Thompson se u to ne uklapa jer pjeva o – herojima, a ne o njonjama

Sei mutig! U prijevodu s njemačkog: Budi hrabar! To nije slogan AfD – a, niti poklič nogometne momčadi, to su riječi naslovnice njemačkog Zeita, najčitanijeg njemačkog tjednika, objavljene uoči susreta Trumpa i Putina prošli tjedan.

U članku autor Maximilian Probst alarmantno govori da Njemačka nema budućnosti jer je postala “postherojsko društvo”, eutanazirano blagostanjem i konzumerizmom, u kojem prosječni Nijemac nije spreman podnijeti nikakvu žrtvu za bilo kakav viši cilj. Blagostanje i višak samokritike pomiješani u visoki standard Njemačku su učinili nakupinom lakomislenih bonvivana, čija je sigurnost u rukama SAD-a, a oni su od vlastite vojske učinili gomilu tetkica. Tako Nijemci plješću kada njihov vojnik sudjeluje u spašavanju ljudi u slučaju nepogoda, ali rogobore ako, ne daj bože, njemački vojnik mora sudjelovati u nekoj savezničkoj misiji.

Njemačka je postala ne samo postherojsko, već društvo konzumerističkih anesteziranih kukavica koji nemaju hrabrosti izložiti svoj komfor čak niti u rađanju djece, pa čak 25 posto parova ne želi imati djecu, pa tako i žive.

Društvo bez budućnosti

No autor upozorava: ‘Društvo s niskom stopom nataliteta i visokom stopom mortaliteta postaje pacifističko društvo’ i lakim plijenom za druge, agresivne i fertilne kulture, pa je uspjeh AfD-a i tzv. populističkih pokreta razumljiv jer zagovaraju sve suprotno, jak identitet, hrabrost da se bude ono što jesi, da si spreman boriti se za to što jesi, za svoj identitet, kulturu.

Za to nam trebaju hrabri, a ne tetkice koje iznad vlastite stražnjice, užitka i vlastitog samoostvarenja ne vide ništa drugo.

Intelektualna ikona ljevice (!) Michael Broening zato piše hvale pojmu nacije i države, zaključujući: “Ne smije se nacija – država dati u ruke desnim populistima, no krivi smo mi jer smo naš identitet bacili u ropotarnicu povijesti i postali infantilno društvo bez heroja”. Svoj članak u Zeitu autor zaključuje jednostavno: “Postherojsko društvo, društvo bez heroja, nema budućnosti!”

A to je njemačko društvo uljuljano u multikulti koktel začinjen gospodarskom snagom, ali bez vojne, što je za budućnost gubitnička kombinacija s individualizmom kao šlagom na torti, raskidanim društvenim vezama nacije koja gubi identitet, a kojoj je na čelu ni piškit – ni kakit – Merkel.

Autor dodaje i da propast religioznosti dodatno rastače etičku i identitetsku snagu nacije. Jadan je narod kojem trebaju heroji, i kod nas je krilatica koja dolazi s ljevice kada god se pojavi hrabrost i odlučnost da se žrtvuje za stvari koje nadilaze samog pojedinca, kada se ističe religiozni, nacionalni i kulturni identitet hrvatskog naroda. Hrvatska je zemlja koja se, posebno kada je oslobodilački Domovinski rat u pitanju, obračunavala sa svojim herojima, Hrvatska je svoje junake izvodila pred sudove, Hrvatska je od pobjedničke vojske napravila kroz filmove i medijske naglaske nakupinu potencijalnih ratnih zločinca i parazita.

U Hrvatskoj je prezime Kikaš sinonim za ustašu, emigranta, primitivnog i polupismenog koji joj ne treba, dok je u Torontu, za Kanađane, Kikaš prezime kojemu se klanja zbog njegovog poslovnog herojstva jer je ni od čega s puno rizika i u jakoj konkurenciji stvorio respektabilnu tvrtku koja je izgradila značajan dio infrastrukture toga grada.

I dok Nijemci zazivaju svoje heroje kojih nema, Hrvatska na svim razinama vlastite izvodi pred sudove, šalje im poreznu policiju, ili ih ismijava kao ognjištare, katotalibane.

Nijemci vrište s naslovnice, nakon što su se sastali Putin i Trump, da imaju novca, ekonomsku moć, ali nemaju heroja, gube identitet, postali su kukavice koje se čak boje i rađanja (vlastite) djece, tako da oni koji u Hrvatskoj misle da bi podizanje standarda automatski značilo i demografski rast, ako nema onog temeljnog što krasi heroje – hrabrost i nacionalni ponos te briga za vlastiti identitet kojeg nema bez otvorenosti životu.

Hoćemo li ovo profućkati

Nitko ne negira važnost dobrog standarda i ulogu kruha u ljudskom životu, ali momci koji su devedesetih išli golim prsima s krunicom oko vrata na bajunete, pokazali su što je tajna uspjeha jedne (male) nacije, no mi smo tu rapsodiju herojstva i hrabrosti spiskali zahvaljujući guzonjinim sinovima, koji su u procesu pretvorbe i privatizacija pljunuli na sve ono što je hrvatski bojovnik otvorio svojom hrabrošću i odlučnošću. Danas je metafora toga hrvatska nogometna reprezentacija koji su pokazali herojstvo i hrabrost, žrtvu za Domovinu, fascinirali cijeli svijet, pa i Njemačku, postherojsku zemlju, kako su sami sebe nazvali.

Uspjeh naše reprezentacije je jednostavan, kao i kod branitelja, igrali su za nešto što ih osobno nadilazi, za obitelj, za vjeru i domovinu.

Hoćemo li ovu rapsodiju herojstva i hrabrosti, kao i devedesetih, profućkati? Sudeći prema opstrukciji želja naših nogometnih heroja tko će im pjevati na dočeku, aktualni Plenkovićev režim ima sve kapacitete za to, iako Modrić ne želi plesati kako ‘netko’ drugi svira. A Thompson se u to ne uklapa jer pjeva o – herojima, a ne o njonjama.

dr. sc. Ivica Šola/Slobodna Dalmacija/https://www.slobodnadalmacija.hrF/Hrvatsko nebo