Damir Pešorda: Nevolje napretka

Ljudski se vijek produljio. I po samom trajanju i po količini promjena tijekom prosječnog ljudskog života. Tijekom života suvremenog čovjeka dogodi se više promjena negoli tijekom dva-tri stoljeća u nekim ranijim povijesnim razdobljima. Više se danas razlikuje život oca i sina nego nekoć život pradjeda i praunuka. Dok sam bio tinejdžer homoseksualnost se kvalificirala kao protuprirodni blud i kažnjavala se zatvorskom kaznom. Danas čitam u novinama da policija istražuje zadarskog iznajmljivača koji je odbio primiti homoseksualni par. Dakle, tijekom nekoliko desetljeća stvari su se stubokom promijenile, ono što je nekoć bilo kažnjivo, postalo je poželjno, a ono što se nekoć držalo ispravnim – postalo je kažnjivo!

 Zadarski iznajmljivač, stanoviti Tomislav Gospić, odbio je iznajmiti apartman homoseksualnom paru iz Brazila navodno zbog toga što je imao loša iskustva s homoseksualcima kao gostima. Mnogi iznajmljivači apartmana, stanova i soba imaju neke svoje uvjete; jedni neće ljude sa psom, drugi parove s djecom, trećima smetaju pušači, četvrti, recimo, hoće samo studentice… U svim tim slučajevima radi se o određenoj diskriminaciji, no samo kad su homoseksualci u pitanju ta diskriminacija postaje krimen, razlog za javnu osudu, a možda i pravosudni progon. Stoga nije čudo da je konzervativnim vrijednostima skloniji portali i komentatori upozorili na nelogičnost da se parovi s djecom mogu diskriminirati, a homoseksualni parovi ne.

  Međutim, mene u cijeloj toj stvari žulja još nešto. Gdje je tu kraj, k čemu nas vode sve te tendencije uočljive u zapadnom društvu? Sramotne diskriminacije iz proteklih stoljeća preokreću se u svojevrsnu suprotnost te nekoć diskriminirane manjine sve više teroriziraju većinu, a – što je najgore – pri tomu svakodnevno stradavaju neke slobode i vrijednosti demokracije koje su mukotrpno osvajane i izgrađivane kroz stoljeća. Primjerice, sloboda govora. Zašto netko ne bi imao pravo izražavati negativan stav prema homoseksualnosti? Drugo, čovjek bi trebao imati pravo raspolagati svojom imovinom i svojom vještinom. Stav da se ne želi iznajmiti apartman homoseksualcima možda zvuči malo grubo, no vlasnik apartmana morao bi imati pravo izbora komu će taj apartman iznajmiti. Ili barem uvjetovati neka pravila ponašanja unajmljivačima.

  Posljednjih godina sve češće se susrećemo s vijestima iz inozemstva, mahom iz Sjedinjenih Američkih Država, o slučajevima cvjećara, slastičara i sličnih uslužnih djelatnosti koji imaju problema s homoseksualcima te se zna dogoditi da završe i na sudu zbog toga. Radi se uglavnom o tomu da odbiju neku narudžbu koja se kosi s njihovim vjerskim i moralnim uvjerenjima, a homoseksualci ih tuže zbog toga. Očito je da se radi o ciljanom pritisku na svijest i savjest običnih ljudi jer naručitelji tih usluga lako mogu naći obrtnike koji će njihovu narudžbu ispuniti bez ikakvih problema, ali oni namjerno traže upravo one za koje znaju da im zbog svojih vjerskih uvjerenja neće moći izaći u susret. Za očekivati je da će taj trend jačati i u našoj zemlji. Slučaj Tomislava Gospića taj trend nesumnjivo nagoviješta.

  Osobno nemam ništa protiv homoseksualaca niti držim da bi pitanje nečije seksualne orijentacije trebala biti javno, dakle političko, pitanje. Ali držim da ideologija koja stoji u podlozi normalizacije homoseksualnosti ne bi trebala imati povlašten status u odnosu na njoj suprotstavljena stajališta. Stavovi bi se trebali braniti argumentima, a ne silom i zabranama. Uostalom, ovi slučajevi su samo dio jednog šireg trenda koji suvremeni zapadni svijet sve više čini neprepoznatljivim. Cilj je toga sveobuhvatnog društvenog eksperimenta učiniti čovjeka ogoljenim, okljaštrenim, derasiniranim, savitljivim, bez oslonca u vjeri, obitelji ili široj zajednici, podložnog beskrajnim manipulacijama. U tom cilju se lomi kičma svim onima koji imaju neka čvrsta načela. Primjerice, kod nas je sve veći pritisak na liječnike koji ne žele obavljati pobačaj iako ima dovoljno onih koji to hoće te žene koje žele pobaciti nisu zakinute za odgovarajuću uslugu.

 Kakav će biti rasplet tog unutrašnjeg sukoba u zapadnoj civilizaciji, nezahvalno je prognozirati, no jedno je sigurno: recentna dekadencija ustupit će pred povratnim naletom konzervativizma. Samo pitanje je tko će biti nositelji te konzervativne rekonkviste, Europljani sami ili neki drugi kojima dekadentna Europa pripadne. Kako stvari sada stoje, izglednija je ova druga mogućnost.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo