Važno je biti (priča)

Što je prošlost? Svršeno vrijeme koje blijedi ili sjeta ipak jača u nadolazećem vremenu? Pitanje ovo često me zaokuplja. Ali krijepi me pomisao da sam spoznao mnogo toga u osobnoj prošlosti, upijao sam nekom čudesnom voljom i upornošću da se kadikad bojim svih svojih sjećanja od malih nogu. “Ma, evo, sve kao da je jučer bilo!” – čujem u sebi i ne znam što ću s tolikim sjećanjima. Ah, da, sve to danas mogu obračunavati do mile volje. Ali zašto i za koga obračunavam? Moje iskopine jesu iznimno zanimljive, doduše, samo meni; pravi su plodovi spoznaje…

Godine Gospodnje 1981. proveo sam dva tjedna u bolnici zbog nekakve neznatne operacije u nosnicama. Zanimljivo je da sam ondje upoznao nekoje ljude koje niti prije niti kasnije nisam vidio, osim nekoliko izuzetaka. Jedan od njih je Zvjezdan Radin, Japo, nogometaš “Rijeke” kojega sam poznavao od ranije. Već tada postao je nogometna legenda iz naše četvrti – sa Škurinja. Izvrsno smo se Japo i ja zabavljali s našim povezanim nosovima gledajući prolaznike, osobito prolaznice, uz današnju Vukovarsku ulicu pored bolnice. Ali prošao bi i kakav naš znanac pa bi se vjerojatno u čudu upitao “tko nas je tako grdo nalupao” i – produžio dalje!

Upoznao sam i dvije zgodne mlade žene koje su se odlučile na estetsku operaciju. Jedna se je htjela riješiti kukasta nosa, a druga, pak, klempavih ušiju zbog kojih nije smjela skratiti kosu. Između svakodnevnih posjeta naših obitelji uglavnom smo se družili u parku pred klinikom. Otorinolaringologija glavni je pojam koji u djetinjoj dobi nismo znali brzo izgovoriti…

No, od svih onih davnih ljudi, kojima su već odavno imena izblijedjela, ipak trojica su me najviše zaokupila i sjećanje na njih živo je; baš kako bi poželio naš čakavski starina Ljubo Pavešić, Jumbo – Ne pozabi napisat! Prvi od te trojke jest, doduše, sjenka – naš rođeni Sušačan, nesretni i odveć daleki Janko Polić Kamov. Zapravo, njegova knjiga “Pjesme, novele, lakrdije” koju sam ponio sa sobom u bolnicu. Otkad znam za sebe, ova knjiga često je mijenjala mjesto s drugim knjigama na policama u našem domu i trebalo ju je jednog dana pročitati…

Bolničku sobu dijelio sam s čovjekom koji je na svom ormariću imao čitavu gomilu knjiga; sve strani naslovi; njemački, talijanski, engleski, francuski… Ja sam imao samo ovu jednu, tada meni najvažniju knjigu, ali…

– Znaš li tko je onaj čovjek u tvojoj sobi? – upitala me je mama za jednog posjeta.

– Nemam pojma.

– Omer, Omer Lakomica. – odgovori važno kao da o tome čovjeku znade čitavu povijest.

– A tko je, dakle, on, taj Lakomica? – upitam u čudu misleći da je možda kakav partijski činovnik ili državni dužnostnik, ali takvi valjda znadu sve i bez čitanja, osobito stranih knjiga.

– Ugledni prevoditelj. Gotovo pola onih knjiga što imamo doma, on je preveo. Nisam znala da još uvijek radi. A zašto je u bolnici?

– Vadili su mu cistu na grlu. Ne može govoriti bez onog aparatića.

Zbilja, gospodin Omer skoro da nije niti izlazio iz postelje; marljivo je čitao i vodio zabilješke. A ja sam mu valjda bio nekako zanimljiv s onom jedinom knjigom koju sam čvrsto odlučio pročitati.

– Sjećam se kad su tiskali Kamova. – rekao je pomoću svog aparatića gospodin Omer i osmjehne se. – Tadijanović je sve uredio za tisak. Sviđa vam se to?

Nisam znao odgovor na “to”. Samo sam pokušavao čitati nešto naše, domaće. Ubuduće one Iskopine Nikole Polića postat će temelj mojih traganja za Jankovim djelima, ali i za samim sobom. Već sam tada počeo ozbiljno pisati nadajući se isplativu pjesničkom trudu. Učio sam čitajući baš sve od reda. Istog ljeta napisao sam priču “Kamen” koju ću objaviti tek šesnaest godina poslije u svojoj prvoj zbirci priča “Galebov san (1997), a o Božiću 1981. objavili su mi jednu pjesmu u novinama (Grafoimpex). Neopisivo slavlje zavladalo je u meni. Što dalje?…

No, osim Janka i Omera, postoji i onaj treći čovjek-izuzetak. Bio je to jedan vrlo uglađen gospodin, gotovo pravi ostarjeli šminker, a govorio je dozlaboga dosadno i sporo nekakvim ozbiljnim baritonom, ali trudio se je biti zanimljiv i simpatičan, iako mu to najčešće nije uspijevalo. Rado se je pridruživao našem društvu, mada nije bio naročito omiljen. Njegov je povremeni osmijeh bio toliko neprirodan da je neko vrijeme bio predmet ogovaranja. Čini mi se da je njegova isključivost dolazila do punog izražaja kad bi iznenadno prevrnuo temu razgovora, jer smo vjerojatno pričali o nečemu što on baš i ne razumije. Jedna djevojka je zaključila: “Izgleda kao pravi gospodin, a tup je kao k…c”!

Dolazili su mu u posjet žena i dvoje djece – točno svaki drugi dan. Primijetio sam tijekom njihova posjeta kako sjede mirno na klupici i slušaju dok on govori ispod glasa. Djeca su bila doslovno svaki puta ukočena i netremice su gledali u oca. Ženin pogled bio je nekako prazan. Ne znam zašto, ali ta lijepa žena kao da je nerado dolazila, bilo joj je neugodno ili bi, pomišljao sam, vjerojatno iskočila iz svoje kože.

Pri odlasku, on ih je otpratio kratak dio puta i gledao za njima dok nisu nestali, a zatim bi se vratio k nama. No osim što je došao vaditi polipe iz nosa, nikako nisam uspijevao saznati što taj uglađeni gospodin uopće radi u životu. Bio sam tako radoznao… Svi smo znali sve jedni o drugima, ali o njemu nitko nije znao baš ništa. Nekako pred naš rastanak, koji dan ranije, slučajno smo bili sami u parku, a onda je on započeo:

– Tebe stalno zanima što ja radim, je li? – iznenadio me je upitom.

– Pa… da.

– Ovako… – otpočeo je sklopivši ruke i sačekao povoljan trenutak. – Ja sam odgojitelj u jednoj državnoj ustanovi u koju, nadam se, ne ćeš imati potrebe dolaziti. Jer ako dođeš, jao si ga tebi.

Njegov jedva primjetan osmijeh u tom trenutku bio je leden, a ja sam skrenuo pogled ne znajući što da mislim. K vragu, zašto bi me uopće zanimalo gdje radi i što je njegov posao; bolje je da prešuti?!…

– To je ustanova koja je nužna, na žalost, u svakom društvenom sustavu. Znaš li o čemu se radi?

– Zatvor?

On je klimnuo glavom i kratko zažmirio, a u meni se je nešto streslo. Neobično, kao da sam se istom prepao, jer ovaj zatvorski službenik ne izgleda baš kao kakav grubijan koji bi, na primjer, mogao prema potrebi premlaćivati nestašne kažnjenike. Pomišljao sam kako je zatvorski sustav u nas osuvremenjen i nije kao u američkim slikopisima. A on mi nadoda ispod glasa:

– Radim na Golom otoku.

– A-ha…

– Eto, sad znaš, mladiću moj. – rekao je ozbiljnim glasom i nastavi. – No, to je među nama, jer ja sam ovdje isti kao i svi vi, samo sam običan čovjek. Nije važno tko što radi u životu, važno je biti… čovjek. M-da, treba biti čovjek i sve je u redu, svima dobro; družtvu, pojedincu

Možda i zbog njega gospodin Omer nikada nije zalazio u bolnički park? Bila je već deseta obljetnica “Hrvatskog proljeća”. Naš prevoditelj, valjda nije bio “inkriminiran” 1971? Na primjer, da je za trenutak podigao obrve za hrvatsku stvar, a zbog čega je, “u najboljem slučaju”, mogao svršiti u zatvoru. Da, bio je, ali mnogo ranije nego bi čovjek mogao pomisliti!

Omer Lakomica, rođeni Sarajlija, kao gimnazijalac dolazi 1939. u Rijeku, a 1942, neposredno prije mature, fašisti ga zatvaraju u zloglasni zatvor Via Roma odakle je za kratko pušten, a zatim nanovo uhićen i sproveden u logor na talijanski jug gdje je proveo do dolaska savezničke vojske i pada fašizma. Kao mladi rodoljub pridružio se je partizanskoj Prekomorskoj brigadi i svršetak rata dočekao na ličkoj bojišnici. Nakon rata nastavlja školovanje u Beogradu. No, 1949. Omer Lakomica i njegov gimnazijski prijatelj iz Sušaka, Rudi Paškvan, tada obojica mladi novinari, osuđeni su na zatvorske kazne zbog navodna staljinizma.

Posljednju trećinu od 4,5 godine uzništva Omer Lakomica proveo je na Golome otoku gdje je upoznao Zvanu Črnja, a možebitno i Antu Zemljara? Ta nesretna hrvatska mladež; sve sami don Kihoti – pjesnici prepuni strpljenja i nade! Nakon golootočkog uzništva vraća se u Rijeku i zapošljava kao radnik u “Luci”. Usporedo je na Pedagoškoj akademiji svršio studij hrvatskoga jezika i književnosti, a zatim se je posvetio prevoditeljskom radu.

Omer Lakomica napustio je bolnicu dva dana prije mene i tom prigodom srdačno smo se rukovali. Kasnije ću ga susresti samo jednom zgodom, u Sveučilišnoj knjižnici dvije godine prije njegove smrti (20. studenog 1997) i podsjetio ga na onih nekoliko zajedničkih dana u bolnici. Vrlo srdačno se je osmjehnuo i klimnuo glavom:

– Kamov, ha?

Čudo jedno kako se je prisjetio?! Kratko smo razgovarali i razišli se. Bio je pun volje za radom. Čini se da ga nikada nitko nije mogao vidjeti bez kakvih knjiga ili barem rukopisa u rukama.

Onoga davnog dana pred bolničkom zgradom primijetio sam da je gospodin zatvorski službenik izdaleka i besprizorno promatrao naše rukovanje. Je li ga poznavao od ranije, to nikada ne ću saznati. No, kadikad i međusobni, jedva primjetni pogledi dvojice ljudi mogu naslutiti štogod zagonetno, mračno; nije mi to izmaklo… Kasnije nismo razgovarali o gospodinu Omeru, zapravo nismo imali vremena ni za kakav razgovor, užurbano sam se pripremao za odlazak doma.

Gospodina zatvorskog službenika ugledao sam samo jednom prigodom koju godinicu kasnije, ali nisam osjećao niti najmanju potrebu da ga barem uljudno pozdravim. Ono njegovo “Nije važno tko što radi u životu, važno je biti… čovjek” zvuči još uvijek nerazumljivo, jer to je rekao on koji možda ne bi trebao izreći takvo što. Baš on koji zbog odveć “stresna posla” ima pravo na prijevremenu mirovinu!? Eh, zatvorski službenik!… Šetao je toga proljetnog poslijepodneva sa svojom lijepom gospođom kroza Starčevićevu ulicu. Sporo su koračali i dozlaboga muklo i ukočeno gledali ispred sebe. Ne znam zašto, ali izgledali su tako osamljeni u onoj poslijepodnevnoj gradskoj vrevi. Prošao sam pored njih žureći se na probu u kazalište i svako zaustavljanje bilo je nepotreban gubitak vremena. Uostalom, što bi meni taj čovjek trebao značiti osim da smo se stjecajem slučajnih okolnosti upoznali? Možda me je ipak primijetio krajičkom oka?…

Na posljetku, Janku Poliću Kamovu posvetit ću se više puta tijekom života; režirao sam dvije njegove drame – “Tragedija mozgova” (1994) i “Iznakaženi” (2000) – a rado bih postavio na scenu i dramu “Mamino srce”, tomu se nadam. No izvukao sam skoro sve monologe Dušana, jednog od junaka iz “Mamina srca” i to je moj sin odlično izveo u skupnoj predstavi “Monolog-i-ja” (2015).

Prisjećam se kadikad i Omera Lakomice; kad god otvorim kakvu knjigu, prevedeni roman iz nekih prošlih vremena, prvo potražim ime prevoditelja. Eto, na primjer, 1959, u godini moga rođenja, Omer Lakomica preveo je roman Leona Urisa “Odsustvo od buđenja”, bio je to njegov četvrti prijevod; godinu dana ranije izišao je u nas Omerov prijevod trilogije o Studsu Loniganu američkoga ljevičarkog pisca Jamesa Thomasa Farella. Zatim je uslijedio čitav niz ukoričena “lakog štiva” Zane Greya, pa opet brojna vrhunska djela svjetske književnosti… Sve ove knjige, uz brojne druge, posložene su jedna uz drugu na već odavno savijenim policama u mom domu, čine me ponosnim, bez obzira na politički predznak pisaca i – duhovno bogatim.

Sjetim se kadikad i mame, onoga njezinog pogleda kad je prepoznala Omera Lakomicu u našoj zajedničkoj bolničkoj sobi. Vjerojatno nije znala da je robijao; viđala ga je za posjeta direktoru tiskare Rudiju Paškvanu, prijatelju iz gimnazijskih i studentskih dana s kojim je robijao, a možebitno i dijelio zatvorsku ćeliju na Golome otoku.

A onome zatvorskom “službeniku”, mada nikada, srećom, nisam pao u njegovu milost ili nemilost, niti je bilo za to povoda, zaboravio sam ime, niti me je uopće zanimalo kako se zove. Tako je možda najbolje.

Siniša Posarić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo