Plaketa Hrvatskog generalskog zbora uručena fra Ivanu Ševi

Generali Marinko Krešić i Ljubo Ćesić Rojs uručili su ovih dana plaketu Hrvatskog generalskog zbora aktualnom generalnom vikaru Hercegovačke franjevačke provincije i predratnom, ratnom i poratnom gvardijanu Franjevačkog samostana u Mostaru, fra Ivanu Ševi.

-Priznanje koje sam danas primio iz ruku uglednih članova Hrvatskog generalskog zbora shvaćam i primam s dubokom osobnom zahvalnošću, jer u tome vidim javno priznanje svega onoga što smo u tim nevoljnim vremenima zajednički i junački činili – mislim na sve redovničku braću ovoga samostana. Podsjećam javnost: samostan kojem sam bio na čelu tri mandata činio je pred sam rat, u ratu i poslije rata i pružao nemjerljiva dobročinstva. Mislim na sve one humane geste kojima smo pomogli da se od same smrtne opasnosti spase. Uz to, godinama smo s velikim zalaganjem pružali znatnu pomoć u hrani i drugim potrepštinama preko samostanskog Caritasa, i to svim ljudima, koji su pokucali na naša vrata. Na to smo posebno ponosni. Zahvalan sam HGZ na ovom priznanju, i to svakom generalu osobno i svima skupa kao instituciji! – istaknuo je tim povodom fra Ivan Ševo.

Iznova se osvrnuo na ulogu franjevaca u ukupnom životu hrvatskog puka u BiH.

-„Nema naroda čija bi povijest i sudbina bila tako skopčana ma s kojom institucijom kao što je povijest hrvatskog naroda kroz više stoljeća s Franjevačkim redom. Bosna i Hercegovina su zemlje u čijoj prošlosti od četiri do pet stoljeća nije moguće ni stranicu napisati, a da se ne susretneš s franjevcima kao glavnim čimbenicima i nosiocima prvih uloga… Junaci, pjesnici, učenjaci, rodoljubi…“

Ova je poruka najsnažniji poziv i duhovni poticaj svim generacijama franjevaca, koji žive i rade na ovim područjima, da u svim vremenima marljivo radimo na njivi Gospodnjoj, da volimo svoj kršćanski puk, te da budemo časni i odani sinovi u poslanju majke Crkve i svoje redovničke zajednice – kazao je fra Ševo.

Podsjetio je i na teške ratne trenutke, odnosno rušenje mostarske crkve sv. Petra i Pavla, 9. svibnja 1992. godine, koje se u postratnom razdoblju zaboravlja i prešućuje.

-Doista, u našoj, kako osobnoj tako i zajedničkoj, svakodnevnici moramo ostaviti svoja osobna i sebična uvjerenja, planove i kalkulacije. U tom sam duhu i sam odgajan počevši od obitelji, preko sjemeništa, teologije do ređenja za svećenika. Upravo zato mogao sam s malom grupom braće, nas petorica, uspravno i odgovorno izdržati poglavito teške ratne dane. O tome sam napisao u samostanskoj kronici sljedeće:

“Noć od 9. svibnja 1992. godine ne možemo tako lako zaboraviti, posebno mi koji smo na licu mjesta bili. Naime, te je noći u gluho doba, negdje oko 22 sata i 30 minuta, posve namjerno i smišljeno vojska tzv. Jugoslavenske armije zapalila našu prelijepu crkvu u Mostaru, crkvu koju su zatemeljala naša braća 1866. godine i posvetila ju apostolskim prvacima sv. Petru i Pavlu. Tako je preko ruku sinova tame i zla izgorjela ova crkva, odnosno, tako su netragom nestale tolike žrtve, odricanja i ljubav, a i ponos ovoga grada. Ono što su vrijedni ljudi i vjernici svojom ljubavlju zidali i izgradili kroz dugo stoljeće i više, to su luđaci spržili za jednu noć. To se zove tragedija.“ – kazao je.

Osvrnuo se i na obnovu iste iz temelja, koja je uslijedila čim su se za to stekli kakvi-takvi uvjeti.

-U srpnju 1995. godine to će zgarište jednostavno i brzo nestati, jer smo odlučili graditi iz temelja novu crkvu – to franjevci čine po treći put u svojoj povijesti u Mostaru.

Svjesni u cijelosti svega toga, valja imati na umu dvije jako važne činjenice: to su istinska i duboka zahvalnost svim dobročiniteljima. Dakako, izravni sam svjedok svega događanja oko gradnje nove crkve pa mogu slobodno reći: bez naših dobročinitelja, možemo reći iz cijeloga svijeta, ne bismo uspjeli obnoviti i sagraditi sve ovo što se ljudskim okom danas može vidjeti. Zasigurno, samo dragi Bog zna sva ta imena, srca, nakane i dobročinstva. Svima im svaki dan kroz molitvu kažemo: veliko vam hvala! Neka vam dobri Bog uzvrati po svojoj mjeri! – kazao je fra Ševo.

I ovog puta nije propustio zahvaliti onima bez čije bi potpore franjevačka crkva sv. Petra i Pavla u Mostaru teško bila ponovo izgrađena.

-Među najveće i najpresudnije naše dobročinitelje spadaju poglavito ključni ljudi u državi i vladi Republike Hrvatske. To su pok. predsjednik Franjo Tuđman i ministar Gojko Šušak, dični sin Hercegovine. Njima su se pridružili brojni dužnosnici kako iz Hrvatske, tako iz Bosne i Hercegovine. Sve ih s istom ljubavlju uključujemo od početka do današnjeg dana – i to svakoga osobno. Svima smo im jako zahvalni za svaku i velikodušnu pomoć – istaknuo je.

Zamolili smo ga da prokomentira i situaciju, koja se dogodila prije određenog vremena, kada je jedna njegova zahvala za angažman u obnovi franjevačke crkva sv. Petra i Pavla u Mostaru istrgnuta iz stvarnog i smještena u politički kontekst.

-Čini se, danas ꞌnije u modiꞌ biti zahvalan svojim ili našim dobročiniteljima. Stoga sve dobronamjerne ljude želim bratski upozoriti: “Zahvalnost daje smisao svakom životu.” Svakako, ovaj citat ogledalo je svega onoga što nas okružuje u životu. Jer svaki čovjek ima toliko toga na čemu može biti zahvalan, samo da malo razmisli o svojim mogućnostima i svemu što ga okružuje.

Pitam se: ima li većeg bogatstva od zdravlja, obitelji, prijatelja, posla i niza sitnica na kojima trebamo biti zahvalni? Zahvalnost u život donosi upravo sve lijepo i ono što nas čini sretnima i na čemu smo zahvalni. To će reći, porukom zahvalnosti prenosimo kako je zahvalnost tu da nas svakodnevno podsjeti na dobre stvari. Neupitno je, život donosi toliko toga dobroga zbog čega trebamo biti zahvalni. Stoga su poruke zahvalnosti namijenjene svima koji su spremni prihvatiti pozitivne stvari i ljepote koje im život pruža.

„Istina, prijateljstvo je poklon jer prijateljstvo ništa ne zahtjeva, prijateljstvo samo daje. Prijateljstvo ne zna za vrijeme i granice, ono je uvijek tu – u nama.“ – zaključio je fra Ivan Ševo.

D.Šimić/HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo