Damir Pešorda: Kujundžić na meti

U Hrvatskoj je javnosti uočljiv trend sustavnog opstruiranja i eliminiranja nacionalno osviještenih pojedinaca. Tako se dugoročno onemogućuje uspostavljanje hrvatske nacionalne elite, a stimulira društvena i karijerna propulzivnost anacionalnih i ”prozapadnobalkanskih” kadrova. Taj orkestrirani pritisak osobito je bio vidljiv i jak za vrijeme vlade Tima Oreškovića. Tako je Mijo Crnoja iz te nefunkcionalne vlade bio odstranjen i prije nego je faktično i počeo raditi kao ministar. Pristajući na to, Tomislav Karamarko je već tada praktično otvorio put i vlastitoj eliminaciji iz političkog života. Na Indexu su tada likovali kako je ”prvi pao”. Uz halabuku medija te svesrdnu pomoć Mosta i samoga Oreškovića, za kojega nikada nije razjašnjeno kako je uopće došao u obzir za predsjednika vlade države čiji službeni jezik nije znao, Tomislav je Karamarko na koncu bio prisiljen rušiti vlastitu vladu. Važan kotačić u toj operaciji bila je i Dalija Orešković, ali odluka o rušenju Tomislava Karamarka i njegove pod ucjenom sklepane vlade donesena je negdje drugdje.

Plenkovićeva vlada od početka je imala nešto drukčiji tretman, sam Plenković je hvaljen, a napadani su pojedini ministri. Most je i ovaj put očekivano odigrao svoju destruktivnu ulogu. Inzistiranjem na odlasku Zdravka Marića, otvorili su Plenkoviću mogućnost da ih se elegantno riješi i sklopi koaliciju s Vrdoljakovim dijelom HNS-a te dodatno učvrsti tradicionalno HDZ-ovo koaliranje sa strankom Gorana Hadžića, Vojislava Stanimirovića i Milorada Pupovca. U toj i takvoj Vladi minorni HNS zgrabio je golem komad vlasti, a tzv. desna struja HDZ-a ostala je gotovo bez ikakva utjecaja. Sam premijer ponaša se uglavnom tako da se često čini kao da mu je upravo to i bilo u cilju od samoga početka. Ono što je nepromijenjeno, jest postojano nastojanje medija da onemoguće i odstrane ministre koji nisu po volji anacionalnih i prozapadnobalkanskih krugova.

Odstranjen je Pavo Barišić, po prstima je dobio Tomislav Tolušić, Tomislav Medved konstantno je na meti, no najizraženiji pritisak vrši se na ministra Kujundžića. Ministra Krstičevića pokušalo se eliminirati na samom početku optužbama za ratni zločin u Bosni i Hercegovini, no izgleda da je on kao ratni junak neophodan Plenkoviću za održavanje kakvog-takvog nacionalnog imidža Hrvatske vlade pa ga se za sada ne ruši izravno. Sve u svemu, čini se da je u takvoj konstelaciji najpogodnija meta ministar Kujundžić. Iako dugogodišnji član HDZ-a, on nikada nije bio ”stranački vojnik”. Kada se razišao s Karamarkom, izašao je iz HDZ-a i osnovao vlastitu stranku. Kada se vratio u HDZ, mjesto u Saboru nije izborio milošću predsjednika stranke i visokim mjestom na listi, kao npr. Jandroković i Božinović, nego preferencijalnim glasovima. Činjenice kao što su te da je tvrdoglavi Imoćanin ”gena kamenih”, vrhunski stručnjak i neupitan Hrvat – na hrvatskoj medijskoj i političkoj sceni nikako mu nisu išle u prilog.

Smrt jednog mladića u Zaprešiću ekspresno je pripisana ministru! Je li i koliko Hitna pomoć odgovorna za smrt Mattea Ružića, pokazat će istraga, no krivnja bi se mogla protegnuti i na ministra samo kada bi on svojim činjenjem ili nečinjenjem nekako oslabio efikasnost Hitne pomoći u odnosu na prethodno razdoblje. Međutim, koliko je poznato to nije točno, prema tomu napad na ministra i ultimativno traženje ostavke čisto je politikanstvo. No, ispod toga površnog politikanstva dublja je podloga, postojana struja protuhrvatske misli koja usmjerava tekuće društvene i političke efemernosti u jednom cilju, cilju otimanja Hrvatske iz hrvatskih ruku. Zato Kujundžićev slučaj nije važan samo kao slučaj pojedinačne političke sudbine nego je indikator jednog sveobuhvatnog procesa, koji u konačnici Hrvatsku lišava njezine autentične, hrvatske elite. Elite koja je pobijena četrdeset pete, čija je ponovna uspostava onemogućena sedamdeset prve i koja se mukotrpno opet počela uspostavljati početkom devedesetih. Proces detuđmanizacije, koji je počeo uspostavom trećejanuarske vlasti te nastavljen kasnije i u mandatu HDZ-ov vlada, nije ništa drugo nego ponovno sasijecanje autentične hrvatske elite, odnosno njezinih usukanih, nespretnih i često nedoraslih začetaka.

Objektivno, međutim, Kujundžić je najavio i započeo nekoliko velikih projekata za hrvatsko zdravstvo, prije svega izgradnju nacionalne dječje bolnice u devastiranom kompleksu nikada dovršene Sveučilišne bolnice. Djeci oboljeloj od spinalne mišićne atrofije osigurana je dostupnost spinraze premda je za struku još uvijek dijelom dvojbeno koliko je to medicinski opravdano. Kujundžićev razumni prijedlog za povećanje nameta na cigarete radi konsolidacije financija u zdravstvu dočekan je na nož, zanimljiva je i ideja o pojačanju ekipa Hitne pomoći uvođenjem paramedikusa itd. Uza sve to ministar bi vjerojatno bio još i učinkovitiji da nije permanentno izložen medijskoj hajci i da ne mora trošiti energiju na obranu od često besmislenih i potpuno neutemeljenih napada. No, kao što je već rečeno, ovdje se ionako ne radi o tomu je li Milan Kujundžić dobar ili loš ministar, nego o tomu da je on, figurativno rečeno, bio na ”grobnici od zlata” u Madridu, a nije bio u Kući cvijeća. Zato je tužno vidjeti da i neki prohrvatski portali nasjedaju na ljevičarske spinove i pridružuju se hajci na Kujundžića.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo