Josip Horvat Macado: Jedna nedopjevana pjesma

0

 

JEDNA NEDOPJEVANA PJESMA

Domovino moja, dome moj,
tvoga mora ja sam val,
tvojih planina kamen,
nizine tvoje klas.

Ti znaš, poznaješ sva zla jedne tajne,
kako riječ pretvoriti u ono što si samo ti.

U grlu steže, skoro bi da plačem,
da vičem, zapomažem, jaučem u tišini.

Poput zvjeri što opasnost njuši
suzu gnjeva vidim ti u oku,
zatrpana kletvom, bolovi mijenjaju ti lik.
Ponizno i bora na licu ti postah.

Zemljice moja, majčice mila,
križevi naši tiho vrenje su u krvi,
veza čvrstog sna sa podlostima jave,
s osmjesima neba na umornom licu.
Mi smo ljudi, sebi i svima želimo mir !
Smirit me neće ni ljubav ni mržnja
ni pjesma luda nad ponorima smrti.

O, anđeli moji čuvari,
urastao sam u ovu zemlju
tako nemilosrdno zazidan,
njenim krvotokom tečem
i jedina je kojoj bi se do smrti davao.

Duh slobode širim, zabranjenu domovinu sanjam,
makar na grobu nemo svijeću.
Vrisak ! Vrisak nek razbije svečanu tišinu
jer jači je od svega što nas rastužuje,
hoću da utisnem duboko u krv svoju sliku.

Moj put čeka !

@utor texta : j.h.macado
Pjesma uvrštena u završnicu IV manifestacije Domoljubne poezije – Stina pradidova – Knin ; o3.o8.2018.
Pjesmu čitala – Marijana Khon Dedović
(predsjednica udruge 3D+UPIO, Dubrovnik)

Josip Horvat Macado/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara