POTRESNA ISPOVIJED DRAGE ŽULJA-KOPANJE GROBOVA, PREMLAĆIVANJE NA SMRT, PSIHIČKE TORTURE Evo kako je bilo preživjeti bugojanske logore smrti

Drago Žulj je s 25 godina, kao pripadnik bugojanske brigade HVO-a završio u logorima smrti tzv. Armije BiH. Gotovo 9 mjeseci bio je u logorima tzv. Armije BiH, od osnovne škole “Vojin Paleksić”, Gimnazije, salona namještaja “Slavonija” i naposljetku stadiona Iskre. Žulj je tijekom devet mjeseci bio žrtva torture svojih “komšija” – premlaćivanje, psihički teror, izgladnjivanje, pokušaji nasilnog davanja krvi… samo su dio tužne ispovijesti bugojanskog Hrvata koji od 1999. godine živi u svom gradu i susreće nekadašnje zlostavljače. Njegova priča nam zorno pokazuje sve gadosti rata i trajno je upozorenje da mir moramo čuvati po svaku cijenu.

Bugojanske logore smrti preživio sam samo zbog tog što su naši ljudi koji su ostali u gradu pokazali da nas nisu zaboravili, to nam je davalo snagu da preživimo neljudske uvjete u kojima je tzv. Armija BiH držala hrvatske zarobljenike u Bugojnu. Riječi su to Drage Žulja, tada 25-godišnjaka, koji je preživio oko devet mjeseci u bugojanskim kazamatima. Da bi spasio život vlastitoga brata, Žulj je morao u jednom trenutku skinuti svetu krunicu sa svoga vrata. Na to su ga, kao ratnog vojnog zarobljenika, prisilili vojnici tzv. Armije BiH. No, to je možda i najmanje brutalan njegove priče o tomu kako je bilo živjeti pod svakodnevnim terorom tzv. Armije BiH u logorima za Hrvate na području Bugojna.

„Postupali su s nama kao sa životinjama, a kao životinje smo i preživjeli“, rekao je Žulj iznoseći svoju potresnu priču za portal Dnevnik.ba.

Logori „komšija“ za „susjede“

Drago Žulj imao je 25 godina 1993. godine. Bio je pripadnik bugojanske brigade HVO-a. U jeku otvorene agresije tzv. Armije BiH na njegov rodni grad, Žulj je zarobljen. Od 24. srpnja 1993. godine do  19. ožujka 1994. godine proveo je u logorima koje su dojučerašnji „komšije“ organizirale za „susjede“ u Bugojnu.   U razgovoru za Dnevnik.ba Žulj govori o logoraškim danima, sjećanjima na preživljene torture, nasilje, svakodnevna maltretiranja i sve ono što je proživio u vrbaskim auschwitzma pod kontrolom tzv. Armije BiH  u Bugojnu.

Žulj je zarobljen u bugojanskom motelu Kalin. Na početku našeg razgovora naglašava kako je „svima teško govoriti o tom razdoblju“ i “da ćemo samo kratko“.

Žulj je podrijetlom iz jednog hrvatskog sela u bugojanskoj općini. Nakon srednje škole, odnosno, do početka rata radio je u bugojanskoj tvornici „Slavko Rodić“.  Mladost mu je,  govori, bila dobra za te logoraške dane jer se tako mlad nije imao kada zamjeriti susjedima Bošnjacima u Bugojnu.

„Stariji ljudi od mene  koji su imali neke neriješene račune s nekim od Bošnjaka prije rata, primjerice, ako si mu ostao dužan nešto platiti za neke radove u kući, onda bi to dolazilo na naplatu. Jednog su našeg vojnika tukli jer se prijavio za mjesto vozača direktora u jednoj firmi prije rata, on  se sam prijavio, nije prošao tada, ali eto, to je kao bio razlog“, objašnjava Žulj.

Žulj je iz motela Kalin, prebačen u logor u nekadašnjem Salonu namještaja “Slavonija”. U tom logoru bio je neko vrijeme s još dvjestotinjak Hrvata odakle su ih  prebacili na logor – stadion Iskra, stadion lokalnog nogometnog kluba  za kojeg su brojni bugojanski Hrvati  i igrali i navijali do rata. Mjesto djetinjstva i odrastanja vrlo brzo je postalo mjesto tortura i smrti.

U logoru salon namještaja “Slavonija” od posljedica premlaćivanja preminulo je nekoliko hrvatskih zarobljenika.

Otimanje krvi

„Uvjeti su u Slavoniji bili nikakvi. Grozni. U podrumu gdje smo mi boravili bila je ustvari kanalizacija. Njihova vojska gore obavlja nuždu, a sve to onda siđe u te podrume gdje smo mi. Mrak je bio stalno. Iz ‘Slavonije’ sam prebačen u školu ‘Vojin Paleksić’“, prisjeća se Žulj.
Stadion Iskra, salon namještaja „Slavonija“, škole „Vojin Paleksić“ „Stipo Đerek”…

Teško je pronaći objekt u Bugojnu koju tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993. godine nije bio logor za hrvatske civile i zarobljene pripadnike HVO-a.

Iz logora tzv. Armije BiH, hrvatske zarobljenike vodili su na prisilno kopanje rovova.  Premlaćivanja su bila konstantna. Hrvatski su logoraši morali davati krv za pripadnike tzv. Armije BiH stradale u borbama protiv Vojske Republike Srpske. Bilo je to nasilno odvođenje i uzimanje krvi koje se obavljalo u bugojanskoj ratnoj bolnici.

„Mene su isto prozivali da dam krv, ali sam slagao da sam bolovao žuticu“, govori Žulj.

Sjekira u glavu i kopanje grobova

Žulj je redovito izvođen i na kopanje rovova/tranšea za potrebe tzv. Armije BiH. Jedne prilike je čak i sahranjivao poginule muslimanske vojnike na mezarju u Vrbanji.

„Kopali smo im rovove, rake na islamskim mezarjima u Vrbanju. Zamisli to, ti kao pripadnik jedne vojske sahranjuješ pripadnike druge vojske koje su međusobno neprijateljske. To se nikada na svijetu nije nigdje dogodilo. Toliko o odnosu prema mrtvima, to sve govori“, naglašava Žulj.

Premlaćivanja i batinanje su bili konstantni.

„Udaraju te doslovce svim i svačim. Kada idemo sahranjivati njihove mrtve onda ide špalir njihove vojske. U Vrbanji su me prilikom kopanja raka tukli sjekirom po glavi. Imao sam više čvoruga i posjekotina nego same ‘glave’“, govori Žulj.

A nakon kopanja grobova za poginule muslimanske vojnike, tako ozlijeđenog, Žulja su natjerali u drugo selo na kopanje rovova.

“Izvedu nas iz škole u kojoj smo zarobljeni na kopanje tranšea. Jedan te njihov vojnik navodno brani, drugi s tobom kao fino  priča, a onda dođe treći koji te udara gdje, kako i s čime stigne. Što se mene tiče, više je to bio psihički teror nego fizički. Nakon toga su nas vratili na stadion Iskra. Mi smo ispod tribina dočekali proljeće, odnosno, uspjeli prezimiti zimu koja je te godine bila žestoka“, priča Žulj.

Zarobljeni Hrvati radili su što god je trebalo tzv. Armiji BiH. Uvjeti u kojima su boravili zarobljeni najbolje govore o „časnoj vojsci koja nije okaljala ruke“.

„U nekoj sobici smo bili. Dvadesetak kvadrata maksimalno da je tu bilo, a nas na stotine. Kao sardine smo bili poredani, a svako malo prozivka za premlaćivanje“ govori Žulj.

U logoru Iskra je bio zarobljen oko devet mjeseci. Sam logor je rasformiran, a logoraši pušteni sredinom ožujka 1994. godine.
“Nisu nas pustili dok nije bilo službeno potpisano primirje. Nekoliko dana pred potpisivanje primirja je bilo malo lakše”, govori Žulj.

Životinjski uvjeti

Hrana je u vrbaskim auschwitzma bila misaona imenica hrvatskim logorašima.

„Skoro pa je i nije bilo. Nekada nam donesu neke leće ali to je smrdjelo na naftu i inzulin. Nisam siguran ni je li uopće bilo sasvim jestivo. U tijeku zarobljavanja bilo nas je i preko 500 na stadionu. Neki su uspjeli pobjeći.  Mislim da nas je 294 izišlo kada su logor rasformirali“, govori Žulj.

Žulj govori i kako ih je u mjesec dana moglo “zapasti” da se okupaju.

“Unutra je bio neki maleni toalet bez vode. Higijenski uvjeti nikakvi. Ne možeš doći na red, a kada dođeš onda te onaj amonijak grize za oči.Nema zraka. Nema svijetla“, priča Žulj.

Neposredno pred primirje, govori Žulj, napravljena su tri toaleta vani od drvenih dasaka.

„Taj tuš isto nije bio tuš. Bilo je to ustvari jedno bure veliko s vodom. Ako te u mjesec dana zapadne da možeš ugrabiti do njega, to je super“, prisjeća se Žulj.

Herojski pothvat 14-godišnje djevojčice

Nakon 27. srpnja 1993. u Bugojnu više gotovo nije bilo Hrvata. Ostalo ih je tek 900. Bili su to mahom civili koji su živjeli u gradu i nisu se uspjeli izvući. Sva hrvatska sela oko Bugojna su uništena, narod protjeran, a kuće i imovina mahom opljačkani i spaljeni.

“Ostali smo živi zahvaljujući Bugojancima Hrvatima – civilima koji su nas hranili I donosili su nam hranu nekada kada su mogli. Imao sam rodicu koja je po 10 dana uzastopno dolazila i svaki dan čekala da mi da ceker s hranom. Vidim je kako stoji na drugoj obali Vrbasa s tim cekerom u ruci. Moli stražare da mi to dostave.  Tada je imala 14 godina“, govori Žulj.

„Divim se njenoj majci da je puštala dijete uopće da mi to donosi“, priča. Stražari na Iskri bi uglavnom, prema njegovim riječima, otimali hranu koja bi se logorašima donosila.

„Naši ljudi koji su ostali u gradu stajali su danima i noćima ispred i čekali, molili stražare da uzmu hranu i daju nam. Ta djevojka koju sam ranije spomenuo, moja rodica, bila je sva sretna, presretna kada bi stražar uzeo taj njen ceker za mene. I to što su nam ljudi donosili oni bi uzimali sebi, više od pola“, govori Žulj.

Preostali Hrvati pružili tračak nade

Žulj tvrdi i kako bi zarobljenici u logoru Iskra umrli od gladi da nije bilo bugojanskih Hrvata koji su ostali u gradu.

“Pola nas bez njih ne bi bilo živo. I psihološki i fizički.  Kad ti vidiš da u daljini  stoji netko. Netko ima. Čeka tebe.  Netko se brine za tebe. Ja nisam imao nikoga, moji su svi istjerani, brat mi je isto bio zarobljen, ostala mi je u gradu samo ta rodica. Drugi ljudi isto tako, stoje čekaju da nam nešto daju, to je bilo u tim danima ključno – dokaz da nas nisu zaboravili. Da naši misle o nama”, prisjeća se Žulj.

Logorašima je dolazila i časna sestra Pavka, govori Žulj, podijelila bi im po pet cigareta.

„Stražarima je morala dati nekoliko šteka da bi oni nama onda dali samo pet komada cigareta“, priča Žulj.

Batinanje do smrti; ni čovjek, ni životinja

Premlaćivanja su bila stalna. Nekoliko hrvatskih zarobljenika, poput Maria Zrne i Mladena Havraneka, su i preminuli od tih posljedica.

“Nasilje je bilo svaki dan. Bude prozivka. S vremenom je to tako normalno postali da smo se sami javljali. Kada bi oni došli da nas tuku, mi se dobrovoljno prijavimo. Jedne prilike sam se dobrovoljno javio za premlaćivanje. Nakon vremena tamo sve ti je svejedno. Tučnjava je bila za i k’o dobro jutro“, prisjeća se Žulj.

Najgore su mu, ipak, govori, psihičke torture.

„Leđa ozdrave, ali psiha teško“, kaže Žulj.  U logorima nisi, kako govori, ni čovjek ni životinja.

„Na početku bi nas prozivali. Sakrivali smo se da nas ne prozovu. Svatko se sakriva. Poslije smo se javljali. Nekada sam više volio da umrem od batina nego da sve to gledam. Ohladiš. Nisi ni čovjek ni životinja, sve ti postane svejedno“, kaže Žulj.

Hrvatske zarobljenike su šleperima vozali po gradu iz logora u logor.

„Prebacuju nas iz salona namještaja u Paleksićevu školu. To je udaljeno manje od 2 kilometra. U hladnjači nas voze iz gimnazije do Iskre. To je iživljavanje. Nemaš pojma više gdje se nalaziš. Ne znaš jesi uopće u Bugojnu“, govori Žulj.

Lažna strijeljanja i Hodžin teror

Poseban vid iživljavanja je bilo i lažno strijeljanje.

„Postroje nas uza zid. Ruke na leđima.  Pucaju po nama. Ljudi se plaše. Umireš od straha. To su bila lažna strijeljanja“, prisjeća se
Na lokalitetu zvanom Guvna rovove su jedne prilike kopala 24 zarobljenih Hrvata. Tada je došao čovjek po imenu Hodža i sa Žuljem obavio razgovor.

„Došao je taj Hodža. Njihova vojska ga je zvala Hodžom. Je li on zaista i bio hodža ne znam, ali je s njima bio u brigadi. Pročitao je naša imena i prozvao me da iziđem. Bili smo ranije zatočeni ispod nekih stepenica. Kada je počeo razgovor bio je dan, a završili smo navečer. Nijednom me nije udario, ali taj razgovor je bio jeziv“, govori Žulj.

Bilo je to, kako kaže, klasično ispiranje mozga.

“Danima poslije toga nisam imao ravnotežu u glavi.  Vidim da psihički padam.  Nisam znao gdje sam. Ne  mogu shvatiti ni danas  da ti netko može onako ući u glavu”, prisjeća se jezivih događaja.

Skidanje krunice

Međutim, Žulj govori kako mu je najgora epizoda u logoraškim danima bila kada su ga vojnici tzv. Armije BiH natjerali da s vrata skine krunicu.

„Brat i ja smo skupa zarobljeni. Natjerali su me da potrgam ‘Očenaše’. Da mi brat nije bio tu možda bih se pobunio. Natjerali su me da sam sebi to uradim. Nisu mi je oni potrgali nego su tražili da to sam uradim. To mi je bio najgori trenutak. Time sam štitio brata da ga ne ubiju. Mislio sam da njegov život tako spašavam“, rekao je Žulj.

Loša predstava za humanitarce

Logor Iskra jedne su prilike posjetili i talijanski humanitarci  koji su ostali šokirani prizorima i stanjem u logoru.

“Taj Talijan nam je govorio da je prije bio na Šri Lanci. Znao sam da ta zemlja postoji, ali nisam znao da su oni isto bili u ratnim sukobima.  On nam govori da Hitler ovo nije imao. Bio je svugdje po svijetu gdje su tada bili ratni sukobi ali da takvo nešto kao na Iskri nije vidio nigdje. Ali, još je gore, što se stanje malo kao sredi, oni to dotjeraju kao, kada znaju da ovi stranci trebaju doći.  Probaj samo zamisliti, što bi rekao i što bi mislio da je vidio stvarno stanje kada oni to ništa ne sređuju i ne uređuju“, govori Žulj.

Dodaje i kako bi vodu dobili kada bi se nekom od stražara „ćefnulo“ da im baci kanister vode na njih petstotinjak u nekim trenutcima.

“Nikad ne znaš kada ćeš biti ubijen.  Svaki dan iščekuješ vlastitu smrti. Gledaš joj u oči. Čovjek je životinja. Izdržali smo svašta, kao  da smo životinje. Probudi se u tebi taj životinjski instinkt, nagon za preživljavanje, a i s druge strane – životinjski uvjeti”, govori Žulj.

Povratak normalnom životu i pravosudna farsa

U Bugojnu ponovno živi od 1999. godine kada se vratio i obnovio kuću. U predmetu protiv Dautovića i ostalih vođenim pred Sudom BiH bio je svjedok Tužiteljstva BiH.

“Tu sam od ’99. godine. Sve ove godine se susrećem s našim zlostavljačima.  Noć prije nego sam trebao ići u Sarajevo svjedočiti prijetili su mi. Sve to zbog onog Gasala. Pod dolasku u Sarajevu sam to prijavio, ali nikada se to nije saznalo. I taj postupak je isto bio farsa. Odgovarale su samo sitne ribe, a nigdje onih glavnih“, govori Žulj.

Žulj se, kao i ostali bugojanski Hrvati, u svom gradu godinama susreće s onima koji su (ne)izravno odgovorni za logore, zločine, progon.
“Jednom sam svoj život ‘alalio i više me ništa ne može uplašiti. Srećem te ljude. Poznajem ih. Vidim ih u pošti, Elektru, trgovinama. Nema tu pozdrava. Samo prođeš“, govori.

Susret s Dževadom Mlaćom i tuga za nestalima

Jedne prilike, susreo se i Mlaćom, gospodarem  života i smrti u Bugojnu.

“On je ušao normalno u hrvatski kafić. To je naš kafić, Hrvati samo dolaze  i Hrvat je vlasnik.  Ispred kafića  je bio taj njegov čuvar. Vidiš ti koji je to obraz: nakon svega, od svih kafića u Bugojnu on uđe  u naš kafić”, govori Žulj.

No, najviše ga boli nestanak bugojanskih Hrvata.

“Ne mogu shvatiti da nakon 20 godina nitko ne govori, ne želi reći, pa gdje su pod milim Bogom, ništa ne tražimo, samo da kažu gdje su. A onda pričaju dobri odnosi u Bugojnu, a u stvarnosti sasvim drugačije”, govori Žulj.

Logoraš s bugojanske Iskre napominje i kako bi sve zaboravio i oprostio, ali ne može.

“Sve bih zaboravio. Samo da kažu gdje su. Pomozite nam da vam oprostimo. Recite gdje je naših 19 ljudi“, govori Žulj.

Glorija Lujanović/Dnevnik.ba/ /Hrvatsko nebo