Diana Majhen: Pravi režiser zagrebačke sramote

Nije se moglo baš i nešto pisati ovih dana, kada su nam bila puna srca i kada smo, nakon jako dugo vremena, konačno ponovno bili ponosni na to što smo Hrvati. Taj osjećaj svaki Hrvat nastoji zadržati što dulje u sebi, jer smo ga bili toliko željni, a već smo skoro i zaboravili kakav je.

Nakon godina i godina uzmicanja, nakon što smo već došli do zida i de facto više nemamo gdje uzmicati čak i da hoćemo, konačno se krenulo naprijed.

Vidjeti ulice prepune hrvatskih zastava, čuti hrvatske pjesme po ulicama i trgovima, samo nas je podsjetilo na to čega smo se odrekli svih ovih godina. I podsjetilo na to što moramo vratiti.

I dok mi još uvijek slavimo, tvornica laži nastavlja svoj posao, no, kako se čini, ovaj put bez uspjeha.

Osvrnula bih se na jednu od najvećih u zadnje vrijeme.

Priče o tome kako je Macan dobio nogu zbog svojih tvitova kojima je podržavao sulude teze o ‘mekom ustaškom udaru’ samo su dimna zavjesa za ono što se doista događalo, a što se na sve načine pokušava sakriti od javnosti.

Nije Macan odletio zato što je posvuda vidio ustaše. Plenki zbog toga nikoga ne bi smijenio. Pa on se održava na vlasti upravo zahvaljujući onima za koje smo svi mi ustaše, a Hrvatska ustaška država koja je srušila njihovu jugoslaviju. Dakle, to za Plenkija nikako ne može biti grijeh.

Zabrljao je Macan u nečemu drugom, što se ne oprašta. Nije sredio susret Srebrnih i Plenkovića. Zamislite kako se Plenki osjećao dok je sjedio i čekao Vatrene u kavani Johan Frank, a nikako da ih dočeka. Veliki premijer čeka da mu se Vatreni dođu pokloniti, da njegovo osoblje ‘opali’ nekoliko sličica koje bi se kasnije širile netom u njegovu slavu i veličinu. A Vatreni ne dolaze. Oni slave sa svojim narodom i samim svojim nedolaskom pokazuju što misle i o Plenkiju o njegovoj Vladi i o onome u što on pretvara Hrvatsku.

Pa pretpostavljam, kada je Plenkiju dojadilo čekanje, Thompson je ostao bez mikrofona.

Čisto sumnjam kako je neki tamo bezveznjak Dolenčić dirigirao dočekom dok je premijer bio na par metara od njega. Uostalom, nikakve stvarne režije nije ni bilo. Pa cijeli dan su deseci tisuća ljudi slušali tri pjesme Zaprešić boysa u krug, kao da se radi o KGB-ovskom mučenju. Nije Dolenčić pravi režiser ove sramote koja se dogodila u Zagrebu, kada se ljudima koji su nam donijeli srebro i nezapamćenu slavu nije izašlo u susret i priredio im se doček kakav su htjeli i tražili, a ne onakav kakav je partija smatrala da treba biti. Da bi ih nakon toga, unatoč njihovoj izraženoj želji da ostanu i slave dalje, potjerali kao zločestu djecu na spavanje. Onaj tko vjeruje kako bi jedan Dolenčić samoinicijativno, koliko god mrzio Thompsona, uradio ovako nešto i time riskirao  idući direktno protiv želja onih koje slavi ne samo Hrvatska, nego cijeli svijet, gadno se vara.

Dolenčić je tu bio samo lutka na koncu. Pravi režiser je za to vrijeme i dalje čekao. I nije dočekao ama baš ništa, jer čak i kada su ih potjerali s bine na spavanje, Vatreni nisu otišli na sastanak s Plenkijem. Teško da jedan šef države može doživjeti veće poniženje. Pa je PR savjetnik to poniženje ‘platio glavom’. Propustiti takvu PR priliku nije mala stvar.

A već sutradan je DORH najavio nastavak procesa Luki Modriću.

Ne mislite valjda kako je Dolenčić dovoljno moćan pa da je režirao i to?

Naravno, šutiranje Macana, takozvanog PR stručnjaka koji, umjesto što smiruje, proizvodi krize, za Hrvate nema ama baš nikakvog značaja, jer što je jedan antihrvatski savjetnik naspram hrpe antihrvata i četnika koji vladaju Hrvatskom u Plenkijevoj koaliciji, no ipak je bilo lijepo vidjeti da je hrvatska pobjeda Plenkovićev poraz. Plenki i njegovi jarani, i krdo rasplakanih antifašista i jugovića nisu nam uspjeli ukrasti slavlje, niti su i jednu jedinu sekundu mogli dovesti u pitanje ovu sjajnu pobjedu koju su nam priuštili naši dečki na nogometnom terenu.

Hrvatska je slavila, i još uvijek slavi.

I onaj uspavani nacionalni duh koji Plenki sustavno, po stranom nalogu, nastoji uništiti, polako se ponovno budi, na užas onih koji još uvijek plaču za svojom propalom državom.

Uvrede kojima nas obasipaju po društvenim mrežama izraz su čistog očaja i nemoći, dok bespomoćno promatraju kako se svi njihovi planovi tope poput mjehura od sapunice.

Možda bih u moru tih kreatura izdvojila kriminalca Krešu Beljaka, za kojeg ne vjerujem kako je izvrijeđao našeg Thompsona zbog ideologije, nego radi potpuno druge stvari.

Pa zamislite samo, riječi Thompsonovih pjesama:

‘Ne laži, NE KRADI’

‘Čvrsta ruka i POŠTENJE’

‘Nemoj tuđe, PROKLETO JE’

da dalje ne nabrajam, a toga je jako puno. Naravno da će jednog notornog lopova kao što je Beljak to pogoditi direktno u pajser. Kako se može osjećati ‘adolescent’ koji je s punih 28 godina provaljivao u tuđe aute i krao slušajući pjesme koje govore o poštenju i o tome kako se ne smije krasti? Vjerojatno ima osjećaj kao da je direktno napadnut. Stoga i svi oni njegovi idiotizmi o fašizmu.

A što se nas, Hrvata tiče, mi ovo buđenje moramo iskoristiti kako bi dobili svoju državu nazad.

Državu za koju smo se borili i umirali, a koju su nam pokrali jugovići svih boja raspoređeni u hrpi stranaka, još u vrijeme dok smo mi krvarili na bojišnicama, pa do dana današnjega.

Ogroman broj mladih koji su izašli van i pjevali hrvatske pjesme, mahali hrvatskim zastavama i slavili naše Vatrene šalje ohrabrujuću poruku.

Poruku radi koje mrzitelji dobivaju grčeve u želucu, a koja glasi:

Ovo je naša zemlja. Ne vaša, naša. I to što ste ju privremeno okupirali ne znači da ste pobijedili, jer tu ćemo zemlju vratiti natrag u ruke Hrvata.

Diana Majhen/Hrvatsko nebo