Josip Horvat Macado: Jedna nedopjevana pjesma

JEDNA NEDOPJEVANA PJESMA

Domovino moja, dome moj,
tvoga mora ja sam val,
tvojih planina kamen,
nizine tvoje klas.

Ti znaš, poznaješ sva zla jedne tajne,
kako riječ pretvoriti u ono što si samo ti.

U grlu steže, skoro bi da plačem,
da vičem, zapomažem, jaučem u tišini.

Poput zvjeri što opasnost njuši
suzu gnjeva vidim ti u oku,
zatrpana kletvom, bolovi mijenjaju ti lik.
Ponizno i bora na licu ti postah.

Zemljice moja, majčice mila,
križevi naši tiho vrenje su u krvi,
veza čvrstog sna sa podlostima jave,
s osmjesima neba na umornom licu.
Mi smo ljudi, sebi i svima želimo mir !
Smirit me neće ni ljubav ni mržnja
ni pjesma luda nad ponorima smrti.

O, anđeli moji čuvari,
urastao sam u ovu zemlju
tako nemilosrdno zazidan,
njenim krvotokom tečem
i jedina je kojoj bi se do smrti davao.

Duh slobode širim, zabranjenu domovinu sanjam,
makar na grobu nemo svijeću.
Vrisak ! Vrisak nek razbije svečanu tišinu
jer jači je od svega što nas rastužuje,
hoću da utisnem duboko u krv svoju sliku.

Moj put čeka !

@utor texta : j.h.macado
Pjesma uvrštena u završnicu IV manifestacije Domoljubne poezije – Stina pradidova – Knin ; o3.o8.2018.
Pjesmu čitala – Marijana Khon Dedović
(predsjednica udruge 3D+UPIO, Dubrovnik)

Josip Horvat Macado/Hrvatsko nebo