Srpska je osvajačka politika istjerivala Srbe iz Hrvatske

Ignorirati! Zašto mislite da bismo smjeli ignorirati vrlo teške optužbe na račun Republike Hrvatske izrečene 4. kolovoza 2018. u Bačkoj Palanci u Srbiji, koje nije iznio neuravnoteženi anonimus nego predsjednik Republike Srbije? U svom je javnom govoru usporedio demokratsku hrvatsku državu s Hitlerovom nacističkom Njemačkom: “Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”. Prva je reakcija, nekih visokih hrvatskih dužnosnika, dan nakon što su izgovorene te teške optužbe, bila – ignorirati. Istoga je dana, s iste razine, rečeno da je u svemu tomu važan samo stav “hrvatske Vlade i hrvatske države” i da smo “tu svi jedinstveni”. Ali tada se još ni Vlada, ni “država” nisu bile očitovale. Dva je dana nakon toga Ministarstvo vanjskih i europskih poslova objavilo priopćenje u kome prokazuje Vučićeve optužbe kao običnu zamjenu teza, pri čemu za zlodjela srpske agresorske politike, od konca osamdesetih godina prošloga stoljeća do 1995. njezine pristaše i danas optužuje onu stranu koja se na svome pragu morala braniti. Kako bi se takav postupak, kad se znaju okolnosti, geneza i moguće posljedice, mogao ignorirati? Znaju li ti ljudi kako su nastali mitovi ugrađeni u ‘razloge’ za agresiju na Hrvatsku? Upornim ponavljanjem neistina. Vučić i njegovi grade nove mitove. U tomu im asistiraju i neki ovdašnji etnobiznismeni. Svoje će neistine ponavljati i ponavljeti, dok ne postanu – novi povod za rat.

U priopćenju našega Ministarstva piše i ovo: “Ponovno smo svjedoci ponavljanja zlonamjernih i potpuno neutemeljenih izjava srbijanskih dužnosnika o Republici Hrvatskoj, koje u cijelosti odbacujemo. Kad se već govori o usporedbi s nacističkim režimom, radi se o zamjeni teza budući da je upravo režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića uz pomoć JNA i dijela hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba odgovoran za povratak etničkog čišćenja u Europi nakon Drugog svjetskog rata tako što je pokušao uspostaviti tzv. veliku etnički čistu Srbiju na teritoriju jedne trećine Hrvatske, pa i cijele Bosne i Hercegovine te Crne Gore i Kosova. Pri čemu, kako je jasno utvrđeno pred mjerodavnim međunarodnim forumima i sudovima, u ostvarenju srbijanskih ekspanzionističkih ciljeva nisu birali sredstva, uključujući etničko čišćenje i genocid.” Kako, dakle, i zašto ignorirati “difamacijsku kampanju protiv Republike Hrvatske”?

Vučićeve tvrdnje nisu samo za Hrvate vrlo uvrjedljive. Ako bi, recimo, netko pomislio, na temelju tih riječi, da je u Hitlerovoj Njemačkoj bilo kao u današnjoj Hrvatskoj, jako bi ekskulpirao nacistički režim, a ponizio sve njegove žrtve. Nitko ne bi mogao dokazati da je Hitlerovoj vlasti potporu davala neka židovska organizacija, ili da su Židovi participirali u toj vlasti. Vučićev je govor ‘u živo’ slušao i zastupnik u hrvatskom Saboru, koalicijski partner aktualne hrvatske vlasti. I ni na koji način nije prosvjedovao, nego je nakon nekoliko dana podupro sadaržaj Vučićevih optužbi. M. Pupovac: “Svima koje to ne zanima po dužnosti reći ću sljedeće: razumijem svoje sugrađane Hrvate koji su u usporedbama današnje Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom prepoznali teške riječi, težak teret koji se njima ne bi trebao pripisivati zbog historijskog stradanja koje su Srbi doživjeli tokom i poslije ‘Oluje’.” Historijsko je stradanje prema njegovim riječima ‘izgnanstvo preko 200.000 Srba’. Za to optužuje Oluju, ali ‘razumije Hrvate’! Što razumije: da nisu suglasni s tim da se njihova država uspoređuje s Hitlerovom? A onda u nastavku svoga javnoga očitovanja ponavlja optužbe o ‘protjerivanju’ 200 000 Srba nakon Oluje. O ‘izgnanstvu’ mora pitati Beograd, svoje je prinose gradnji novoga srpskoga mita poslao na krivu adresu. Znače li njemu išta provjerljivi dokumenti i utvrđene činjenice? Ne, to je paralelni kozmos.

Brojni dokazi pa opet ništa

Srpski general Mile Mrkšić, zapovjednik srpske vojske u Kninu 1995. pod prisegom je na Sudu u Haagu rekao da je na temelju njegove preporuke, vodstvo ‘RSK’, 4. kolovoza 1995, zapovjedilo evakuaciju civila iz okupiranoga dijela RH, prema postojećim planovima i uvježbavanim modalitetima povlačenje. O tomu postoje i drugi provjerljivi dokazi. Zapovjed su poslušali i otišli prije dolaska HV-a. Mnogi su Srbi već nakon pokrenute pobune 1990. napustili Hrvatsku. Graditelji srpskih mitova ne vode računa ni o tomu ni o presuđenim stvarima.

Žalbeno vijeće Suda u Haagu u studenom 2013. donijelo je pravomoćnu presudu kojom su hrvatski generali (Ante Gotovina i Mladen Markač) oslobođeni svake krivnje za djela koja su im stavljana na teret. Sud je tom presudom Oluju označio legalnom i legitimnom vojnom operacijom i tako ponovio ono što je već bilo rečeno i u najuglednijim svjetskim medijima nakon Oluje, a i predsjednici SAD-a i Njemačke su među mnogim svjetskim državnicima koji su tako gledali na hrvatsko pravo da oslobodi svoja okupirana područja, kad ni jedno od pokušanih drugih rješenja nije dalo očekivanih rezultata. “Osim što je posramila UNPROFOR i zapadne policy-makere, hrvatska pobjeda stvorila je fundamentalno novu situaciju, otvorila je šansu ozbiljnim mirovnim pregovorima.” (Wall Street Journal, 10.8.1995, citirano prema knjizi V. Starešine, Hrvati pod KOS-ovim krilom, str. 250). Postoje i države koje to ne prihvaćaju.

Oluja se dogodila 1995., a Vučić je 1995. bio u Glini

U Oluji nije bilo nikakva neselektivnoga ni prekomjernoga granatiranja Knina, kako se tvrdilo u optuživanjima hrvatskih generala i cijeloga državnoga vodstva, na čelu s F. Tuđmanom, optuženog za udruženi zločinački pothvat. Grad nije razoren, kao što je bio razoren Vukovar u kome je poginulo 1350 civila i 450 hrvatskih branitelja, ali za te smrti i za to rušenje nitko nije ni optužen ni osuđen. Suđenjima za zločine na Ovčari i ubojstvima najmanje 260 ranjenika iz vukovarske bolnice nastojalo se skrenuti pozornost s odgovornosti za sve što se u Vukovaru i s Vukovarom dogodi, od Predsjedništva tadašnje Jugoslavije, do vrha posrbljene JNA i Miloševićeve Srbije. Da se htjelo, njihovu je krivnju bilo lako dokazati. Nerazumljivim odlukama, ekskulpirani su glavni krivci za rat protiv Hrvatske. U Kninu je za vrijeme Oluje poginula jedna osoba. U tijeku Oluje, na cijelom području koje je oslobađano, prema utvrđenju Suda u Haagu, poginula su 44 civila. Ubojstva u Gruborima (7), Gosiću (8) i Varivodama (9) su se dogodila nekoliko tjedana nakon Oluje.

Ignorirati! Kao što se ignorirala činjenica da je samo Oluja optužena, da su za udruženi zločinački pothvat osuđeni samo prvaci Herceg Bosne, a ne ljudi koji su bili odgovorni za agresiju na Hrvatsku. Prihvaćena je logika da su zločine nad Hrvatima činili pojedinci, pobunjenici, teritorijalci, a samo je hrvatska država trebala postati odgovorna za ratno zlo, kako bi se u javnoj predodžbi izjednačila s agresorom. Hrvatska je demokratska vlast na različite načine, već od 1990. pa do Plana Z-4 (Zagreb Four talks), koga su izradili veleposlanici SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a od 22. ožujka 1994. do siječnja1995. i Tuđmanova poziva Srbima na samom početku Oluje da ostanu u Hrvatskoj, pokušavala naći modalitet zajedničkoga života koji ne bi uključivao otimanje hrvatske zemlje vojnom silom i nametanje vlasti koju su hrvatski birači na referendumu odbacili. Danas Vučićeva vlast i njezini eksponenti u Hrvatskoj svu ratnu dramu stavljaju u nekoliko kolovoških dana 1995. A ona je započela u svom nasilnom obliku u ljeto 1990. kad je zapriječen slobodan promet po hrvatskim cestama (balvan-revolucija) a 30. rujna te godine ‘Srpsko nacionalno vijeće’ proglasilo ‘autonomiju srpskog naroda’ u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom, odnosno,‘Srpsku autonomnu oblast Krajina’. Sve se to dogodilo prije usvajanja novoga hrvatskoga ustava, pa nije istinita tvrdnja da su se pobunili zbog ‘ispadanja’ iz Ustava. Hrvatskoga policajca Josipa Jovića srpski su pobunjenici ubili na Plitvicama 31. ožujka 1991, Skupština ‘oblasti’ je 31. svibnja 1991. usvojila ‘zakon’ kojim se proglašava ‘srpska republika’, a Hrvatska je ‘secesiju’ objavila tek 25. lipnja te godine. Vidimo da nije ni Ustav, ni ‘secesija’ uzrokom oružanoj pobuni. Hrvatska je tada bila i bez vojske i bez naoružanja. Vukovar je razoren 1991. protjerivanje Hrvata i ostalog nesrpskog stanovništva s hrvatskih okupiranih područja započela su 1991, a Oluja se dogodila 1995. Vučić je 1995. u Glini govorio da nikad više taj okupirani kraj ne će biti pod hrvatskom vlašću. I sad slušamo mnoštvo podlih neistina, koje se ponavljaju bez prestanka.

Zadobivanje simpatija države Izrael bilo je snažno oružje u srpskim rukama. Ponovno ga koriste u protuhrvatskoj histeriji. Evo što je o sudbini Židova u Srbiji rekao srpski pisac Filip David: “Mislio sam i na to da se o holokaustu u Srbiji zna jako malo, a u Srbiji je stradalo gotovo 90 posto srpskih Židova prije odluke o konačnom rješenju, dakle početkom 1942. Tada je već bilo završeno sa židovskim pitanjem u Srbiji. Zašto se o tome gotovo ništa ne zna. U Beogradu je bilo pet logora od kojih su dva bila užasna. U Topovskim šupama je 1941. stradalo 5000 Židova muškaraca, a na Sajmištu uglavnom 7000 žena i djece.” (Vl,11.9.2015). Ne ćemo ovdje nabrajati niti citirati druge izvore koji govore o tomu kako su zakoni o progonu Židova u Srbiji počeli već u travnju 1941, prije nego u Hrvatskoj. Vučić sigurno zna da je u kolovozu 1942. Hitleru javljeno da je Srbija, kako su nacisti govorili, ‘Judenfrei’.

Kako švedski veleposlanik radi svoj posao

Ignoriraju li i druge civilizirane države, s neusporedivo manje kritičkih opservacija sa strane, ozbiljne kritike i prigovore na račun vlastite zemlje? Evo najsvježije ilustracije. Čim se u jednom dnevnom listu koji izlazi u Zagrebu pojavio članak pod naslovom ‘Švedska – multikulturalnost’, novinama se javio švedski veleposlanik u Hrvatskoj (5.8.2018) sa svojim odgovorom, koji ovako najavljuje: “Od veljače prošle godine, Švedska je u fokusu određenih globalnih i hrvatskih medija kao zemlja u kojoj normalni život ometa nasilje i doseljenici se teško integriraju.” Navodi da je članak sa sličnim tezama objavljen i u tim novinama (21.7.2018). “Potaknut tim jednostranim pričama, htio bih vam ponuditi drugačiju perspektivu o mojoj zemlji.” I ponudio je svoj pogled na te probleme. Smijemo razmišljati o tomu što naša diplomacija radi u sličnim prilikama? Kako će odgovoriti na novu srpsku mitsku građu, zapravo, što ljudi u državnim strukturama, koje su suočene s toliko neistina i ciljanih obmana poput Vučićeve, rade kako bi istinite činjenice izašle u javnost. Ne govorimo o tomu što možemo učiniti u promidžbenom okršaju s moćnijima, nego što činimo, prema vlastitoj savjesti i vlastitim mogućnostima, da istina izađe na svjetlo.

Jesmo li u proteklih dvadesetak godina uspjeli staviti na papir, u jednu knjigu koja obujmom ne bi prelazila 100 stranica, činjenice o prilikama s kojima se Hrvatska suočila nakon propasti komunizma i srpske agresije pod konac prošloga stoljeća? Jesmo li ponudili dokumente i druge dokaze uglednim svjetskim institucijama, koje se time bave, na prosudbu i recenziju, jesmo li ih ponudili neutralnim respektabilnim nakladnicima na recenziju i moguću objavu, kako bi svjetskoj javnosti dali bar djelić odgovora, koji ne bi izlazio iz srpskih mitotvornih laboratorija, kako ne bi svake godine ponavljali iste stvari. Je li išta od toga prevedeno na engleski, njemački, francuski, španjolski, ruski, kineski… ? Možemo biti posve sigurni da agresorska politika, koja je pretendirala na okupaciju i etničko čišćenje znatnoga dijela propale Jugoslavije ne će prestati, do novoga pokušaja otimanja i razaranja. Te stvari ne bi trebalo ignorirati.

Ivan Bekavac/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo