Vera Primorac: Što je previše, previše je!

Kada bijah, jesam li zaista i bila,

ako nisam i mislila

Čudan su soj te antife i ti jugofili,  i svi oni njihovi istomišljenici s druge strane Drine, koji mlate praznu slamu i ništa ne rade, osim što pod nama rovare i što  nam još uvijek pune glave s pričama o ustašama, o fašistima, o klerofašistima, nacistima, o nepostojećoj ustaškim zmijama i gujama, o našim zločinima…

-Ali, ne i onim njihovim, jel’da ?  Melju brate moj mili, bez prestanka. Dosta ih je više!!! Dodijali su i Bogu i ljudima.

JER, ŠTO  JE PREVIŠE- PREVIŠE JE.

Ali, ponavljanje je majka znanja, kažu neki mudri ljudi.  Zato su povijesni argumenti uvijek dobro došli da bi se to znanje i učvrstilo.

Da se ne bi zaboravilo.

DA SE NIŠTA NE BI ZABORAVILO:

– 15876 poginulih i nestalih na Hrvatskoj strani;

– 404 ubijena Hrvatska djeteta;

– Ranjeno je više od 30.000 hrvatskih građana;

– 1044 ranjena Hrvatska djeteta;

– Više od 500 000 prognanih Hrvata samo u 1991. godini;

– Više od 10.000 osoba  zatočenih;

– Više od 143 masovnih grobnica;

– Više od 1000 nestalih.  

„A u srbijanskim koncentracijskim logorima   više od 8.000 zatočenika ( žena djece, odraslih muškaraca ). Boravak u koncentracijskim logorima trajao je od nekoliko dana do dvije godine i više. Zatočenici su bili izloženi teškim torturama, kako psihički, tako i fizički. Izvršena su mnoga silovanja i to zatočenika oba spola. Najmlađa silovana djevojčica je imala samo pet ( 5 ) godina, a najstarija je bila osamdesetogodišnja ( 80 ) baka. Pri ulasku u logore, zatočenici vezani plastikom i žicom, premlaćivani su palicama, lancima, željeznim šipkama, kolcima i kundacima pušaka u takozvanom. “špaliru” policajaca, vojnika i civila- Posljedice toga su brojni lomovi kostiju, potresi mozga, otvorene rane, a mnogi nisu preživjeli“.

POPIS  SRPSKIH  LOGORA ZA HRVATE:

„BEGEJCI, STAJIĆEVO, VIZ BEOGRAD, BUBANJ POTOK, NOVI SAD, BOROVO SELO, DALJ, DARDA, JAGODNJAK, SOMBOR, VUKOVAR, OVČARA, ŠID, VELEPROMET, PETROVCI, SREMSKA MITROVICA, NEGOSLAVCI, BUĆJE, OKUČANI, STARA GRADIŠKA, DUBOKI POTOK, BANJA LUKA, NIŠ, GLINA, KNIN, MANJAČA, BATKOVIĆ, ZENICA,
ALEKSINAC, BILEĆA, MORINJ“.

   A teško je, neizmjerno je teško, prisjećati se toga vremena i toga zla kojega smo doživljavali i jedva preživjeli. Ali, istine radi, radi nas samih, radi našeg opstanka i opstanka naše djece, a da nam se povijest opet ne bi ponovila, istina se mora znati.

ISTINA SE MORA I STALNO PONAVLJATI …

-Pa, kakva je  i čija je bila, moja Lucija, ta  monstruozna politika koja je dovela do svih ovih naših teških stradanja i muka?

Kako sve to, ljudi moji dragi, razumjeti!?

Kako sve to objasniti sada običnom, normalnom čovjeku?

Kakvi su to ljudi-ako se tako i mogu nazvati- koji su osmislili i provodili tu i takvu politiku?

-Pitaš, kakva je to bila politika koja je sve to i zakuhala?

E, moja Monika, moja Monika! Ista kao i ova danas. Isti ti je to mentalni sklop. Sazdan od laži, mitova, megalomanije i osvajačkih apetita „uvijek istih bučnih pojedinaca koji, kao kokoši po tuđem dvorištu, svakodnevno čeprkaju ne bi li našli nešto nad čim bi se mogli snebivati, a usput dokazujući kako u Hrvatskoj tobože postoje oni koji bi širili mrak“.

Pa, poslušaj samo Vučićev govor održan prije godinu dana:

“Nikada više nikakvu Oluju dozvoliti nećemo, nikada je neće biti protiv srpskog roda.

Proterani ste, izbačeni sa svoje zemlje jer je neko pomislio da će biti veći i da će mu biti bolje ako nema Srba“, rekao je Vučić prošle godine na skupu “Krajišnika”, povodom godišnjice Oluje” i  dodao: “njihov će krst zato biti zakrivljen i kukast, naš nikad”.

   Poručuje nam to čovjek, već davno poznat i prepoznat po govoru  u Glini 1995. godine, i po „časnim“ četničkim djelima i porukama.

Poručuje tako nama, taj „provjereni i dokazani antifašist   i europski“Vučić , naravno, umno i argumentirano- kako to samo on zna- kakvo je pravo stanje stvari u „fašističkoj“ Hrvatskoj. Poručuje nam predsjednik takve nam  „bratske“ i susjedne nam zemljice Srbije, koju ćemo mi zdušno i svim sredstvima podržati na njenom europskom putu, „jer je to u našem interesu“, kako stalno a bez ikakvog objašnjenja i argumenata, papagajski  po zadanom, ponavljaju naši vrli političari.

A tom odabranom skupu, prošle godine  u Zemunu, pridružio se tada  u žalovanju i Milorad Dodik iz Banjaluke i Milorad Pupovac iz Zagreba.

I ništa se ni od tada promijenilo nije.

Jer, retorika je i ove godine bila i ostala ista.

“Ti koji slave trebaju znati – kad ubiješ nekog danas, ubio si ga i sutra, a kad prognaš nekog danas, prognao si i njegovo jučer.

…Više nikada nikakvih Oluja samo zato što su Srbi, nikada i nigdje neće biti. I nećemo više biti samo utočište – bit ćemo zaštita za svakog od njih i nikome nećemo dozvoliti da ga progoni i ponižava”, poručio je on i rekao da “nitko ne može promijeniti rod (Nikoli) Tesli jer je Srbin, ni (Milutinu) Milankoviću jer je Srbin .

…Motiv je važan isto kao zločin jer mržnja ne poznaje vrijeme.

…Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba.

…Ništa tuđe nećemo, ali nitko nam ne može zabraniti da se zovemo Srbima.

Živjela Republika Srpska, živjela Srbija”, završio je svoj govor Vučić.

„Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba“, kaže Vučić.

E, pa, što je previše, previše je!!!

„Usporedba s nacističkim režimom je zamjena teza jer upravo je režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića uz pomoć JNA i dijela hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba, odgovoran za povratak etničkog čišćenja u Europi nakon II. svjetskog rata“, priopćilo je u utorak Ministarstvo vanjskih i europskih poslova reagirajući na izjave iz Srbije.

-Stvarno, nešto ovakvo  još svijet nije vidio! Oni su savladali i koristili veoma vješto, sve dosad, dok ih se nije razotkrilo, svoje  umijeće laganja. I to im se mora priznati: velemajstori su u falsificiranju, u lažima, u konstrukcijama  i obmanama. I nitko im tu nije ravan. Čak ni najveći svjetski lažljivac,

legendarni barun Münchhausen.

A kažu, kako i u  medicini postoji psihološki poremećaj, zvan Minhauzenov sindrom.

-Čini mi se kako je kod naših susjeda taj sindrom zahvatio cijelu im državu. No, i za to ima učinkovita terapija i već prokušan lijek.

-A koji, reci!

-Istina i samo istina, draga moja.

-Varaš se , moja Monika, varaš! Pa, mi im stalno govorimo i ponavljamo istinu, a rezultata ni na vidiku. Jer, oni ti, draga moja, misle i žive u nadi

( a dosad im je to bilo učinkovito), već jedno puno stoljeće, kako će svaka njihova laž,  stalnim ponavljanjem, na kraju biti prihvaćena kao prava istina. Pa, njih su u povijesti,  toliko puta spašavale, upravo, njihove laži, da su se totalno pogubili. I u vremenu i u prostoru.

“Mi (Srbi, op.) lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž “.

  Zato se kod njih stalno i budi ona  njihova stara bolest… megalomanija i imperijalistički apetiti. A evo i sada, nakon dvadeset i kusur godina, ista je pjesma.  

– Uspaničeni su, moja Monika,  zbog svih onih silnih izgubljenih bitaka, ali  i osokoljeni podrškom svojih saveznika. Zato se, opet i čuju „ratne trube“ i pozivi na  junački i zajednički„marš preko Drine“.

„Mora se, mora nešto učiniti!  Bar se malo, bar se malkice proširiti.  Bar jednim otkinutim, kakvim- takvim komadićem, nečiji tuđe zemljice.

Već nam je jedan takav plan uspio, a  sada smo sto-posto sigurni, u realizaciju i onog  našeg drugog sna. Onoga „vekovnog“.

   I svi pušu u isti rog. I svi sviraju na istu notu… I svi pod istom dirigentskom palicom sadašnjeg  im „velikog vođe“.

-Može, može biti!!! Ali se meni sve čini da je tu u pitanju i nešto drugo.

– A što to drugo?

-Panika, panika, draga moja!

– Ma kakva panika? Zbog čega panika?

-Gubljenje, tj. priznavanje Kosova, pa previranje u Sandžaku, pa problemi u Vojvodini… A kao vrhunac svega,  još i nezadovoljstvo i siromaštvo koje ih pritišće.

-Pa što sve to zajedno, ženo božja, ima veze sa Hrvatskom i njihovom retorikom u svezi Hrvatske?

-Ti si, stvarno postala zaboravna! Vrati se malo na početak „balvan revolucije“. Pa se malo prisjeti ondašnje retorike. Ima li ikakve razlike između ove danas i one nekad?

-Imaš pravo! Nema, ama baš nikakve.

-Ali, ipak, ima jedna ali vrijedna.

Onda smo bili goloruki, a danas smo spremni i naoružani.

Onda smo se goloruki suprotstavljali četvrtoj u Europi armiji po snazi i naoružanju,  a danas smo mi članica NATO saveza, najvećeg svjetskog vojnog saveza.

Ali, i onda, i sada, i zauvijek,

HRVATSKA  SE BRANILA,

HRVATSKA ĆE SE BRANITI

SRCEM, LJUBAVLJU I KRIŽEM

OKO VRATA.

„Ali, ne može to tako!“ , kažu naši dragi susjedi. Jer bi opet htjeli oni biti „nebeski izabrani narod“.

Biti oni koji određuju što se smije a što ne smije,

Opet biti oni koji sude i osuđuju,

I biti oni koji dosuđuju i presuđuju …

Pa je tako i  srbijanski ministar Vulin oštro dosudio Hrvatskoj ukor i opomenu:

„Prestanite obiležavati Oluju pa vas niko neće smatrati ustašama“, kaže tako mudri Vulin.

Mudro i diplomatski, nema što!

-Stvarno, stvarno me je preplašio! Evo, pogledaj! Pogledaj me samo, moja Monika! Ne znam što ću od silnoga straha. Sva drhtim. Što ću, kud ću, majko moja mila!?

Možda, možda… „pobegnem  ko zec“.

-Svašta od njih, moja Lucija! Za ne povjerovati! Hoće li ikada taj narod doći k pameti, probuditi se i suočiti sa svim onim zlom kojega su učinili svima oko sebe?

Dobro je za njih rekao  onaj njihov psihijatar i postavio im je pravu dijagnozu.

-Jest, ali draga moja, ta dijagnoza je odavno poznata, ali liječenje  je i dandanas neučinkovito. Jer su pacijenti metastazirali.

Šešelj, Vučić, Dačić,  Vulin, Nikolić, Dodig i pridruženi im Milorad Pupovac, sve junak do junaka… I svi isto misle i isto dišu.

Fino društvance, nema što!

-Ali, nije važno što netko kaže, nego tko kaže, moja Monika!.

-A što na sve to kaže, naš mili Milorad? Je li ove godine bio na proslavi Oluje ili je, kao i uvijek dosad, bio među svojima?

-Ma o čemu to ti govoriš? Majke mi moje, kao da si se najela bunike ili kao da si pala s Marsa!

On na proslavi Oluje!? ??  

NEZAMISLIVO, NEZAMISLIVO!!!

-A što je, onda, radio za to vrijeme, naš mili Milorad, zvani Pupi?

-E, pa, draga moja, za to ti je vrijeme Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i član vladajuće koalicije bio u Bačkoj Palanci na središnjem komemorativnom skupu u povodu Dana sjećanja na stradale i izbjegle Srbe, na kojem je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić zaurlao:

„Hitler  je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba“. 

A „NAŠ“ TI PUPI NIJE REAGIRAO NITI JE IZ PROTESTA NAPUSTIO KOMEMORIRANJE.

I NIJE PROZBORIO NITI JEDNU JEDINU RIJEČ,  NAKON TE VUČIĆEVE IZJAVE.

U ZNAK PROTESTA ILI NESLAGANJA.

Ne, draga moja, ne! Zanijemio je. I šutio i šutio…

Po svom starom običaju. A onda je, po svom starom običaju, s umnom pozom, profesionalno i onako profesorski, ali s jako, jako dugim psihološkim stankama, čvrstim se glasom i odrješito, obrušio na Hrvate i održao nam povijesnu prodiku , tj.

održao sat srpskog viđenja naše HRVATSKE povijesti.

Pa je spominjao i  izgnanstvo preko 200.000 Srba, pa ovogodišnju proslavu u Glini, mjestu kako on kaže, historijskog pogroma Srba u mjesnoj crkvi i okolici 1941. godine , u kojoj se gledao i slušao ove godine, što se ne može nikako tolerirati, sramotni i strašni pozdrav “Za dom – spremni!”  , zaključio je Pupovac i po svom starom običaju

„ nadrobio svega i svačega, spominjući nekakve “drevne moralne osjećaje”, pokazujući pritom razumijevanje za sve i svakoga, ali nije

ni jednom jedinom opaskom, osudio Vučićevu skandaloznu retoriku“.

-Zamislite, molim vas lijepo, slušao se i gledao sramotni i strašni pozdrav“Za dom-spremni!“

Da nije tragično, bilo bi smiješno.

-Ma, što se čudiš, moja Monika? U zemlji smo, u kojoj si on uzima i daje za pravo uvjetovati, birati, nametati i ucjenjivati.

Jednom riječju…SRBOVATI.
A“ srbovanje“ je, vjeruj  ti meni, moja Monika, najunosnije zanimanje u Hrvatskoj.

„Lipo li je biti profesionalni Srbin u Hrvatskoj. Svako malo vikneš ustaše, fašisti – i eto love do krova. Ne triba radit ništa samo vikat. Dolazi lova iz otadžbine, iz EU, od nevladinih organizacija, Soroševog društva. Odsvakud“.

-A s Vučićem? S Vučićem iznenađenja nema. To je njegova uobičajena retorika. I ne samo uz Oluju. -Ali, što je, reci ti meni, u Bačkoj Palanci radio Milorad Pupovac?

Doduše, stajao je negdje iza, zaklonjen od znatiželjnih pogleda.  Pa se na trenutak, ipak, ukazao, provirujući iza širokih pleća jednog od dvojice vrhovnih čelnika. Pa je, tako i on, na jedan tren, postao  svima vidljiv.

 Dok su u prvom počasnom redu, rame uz rame, stajali, uspravni i ponosni, u svoj svojoj veličini i širini, predsjednik Srbije Vučić i predsjednik tzv. Republike Srpske Milorad Dodig.

A, gdje je tu bilo mjesto našeg tj. njihovog Pupija, pokazao je Vučić, i tamo u Srbiji i ovdje usred Hrvatske, kada mu je u veljači ove godine, javno, glasno i jasno, uputio nekoliko vrlo javnih i vrlo jasnih poruka.

JADNI, JADNI NAŠ PUPI!!!

Jer, poruke izgovorene  u Vrgin-mostu, s podsmijehom i s  visine, djelovale su kao pljuska, na našeg  jadnog i zbunjenog Pupija.

Razgolićenog , malenog  i poniženog, poput kakvog „malog od kužine“ koji je previše zapaprio pripremljeno i servirano jelo.   

Baš mi ga je bilo žao!  

-A zašto,  bre Milorade, zašto nisi glasao protiv „Zakona o hrvatskim braniteljima”, kada sam ti unapred dao naputke?

ZAŠTO,  MILORADE!???

E, MILORADE, MILORADE- CRNI MILORADE!

„Naša prava u Hrvatskoj nisu ugrožena, čak imamo možda i veća prava nego Hrvati u svojoj državi. Ovo što dotični Pupovac govori, da su nam prava umanjena i da smo ugroženi, to je čista laž! On svojim političkim istupima stvara razdor i zavadu između dva naroda. Mene Pupovac ne može zastupati bez mog pitanja i znanja jer ovakvim postupcima ugrožava i nas manjinu koja mirno i dostojanstveno živi u Hrvatskoj. Nikad mu nisam dala glas niti ću mu dati!

On gleda svoje interese a ne interese naroda.

Također, što se tiče ćirilice u Hrvatskoj koju hoće nasilno uvesti u Vukovar i ostale hrvatske gradove, ja sam protiv toga jer rane su friške i teško da će se zaboraviti do kraja života. Radi njega mi se suočavamo s velikim problemima. Dosta je više njegovog manipuliranja! Mi kao manjina u Hrvatskoj poštujemo zakone Republike Hrvatske. Tu živimo, imamo obitelj i to nam je naš dom! On ne može odlučivati umjesto nas! Narod mora odlučivati tko će ga zastupati i tko će ga voditi.

Također sam za otvaranje Hrvatske pravoslavne crkve jer se suočavamo s problemom kad branitelj pravoslavne vjeroispovijesti premine, srpska pravoslavna crkva ne dozvoljava da se pokopamo sa svim vojnim počastima i ne dozvoljavaju da se stavi hrvatski barjak preko lijesa koji na kraju ide našim obiteljima. To je nedopustivo! Na groblju nas dočeka pravoslavni pop koji ne dozvoljava da vojska uđe na groblje na posljednji ispraćaj hrvatskog branitelja i da se ispale posmrtni plotuni. Mi smo se borili pod hrvatskim barjakom i nitko nam nema pravo to oduzeti. Zaslužili smo da se dostojanstveno pokopamo kako to i priliči za hrvatskog branitelja. Mnogo toga se mora promijeniti. Trebamo živjeti u miru… Oba naroda. Da se ne stvaraju više napetosti između nas jer mnogo je branitelja pravoslavne vjeroispovijesti koji su se borili za Hrvatsku i koji su položili svoje živote za Hrvatsku“, nakon Predraga Mišića – Peđe, vukovarskog branitelja pravoslavne vjeroispovijesti koji se obratio predsjednici u želji “da joj objasni tko je, zapravo, Pupovac”, svoje je mišljenje obznanila i hrvatska braniteljica,   dragovoljka i hrvatska pravoslavka.

A tamo daleko, tamo kod njih,  opet odjekuju ratne trube i šalju se subraći javni pozivi na zajedničku borbu.

„Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći. Ali se zato znamo u miru udvarati, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo…“

I opet iste laži, iste priče. I opet ista pjesma.   

E, ŠTO JE PREVIŠE, PREVIŠE JE!!!

Jer u ostvarenju srbijanskih ekspanzionističkih ciljeva nisu se birala sredstva, uključujući i etničko čišćenje i genocid, te je  pred Srbijom još jako, jako dug put u suočavanju s prošlošću.

-A, od kada je i kako je, sve to počelo? Jer, to nije tako, tek od jučer. Teče to, dragi moji Hrvati i Hrvatice, još od davne 1918…

I traje sve do današnjih dana.

„Što je previše, previše je“, kažu naši vrli političari.  

A „strategija i taktika Srba je naseljavanje u susjedne zemlje, a zatim destabilizacija tih istih zemalja, terorizam i provociranje međunarodnih sukoba u regiji, zatim agresija i okupacija susjednih zemalja, ubojstva, prisilna mobilizacija, silovanja i terora nesrpskog pučanstva na okupiranom teritoriju, genocid s karakteristikama „etničkog čišćenja“ i progon nesrpskog pučanstva iz te druge zemlje, koje se tako destabiliziraju radi novih dugoročnih srpskih osvajanja, te doseljavanja srpskih kolonista u svrhu proširivanja „Velike Srbije“…“

… Agresivna politička taktika“ strvinarskog imperijalizma“ sastoji se u tome da se u cikličkim razdobljima, otprilike svakih 20 godina, terorizmom destabiliziraju susjedne zemlje ili pojedine regije, a zatim se agresijom priključe Velikoj Srbiji. Pučanstvo se genocidom očisti i protjera u sljedeće zemlje koje se kane destabilizirati, a na „neočišćena“ područja nasele srpski kolonisti“, tako kaže

Georges-Benjamin Clemenceau, nekadašnji francuski predsjednik i ministar rata.

A naši političari!???

ONI SE JOŠ UVIJEK ODMARAJU…

Vera Primorac/Hrvatsko nebo