Franka Fani Kohn: Dvadeset sedam lijeta

Dvadeset sedam lijeta

Već dvadeset sedam lijeta, ne svakog drugog, svako nekog,
već svakog dana
gledam je kako pohodi istim putem
u crnini, sa cvijećem, tiha, sasvim, sasvim sama…
na grob svome sinu
gledajuć’ na brdo poviše Grada
gdje njegovo tijelo je tri mjeseca ležalo
i nikakav vapaj, nikakva nada
nije pomogla da to ne čine,
već su gađali, pucali po moru,
po puku, po svakoj ulici
puni poznate mržnje, puni siline
željni hrvatske krvi, nevinih života,
ove ponosne zemlje, povijesti njene i svih ljepota.

I tako dan za danom po paklu sunca,
po lednoj kiši
na grobu šapće nešto,
molitva jedva čujna,
glas joj sve tiši i tiši.

I tko zna što sada se pita,
koje se misli po truloj zemlji množe,
plače li bez suza uz krike bolne:
„Zašto si ovo učinio Bože?“

A zna da nije on, već krvnici bez srca i duše,
njima je život ništa
jer sve naše sveto kao i tada…
čak danas ruše
uz nečije paklene ruke,
pomagače u sjeni,
ne želeć sebi isto…
A kakvi su dani njeni?

I onaj kad su ga sa brda snijeli…

Krvnici su navijek činili ono što su željeli,
u mržnji sanjali i s mržnjom htjeli.

Već dvadeset i sedam lijeta,
jedna majka, tisuće majki,
očeva, djece, sestara , braće
na grobovima se u grču sjeća
i dok gori tek upaljena svijeća
tako se rađa i ovaj stih.
Njima ga pišem,
na oltaru domovine što padoše,
pjesma je ova za sjećanja,
ona je samo za njih.

( Posvećeno M.M i svima koji su pali za Hrvatsku domovinu)

Franka Fani Kohn/Hrvatsko nebo