ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu. Kao i u slučaju Apisa, godine 1944. srpski su partizani uklonili Račića. Jedan i drugi mnogo su znali o politici kralja i dinastije. No da mitovi žive, svjedoči i naslov s jednoga plakata s predizborne kampanje u Srbiji iz svibnja 2008. godine. U Beogradu su se tada pojavili plakati sa slikom Stjepana Radića ispod koje je pisalo: Jedan je Puniša Račić!

U nastojanju da izbjegne sudjelovanje Kraljevine Jugoslavije u ratu velikih sila, predsjednik jugoslavenske vlade Dragiša Cvetković, kao pragmatičnu mjeru, s Vladkom Mačekom u kolovozu 1939. sklapa sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske kao pokušaj rješavanja hrvatskoga pitanja. Velikosrpski su krugovi sporazum smatrali nužnim, privremenim, ali i trajno štetnim za srpske interese. Stoga su pozdravili puč generala Simovića i rušenje Trojnoga sporazuma potpisanoga s Trećim Reichom 27. ožujka 1941. u kojemu su, prije svega, vidjeli rušenje postignute hrvatske autonomije.

Draža, Moljevićeva Homogena Srbija, Ćosić, Tadić, SANU …

Tijekom Drugoga svjetskoga rata velikosrpsku politiku predvodi četnički pokret Draže Mihailovića (1893. – 1946.) koji se napose predstavio preko njegova savjetnika Stevana Moljevića (1887. – 1959.) i memoranduma Homogena Srbija, u kojemu se zagovara stvaranje Velike Srbije i njezino etničko čišćenje od drugih naroda. Prema tom memorandumu Homogena je Srbija trebala biti očišćena od Hrvata i Muslimana. Kakve su bile posljedice četničkih zločina na području BiH i Hrvatske zorno su prikazali Z. Dizdar i M. Sobolevski u knjizi: Prešućeni četnički zločini u Hrvatskoj i BiH (1941. – 1945.). Utvrdili su da su četnici ubili 32.000 Hrvata (20.000 u Hrvatskoj) 12.000 u BiH te 52 katolička svećenika. Posebno su bila velika zvjerstva prema Muslimanima u BiH.

Samo na području Foče ubili su preko osam tisuća Muslimana. Za one koji to ne znaju, Draža je u Srbiji rehabilitiran 2015. godine i danas u Srbiji gotovo da nema mjesta bez njegovih obilježja! Srpski partizani i preobučeni četnici u novu Titovu vojsku, poglavito će pri kraju rata i njegovu završetku vršiti zločine nad Hrvatima (tzv. oslobađanja gradova i naselja, Bleiburg, križni putovi, osvete po gradovima…) Indikativne su brojke koje je 1951. iznio ministar unutrašnjih poslova FNRJ Aleksandar Ranković: da smo likvidirali 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. prošlo je 3.7 milijuna zatvorenika, od kojih najviše Hrvata. Isto se odnosi na broj grobišta, napose u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. Jednu velikosrpsku tvorevinu zamijenila je nova.

Uoči raspada SFRJ i krvavoga rata što su ga pokrenuli Miloševićevi velikosrbi, srpska JNA, paravojne postrojbe, rezervisti i četnici, a sve uz potporu i blagoslov Srpske pravoslavne Crkve i intelektualne srpske elite, predstavnici Srpske akademije nauka i umetnosti, godine 1986. objavljuju Memorandum – strateški program srpske inteligencije. Među potpisnicima valja izdvojiti poznate nositelje velikosrpske ideologije: Dobricu Ćosića, Pavla Ivića, Antonija Isakovića, Dušana Kanazira, Mihajla Markovića, Vasilija Krestića, Kostu Mihailovića… Bitne su njegove odrednice: granice SR Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom stanovništava na području Jugoslavije; jugoslavenski Ustav iz 1974. ojačao je položaj autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine koji treba smanjiti, odnosno ukinuti; srpski je narod u Jugoslaviji ugrožen u ekonomskome, nacionalnom, kulturnom i svakom drugom pogledu; u Jugoslaviji jačaju protusrpske snage, pod kojima se napose misli na Hrvate i Albance; Srbi se moraju odlučno pripremati na mogućnost raspada Jugoslavije. Memorandum je dao snažan vjetar u leđa snagama koje će se predstavljati nositeljima antibirokratske revolucije i koje će započeti krvavi rat protiv Hrvata, Slovenaca, Muslimana, Albanaca…

Kako u nametnutome ratu Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Kosovu velikosrbi nisu ostvarili ratne ciljeve, već osim tzv. Republike Srpske u BiH (koja se ne može prisajediniti Srbiji?!) na red dolazi, kolokvijalno nazvan Drugi memorandum, 2012. godine. Na čelu skupine autora bili su Dobrica Ćosić i Ljubomir Tadić. Novi je memorandum nastavak velikosrpske politike u uvjetima izgubljenih ratova, jer nema Makedonije kao južne Srbije, nema podijeljene Hrvatske s odcjepljenim krajinama i njihovim parlamentima, valutama, međunarodnim legitimitetom i sl., nema vascele srpske BiH, nema drugoga oka u glavi, Crne Gore – srpske Atine, definitivno nema srpskoga Kosmeta i Metohije. Novim bi se memorandumom trebalo ostvariti sve ono što nije ostvareno u agresivnome i krvavome ratu, preko međunarodnih sudskih procesa, na diplomatskome planu i diplomatskim kanalima, na planu destabilizacije i poticanja građanskog nezadovoljstva u susjednim državama, u privlačenju istomišljenika – napose u BiH i Hrvatskoj. U svim tim mirnodopskim zadaćama istaknutu ulogu ima Srpska pravoslavna Crkva i srpske udruge, stranke, intelektualci, javnost, srodne udruge iz drugih etničkih skupina. Vrlo se jasno kaže da se ne smiju priznati prava na punu samostalnost Kosova, a u Hrvatskoj na današnji status tzv. krajina. Napose se ističe potreba borbe za konstitutivnost Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu. Dakako, sada treba raditi na stvaranju mreže koja se treba na svim razinama uklopiti u političke i državne strukture. I radi se užurbano.

Bačka Palanka kao dio Drugoga memoranduma

Ako pozorno pratimo takvo djelovanje velikosrba, orjunaša i svih onih koji ne vole državu Hrvatsku, doista je na djelu realizacija Drugoga memoranduma – borba za Veliku Srbiju u tzv. mirnodopskom vremenu i s novim sadržajima i metodama. Zato okupljanje velikosrba, na ovako širokoj osnovi, ideološkoj i teritorijalnoj, na mitingu u Bačkoj Palanci, pokazuje nastavak memorandumske velikosrpske politike. Ovaj put povod su našli u dragovoljno izbjeglim Srbima iz države protiv koje su se ustali i protiv koje bi ponovno ustali. Drugi put to će biti skup o ustaškim logorima i manipulacijama jasenovačkim i sličnim izmišljenim žrtvama, treći put o srpskoj dubrovačkoj književnosti, četvrti put o ugroženosti srpskog jezika, kulture, građanskih prava, peti put će s nekim židovskim i tzv. antifašističkim udrugama organizirati izložbe po svijetu o genocidnom hrvatskom narodu, šesti put pripomoći u snimanju antihrvatskih filmova, objavi knjiga i tako u beskraj. Po mogućnosti da u tome sudjeluju državne vlasti?! Na sve te objede ne smijemo šutjeti – jer šutnja znači priznanje laži. Ne smijemo ih ignorirati jer sto puta izgovorena laž postaje istina. A u tome su velikosrbi nenadmašni.

Najgore je šutjeti, a napose ako u toj prljavoj raboti sudjeluju pojedinci, poput Milorada Pupovca, koji su na hrvatskim proračunskim jaslama i koji se izdašno koriste tim sredstvima protiv zemlje koju ne vole i ne žele. A najgore od svega je to ako o tim i takvima ovisi sudbina hrvatske vlade, i tko zna čega još? A pupovaca ima sve više, a sve manje odgovora iz vlasti. Rekao bi Plenković da u sudjelovanju Pupovca na ovome nacističkom i velikosrpskom mitingu, za njega nema ništa spornoga. A to će vjerojatno sluganski ponoviti i sve glavešine s Trga žrtava fašizma, saborski zastupnici, partneri na čelu s Pupovcem, Radinom i Kajtazijem i 220 000 članova nekada domoljubne i demokršćanske stranke, koja se zvala HDZ. A danas bi mogla promijeniti svoje ime u ORJUNA kako bi u potpunosti odgovarala svojem novom poslanju i vodstvu. Što je sporno u tome? Doista, hrvatski narod i hrvatska država imaju velikih razloga za zabrinutost. Poslije 1991. – najvećih do sada.

Mijo Ivurek/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo