UOČI BLAGDANA VELIKE GOSPE Zorica Vuković: Katedrala Marijina Uznesenja

Od Aljmaša i Ilače na istoku Hrvatske, preko Voćina ispod Papuka, Marije Bistrice u Zagorju,  Stenjevca i Remeta u Zagrebu, Trsata u Rijeci, preko Krasna u Lici, pa do Sinja i drugih manjih svetišta, tisuće hodočasnika će hitati moliti zagovor Majke Božje na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Potisnuto je da je najveća crkva u Hrvata, Zagrebačka katedrala, posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije. Iako i tamo ima vjernika, i katedrala će biti puna tijekom svih misnih slavlja, nekako je zanemareno marijansko hodočašće na taj dan. Možda i stoga što je svaki dolazak u katedralu hodočašće.

Zagrebačku je  biskupiju osnovao mađarski kralj Ladislav I. (1040.-1095.) iz dinastije Arpadovića 1093./1094. Proglašen je svetim, pa je suzaštitnik katedrale.

Kako je novoj biskupiji bila potrebna katedrala, počela je i njena gradnja u romaničkom stilu oko 1102. godine, a dovršena je i posvećena 1217. godine.

Već od početka, katedrala je posvećena Marijinu uznesenju, ali i još jednom suzaštitniku sv. Stjepanu koji je bio ugarski kralj Stjepan I. (975.-1038.) iz porodice Arpadovića. On  je podupirao katoličku vjeru u svom narodu te je zbog toga proglašen svetim. Zaštitnik je Mađarske. Tako je puni naslov zagrebačke katedrale Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava.

Nažalost, novoizgrađena crkva je vrlo brzo uništena, nakon provale Tatara 1242. godine. No, uskoro počinje obnova koja se nastavlja u 14. i 15. stoljeću. Tijekom 16. stoljeća, katedrala je utvrđena zidinama i kulama. Nevolje su nastavljene požarima, a najveća nevolja se dogodila 9. 11. 1880. kad je Zagreb pogodio potres koji je uništio svodove katedrale, zdrobio oltare i srušio zvonik.

Za glavnog obnovitelja mnogih, tada, srušenih zgrada i crkava, pa tako i katedrale, imenovan je Herman Bollé (1845. Kӧln- 1926. Zagreb). Bollé je po rođenju Nijemac, a po opredijeljenosti Hrvat. Veći dio svog stvaralačkog života proveo je u Zagrebu (50 godina).

Obnova katedrale je počela po nacrtima bečkog graditelja Friedricha fon Schmidta (1825. Württemberg-1891. Beč), a završena je 1906. godine. Današnji izgled, katedrala duguje baš Hermanu Bolléu, koji se nije u potpunosti držao Scmidtovih nacrta.

Bollé je katedralu obnovio u neogotičkom stilu s dva tornja. Sjeverni toranj je visok 104 m, a južni 105 m. Katedrala je duga 77 m, a široka 46 m i u nju može stati više od 5 000 ljudi.

Iako je  početkom 20. st., katedrala poprimila svoj današnji izgled, stalno se u nju mora nešto dodavati i popravljati. Tako je 1987. godine tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić osnovao Odbor Zagrebačke nadbiskupije za vanjsku obnovu katedrale. Poduzeti su mnogi radovi, obnovljen je sjeverni toranj, pročelje, glavni portal, ali još uvijek traju radovi na južnom tornju. Katedrala se, uglavnom, obnavlja sredstvima vjernika. Kardinal Kuharić jednom prilikom je rekao: „Kad bi svaki vjernik u Hrvatskoj dao 5 kn, bilo bi to dovoljno za obnovu.“ Pokrenut je koncert Božić u Ciboni na blagdan sv. Stjepana kako bi se prikupila sredstva za Stepinčevu katedralu. Tako je 2017., održan 29. Božić u Ciboni. Zadnjih su se godina u financiranje obnove uključile i različite državne i gradske ustanove.

Obnovu obavljaju inženjeri građevinarstva, majstori klesari, umjetnici…

Na 102. metru južnog tornja, pronašli su dva pergamenta smještena u malu staklenu kapsulu s Bolléovom porukom. Zbog oštećenja vlagom, tek je u laboratoriju Hrvatskog državnog arhiva uspjelo dešifrirati tko ih je ostavio. Moglo se pročitati: „A dao dobri Bog, kada iza viekovah opet na javu dodje sadanja spomenica… da se tada nadju svi Hrvati kao dobri katolici, te slavan, složan i slobodan narod.“

Dio Bolleove želje je ostvaren. Imamo Hrvatsku, kako bi rekao Franjo, a vjerujem da ćemo ostvariti slogu, potpunu slobodu i potpunost u katoličkoj vjeri kako to priliči narodu koji se moli.

Svaki dan mnogobrojni vjernici i turisti dolaze u katedralu; na ispovijed, sv. misu, na molitvu ili u obilazak. I Matoš u pjesmi, Pri svetom kralju, opisuje molitvu u „Stjepanovu Domu“:

PRI SVETOM KRALJU

Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.

Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja k’o onaj dan.

U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,

A kip joj veli: Majko, audiant reges:;
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!

Kad se uđe u katedralu s lijeve strane, iznad posude s blagoslovljenom vodom, su slike hrvatskih svetaca: sv. Nikole Tavelića, sv. Marka Križevčanina i sv. Leopolda Mandića. Nakon blagoslova i križanja svetom vodom, nailazi se na red vjernika koji čekaju ispovijed. Ispovijeda se svaki dan u kapelici koja je posvećena Gospi Lurdskoj i u ispovjedaonicama kad ima puno vjernika. Posebno pred velike blagdane: Božić, Uskrs, Duhove, Veliku Gospu ili na prvi petak, odnosno prvu subotu.

Iznad kapelice je slika zahvalnica povodom devetstote godišnjice osnutka Nadbiskupije.

Pored glavnog oltara posvećenog Majci Božjoj, u katedrali je još 10 manjih oltara, vitraji, natpisi, spomenice… Zbog toga Bollé nije imao mjesta za slike Križnoga puta. To je učinjeno na inicijativu nadbiskupa Alojzija Stepinca. Križni put je postavljen na nosećim stupovima katedrale.

U katedrali su grobnice zagrebačkih natpastira. Tu su pokopana i posljednja tri kardinala: blaženi Alojzije Stepinac, Franjo Šeper i sluga Božji Franjo Kuharić.

Uz druge velikane, u katedrali su pohranjeni posmrtni ostatci Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana koji su  18. travnja 1671. osuđeni od austrijskih vlasti na smrt odsijecanjem glave. Bili su spremni umrijeti za dom. Pogubljeni su 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mestu. Njihova obitelj bila je lišena plemstva, a imovinu je zaplijenila država. Uoči pogubljenja oprostili su se od obitelji. Posebno dojmljivo pismo Moje drago serce napisao je Petar Zrinski supruzi Katarini. Već tijekom 1671. godine, pismo je bilo prevedeno na nekoliko svjetskih jezika. Kosti Petra i Krste su 1919. godine prenesene u katedralu, desno od oltara Majke Božje od Kamenitih vrata.

„Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti.

U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.

Groff Zrini Petar

O katedrali se svaki dan može nešto novo saznati.

Tijekom Došašća, četiri svijeće se postavljaju na četiri grane karboniziranog stabla. To je ostatak Isusova suvremenika, tada mladog hrastića, kojega je nakon 200 godina života zadesila tragedija. Stablo se našlo u poplavnim vodama Save. I završilo u katedrali. U kutu provodi svoje dane čekajući Došašće kad će biti izvučen iz zaborava. Vjerujem da veliki broj vjernika prođe pored njega posve ravnodušno.

Na vitraju apside, iza glavnog oltara, nalazi se  slika Marijina Uznesenja. Lijevo je vitraj sv. Stjepana, a desno sv. Ladislava.

Apsida obiluje mnogobrojnim kipovima svetaca. Tu se može sjesti, sabrati se u tišini.  

Desno od ulaza nalazi se slika Majke Božje od Kamenitih vrata, a tu je i prikaz Kalvarije. Ovdje se uvijek može naći vjernika koji pale zavjetne svjećice i mole se.

Jednom sam buket cvijeća kupila na dolasku u katedralu.  Kako cvijeće često poklanjamo Mariji, odnijela sam buket do njenog svetišta i pomislila: „Ti usmjeri ovo cvijeće.“ Stala sam u red za ispovijed. Tada je došla časna sestra koja vodi brigu o cvijeću u katedrali. Uzela je moj buket i odnijela ga u sakristiju. Nakon izvjesnog vremena, cvijeće je bilo u vazi i postavljeno na jedan oltar. Kad sam se ispovjedila došla sam do oltara. Bio je to oltar posvećen sv. Josipu. A ja sam toliko puta samo prošla pored njega, ne osvrćući se. Sad se uvijek zaustavim i prikažem sv. Josipu našu Domovinu, hrvatski narod i svoju obitelj.

Prekrasni su putovi Gospodnji!

To je otprilike moj put po katedrali, naravno uz zaustavljanje na sv. misi koji često služe naši biskupi, pomoćnici u biskupiji, umirovljeni svećenici koji se nalaze u svećeničkom domu nasuprot katedrali, rektor katedrale Josip Kuhtić i u svečanim prilikama kardinal Josip Bozanić.

Ne mogu a da pri izlazu „ne bacim pogled“ na prekrasnu propovjedaonicu s koje su mnogobrojni svećenici učili i upućivali svoj narod tijekom proteklih stoljeća. Danas je ona samo prekrasno umjetničko djelo.

Poklon, križanje i blagoslov mnogobrojnim vjernicima koji, uoči blagdana Velike Gospe traže svoje pomirenje s Bogom.

Tako naša Prvostolnica,  Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava, Stepinčeva katedrala ili samo Zagrebačka katedrala čuva kroz stoljeća, povijest i vjeru Hrvata.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo