Igor Vukić, Radni logor Jasenovac, Naklada Pavičić, Zagreb, 2018.

Dva posveta auktora Igora Vukića sažima uglavnom stav prema pitanju logora Jasenovac koji je vladao u znanstvenim i neznanstvenim tvrdnjama od 1945. godine do danas. Glavna riječ je lagali i odnosi se na većinu tzv. režimskih povjesničara ili politrukovaca, čije su ničim potkrijepljene tvrdnje dosezale svemirske brojke umorenih, masakriranih i netragom nestalih logoraša i te su brojke varirale od 700 000 pa do milijun ljudi, uglavnom Srba. Ne samo da se nisu uopće uzimala u obzir svjedočenja logoraša koji su htjeli govoriti i pisati istinu, nego se svaki takav pokušaj tretirao kao zločin protiv «bratstva i jedinstva» i kažnjavao zatvorom, ili još gore. Dva su razloga takvome stavu: jedan je materijalni dobitak izumljen u CKKPJ koji je odmah poslije Drugoga svjetskoga rata shvatio da može izvući golemu ratnu štetu od zapadnih pobjednika dodajući i brojke ubijenih u logorima, a drugi je zastrašujući pojam Jasenovca kao izvrsnoga sredstva vladavine nad hrvatskim narodom koji je jedini bio prava opasnost srbijanskim supremativnim nastojanjima kroz cijelo 20. stoljeće.

Poslije tzv. «oslobođenja» 1945. posve otvoreno nasilje uzelo je maha osobito nad Hrvatima, ali isto tako muslimanima i Šiptarima. Tko bi se tada usudio napisati ovakvu knjigu, sigurno bi bio strijeljan. I danas, kad se može doprijeti do nekih dokumenata koji opovrgavaju partijsku «istinu», dokumenata koji se nalaze većinom u Beogradu, ali ima ih i u Zagrebu i drugdje, nije dobro pisati istinu. Prijete Igoru Vukiću, govore mu da je lažac i ustaša i to oni koji nisu pretražili arhive, koji još uvijek vođeni ocem laži vidjevši da gube izmišljaju brojke i imena, nasrću na dokumentaciju koju Igor Vukić podastire bez zadrške. Osim toga ova knjiga ruši mnoge doktorate i visoke pozicije sagrađene na lažima.

Kad npr. Vukić citira G. R. Marcone-a, izaslanika Svete Stolice iz srpnja 1941. koji piše da mu je predložio Eugen Kvaternik:»… da svi hrvatski Židovi budu sabrani na jedan otok ili jedno područje Hrvatske, gdje bi mogli živjeti u miru…» i neka Vatikan posreduje u tom smislu; ili kad se navode riječi Vjekoslava Luburića koji prema riječima svjedoka Đure Schwartza predlaže da se smještaj Židova pretvori u autonomno naselje gdje će»… Židovi dovesti obitelji, da će dobivati novine i imati miran život…», to izaziva bijes polupismenih i mržnjom na sve hrvatsko zadojenih udruga, ali isto tako i tzv. znanstvenika povjesničara, mlađahnih i nedovoljno poučenih ljudi koji nisu pretražili arhive i nisu ispitali svjedoke, već se oslanjaju davno napisane partijske laži. (Jedan je takav «znanstvenik» opisan u memoarima profesora Miroslava Brandta!)

Trude se da zauvijek ostane strašni žig fašizma

Tih nekoliko bijesom i mržnjom naoružanih «stručnjaka» na svaku promjenu i reviziju povijesnih podataka koja je, na njihovu žalost počela 1990., trude se da zauvijek ostane strašni žig fašizma na hrvatskom narodu kako bi ga se moglo ponižavati i držati u okovima. To je osnova svakoga inkriminiranja auktora Igora Vukića koji obavlja posao dostojan čitave institucije. Kad jednom padne mit o Jasenovcu i ostane samo istina, skinut će se krvavi vijenac trnja i hrvatskom narodu i žrtvama. Nitko ne poriče žalosnu i tragičnu činjenicu postojanja logora u tom ratnom vremenu, nitko pravedan ne može pristati na uhićenja i odvođenja u logore ljudi druge rase. O tome je u pravo vrijeme govorio jedan od rijetkih velikana onodobne Europe – Alojzije Stepinac. Svatko može pročitati njegove propovijedi kao i prijetnje koje je dobivao jer je branio pravo na život svakoga čovjeka bez obzira na rasu.

U tom smislu svaka stranica ove knjige jest izazov i revizija postojećih izmišljotina jer ruši sve stereotipe vezane uz najstrašniji i najefikasniji krimen koji je hrvatski narod navodno počinio u svojoj povijesti. Uzalud stotine dokumenata, uzalud pretraživanje arhiva po raznim gradovima, uzalud nepobitno citiranje video i ostale građe, zapisnika, istražnih postupaka samih partijskih komisija… sve je to uzalud. Uzalud čak i iskopavanja grobišta u području Jasenovca šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Tada je komisija pod okriljem KPJ objavila da su nađeni tek neki kosturi i ostatci umorenih, a najstrašnija, o Bože, rečenica je glasila da su nađeni kosturi majki i djece, u narodnim nošnjama, neosporno hrvatskim, slavonskim, jer, kako je kazala komisija, ustaše su žurile poubijati te žene i djecu pa nisu stigli uzeti ušivene dukate u porube ženskih suknji! Time su i ne znajući što čine otvorili za buduća istraživanja Jasenovac kao logor II. i logor III. To znači da je logor Jasenovac bio jedna postaja na Križnom putu. Ta se istraživanja vode danas radom posebne komisije unatoč otporu komunista. Posve je jasno da je Jasenovac kao logor funkcionirao do pedesetih godina.

Strašna je činjenica da je uopće trebalo postojanje jednoga logora u NDH

Tisuće imena «žrtava « koje su ubijene u Jasenovcu i za koje auktor Igor Vukić navodi njihove životne putove kasnijih godina, pa i točne godine smrti i novoj Republici Hrvatskoj, ostaju i dalje na imaginarnom popisu u Muzeju u Jasenovcu. Uzalud se komemoriraju žrtve koje dosežu sulude brojke još uvijek oko 700 000, a nisu pronađeni ostatci koji bi pokrili ni možebitne stostruko manje; uzalud se okupljaju na navodnom mjestu ubojstava Roma gdje nije nađena ni jedna žrtva, ostaje ipak nepobitna činjenica da je postojao logor Jasenovac koju nitko ne osporava pa ni auktor Igor Vukić.

Strašna je činjenica da je uopće trebalo postojanje jednoga logora u jedva stvorenoj NDH. O tome je, kako smo rekli, govorio Alojzije Stepinac, naš metropolit, kojega je boljela ova činjenica kao rana koja nikada ne će zarasti. Ali svaki totalitarni režim najprije obračuna upravo s pitanjima Boga koji je nepotreban i kojega smjenjuje vođa, duće, poglavnik ili firer. U toj NDH jedva priznatoj od krvožednih velikih i malih hitlera i hitlerčića, musolinija i musolinića, a nepriznatoj od Engleza koji su imali svoju nacističku stranku, svoga Moslyja, kao i Norvežani svoga Kvislinga, kao i Mađari svoga Hortyja, kao i Bugari, kao i Francuzi svoga Petainea… bilo je slično. Svi su oni imali logore. Većina je gajila jasni ili pritajeni antisemitizam i nije htjela primiti onaj poznati brod nakrcan Židovima koji su tražili spas od krvožednoga nacizma, brod koji je plutao po bezočnom okorjelom srcu moćnih.

Ali sve je to zaboravljeno. Nitko više ne spominje tisuće Židova koje su Francuzi izručili Nijemcima ili engleske naciste koji su bili brojni i špijunirali neprekidno tijekom rata, a inače pomagali na prostoru stare Jugoslavije najgori ološ u II. svjetskom ratu-četnike. Potom pružili podršku partizanima itd… Oni i danas s prezirom govore o Hrvatima osobito kad se dogodi svjetska značajna pobjeda u nekom športu. Tako su onomad, mislim 1998., napisali krupnim slovima na svojim vodećim listovima: «Hrvatska je nacistički rektum Europe.»
Pročitavši ovu knjigu auktora Igora Vukića shvatila sam da bih trebala barem tridesetak stranica osvrta na građu koju on precizno, sine ira et studio, iznosi u njoj, ne tajeći ni zlodjela ni dobra djela.

Ostatci komunizma prijete

Uzbuđeni drugovi i drugarice ostatci komunizma prijete, izmišljaju se nove brojke, usklađuju s onima iz doba KPJ, pa se tu i tamo pojavi neka savjest kao u Natka Devčića koji 1946. ne priznaje da je bio dirigent orkestra u Jasenovcu kao logoraš, kojega je napustio lege artis po izdržanoj kazni i otišao u partizane. Onda se godinu dana prije smrti probudila ona čudna stvar-zakopana savjest i on je to iznio u svojim sjećanjima. Oh, kako bi bilo lijepo da čovjek nema tu prokletu savjest, ne znam samo otkuda mu?! Nije jedini koji je pred smrt spoznao da svrha života ne može biti sam čovjek čovjeku.

I prije Igora Vukića pisalo se stidljivo ili jasno o tome kakav je to logor bio. Logor u kome su bili zatvoreni protivnici države zvane NDH. Prema vremenskim kaznama od tri mjeseca do maksimalno tri godine. Pisao je u novije vrijeme Vladimir Mrkoci i u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj bio okrutno pretučen…

U 74 poglavlja Igor Vukić daje detaljni opis života u logoru, navodi imena i prezimena onih zatvorenika do kojih je došao proučavajući arhivsku građu i pobija dosadašnje navode i brojke žrtava. Ne preskače ubojstva koja su dokaziva i vidna kroz dokumente, a događala su se najčešće kao odmazda za bijeg.

Knjiga je opremljena izvorima i literaturom, imenskim kazalom te ponekom fotografijom.

Nije zaboravio spomenuti žrtve, ali isto tako i povratnike iz logora koji su odslužili kaznu za protudržavnu djelatnost. Oni koji su otpremani u Njemačku na rad te se kasnije vratili ili tamo zaglavili te im se ne zna životna sudbina, do sada su bili uvedeni kao žrtve ustaša u logoru Jasenovac. Vrlo precizno navode se imena i lokacije odakle su i kamo su se vratili. Neki su još živi, ali se vode kao mrtvi u logoru Jasenovac.

Sve to mijenja iz osnova sliku koju su stvarali i danas podržavaju antife o «najgorem logoru u Europi»! Mnogo dokumentacije uništeno je ili odneseno u Beograd. Osobito je auktor zabilježio nestanak fotodokumentacije te opisuje kako je pronašao prazne košuljice o fotodokumentaciji na kojima je stajao naslov «Nakon rada, malo zabave» i «Zabavište u logoru Jasenovac». Koliko god zvučalo kao crni humor, arhivska građa iz drugih izvora to potvrđuje kao i postojanje škole za šegrte, bolnice, kazališta, radnih prostora u poljoprivredi i ostaloga civilnoga sektora koji je nestao zajedno s dokumentima.

Odvažnost Igora Vukića

Strašna je nepravda da postoje logori. Strašna je činjenica da netko bude ubijen, ali je još strašnija činjenica da cijeli narod bude neprekidno pod optužbom za nacizam, koja stranka nije nikada osnovana u NDH. Zakoni protiv Židova provodili su se, nažalost. Također je poznato da hrvatski narod nije nikada imao antisemitizam kao projekt, za razliku od komšija. Imena obitelji Franck svijetle i danas kao rodoljubne i državotvorne, a mnoge obiteljske veze vezivale su upravo visoko pozicionirane ustaške obitelji s potomcima iste obitelji. Upravo stoga ne moraju skrivati noge kao neke osobe koje su u NDH obnašale vrlo visoke funkcije (E.P.) ili spomenutoga Devčića kojemu je ustaški dužnosnik Erih Lisak bio krizmani kum.

Odvažnost Igora Vukića da razgoliti svu laž oko te duboko traumatske teme za hrvatski narod, zaslužuje divljenje. Prijete mu, ali on nastavlja rad i priprema objavu nove knjige.

Treba odati počast i nakladniku koji nastavlja niz knjiga čiji sadržaji nisu poželjni suvremenim mlađahnim redovitim profesorima povijesti na visokim ustanovama. Naklada Josipa Pavičića već se istaknula nemilim temama o Golom otoku, Boričevcu, komunizmu i drugima. Nikada nije u javnosti došlo do polemike o istinitosti sadržaja. Tako će biti i sada. Samo prijetnje i odbijanje mjerodavnih za pripomoć kod objavljivanja knjige. Ili samo šutnja.

Oni koji su lagali i nastavljaju lagati, umrijet će kao i svi ostali ljudi. Ostat će knjige i zapisi puni laži, ali isto tako i djela koja dokazuju suprotno. U tome je nada- svaki je čovjek smrtan, samo je Istina besmrtna.

Nevenka Nekić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo