Propovijed đakovačko-osječkoga nadbiskupa Đure Hranića u vukovarskoj crkvi Sv. Filipa i Jakova, nedjelja 1. srpnja 2018.

Draga braćo i sestre, među mnoštvom koje se stalno stiskalo uz Isusa, u današnjem evanđeoskom odlomku se pojavljuje i jedan predstojnik sinagoge, imenom Jair, kojemu umire kći, te jedna žena koja je 12 godina bolovala od krvarenja i koja je radi liječenja (kako kaže evanđeoski tekst) ‘razdala sve svoje imanje, ali joj ništa nije pomoglo’. Ta bolesna kći i žena slika su našega hrvatskoga naroda. Već dugo boluje. Ovdje u Vukovaru na osobit način osjećamo kako još uvijek bolujemo od posljedica stradanja i razaranja gospodarstva tijekom Domovinskog rata. Hrvatsko društvo boluje od posljedica „grijeha struktura” koje su u poratnoj pretvorbi i privatizaciji omogućile da vlasnicima zajedničke imovine postanu i mnogi od onih koji su kao direktori poduzeća prethodno iscrpili ta poduzeća, a onda ih kupili onim što su iz njih pljačkom izvukli. Iscrpljivali smo se kao društvo sustavom poticaja u poljoprivredi, a ti poticaji nisu podržavali obiteljska poljoprivredna gospodarstva, nego jednim dijelom različite mešetare, a drugim dijelom krupni kapital. Domaću proizvodnju nismo zaštitili od uvoza i nelojalne konkurencije. Ulaganja u Slavoniju podržavala su uglavnom primarnu poljoprivrednu proizvodnju, a izostala su ulaganja u prerađivačku poljoprivrednu industriju koja donosi dodanu vrijednost. Država također nije vodila računa o ravnomjernom razvoju svih regija, tako da su nezaposlenošću i siromaštvom proteklih poratnih godina najviše iscrpljene ostale najsiromašnije regije, a državna ulaganja u gospodarstvo previše su naslonjena ili su čak u službi parcijalnih (privatnih ili stranačkih) interesa.

Mladim ljudima koji trebaju sklapati stabilne veze i ulaziti u brak, mladima obiteljima koje ne mogu čekati da svojoj djeci osiguraju kruh svagdašnji, izmorenima nefunkcioniranjem pravne države, neredom u društvu i izostankom jasnih kriterija su se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju širom otvorila vrata i mogućnost da bolji život i budućnost potraže u pravno sređenijim društvima, koja znaju više vrednovati rad i radnika, njegove kompetencije, stručnost i znanje.

Potencijali hrvatskih iseljenika

Hrvatski iseljenički kongresi žele poticati svijest o potencijalu hrvatskih iseljenika u gospodarskom, kulturnom, znanstvenom, sportskom i drugim područjima; pridonositi razvijanju i stabilizaciji dugoročne javne politike prema iseljenicima; podržavati razvoj i promicanje suradnje između domovinske i iseljene Hrvatske; snažiti svijest da je suradnja s hrvatskim iseljeništvom nacionalni interes Republike Hrvatske. Ako nas itko iskreno voli i želi nam kao društvu i državi dobro, to je naše drago hrvatsko iseljeništvo.

Jaira su Isusu dovodi njegova ljubav i briga za vlastitu teško bolesnu kćer, a teško bolesnu ženu patnja s kojom se više nije mogla nositi. U njima, draga braćo i sestre, dragi organizatori i sudionici hrvatskih iseljeničkih kongresa, mi možemo lako prepoznati i vas, nošene ljubavlju prema našem narodu i hrvatskoj domovini. Na ovom trećem hrvatskom iseljeničkom kongresu dolazimo k Isusu s molitvom za sebe, te za naš narod i domovinu pogođenu tragičnim razmjerima masovnog iseljavanja mladih i obrazovanih ljudi te mladih obitelji, što još uvijek nismo uspjeli zaustaviti, da on, Krist Gospodin, izliječi sve smrtne rane i krvarenja uzrokovana iseljavanjem, demografskim starenjem i izumiranjem naših obitelji, naroda i države. Bez mladih ljudi mi ostajemo bez mladih intelektualaca, bez ljudi u fertilnoj dobi i bez njihove djece, tonemo u još veću demografsku depopulaciju i starenje stanovništva, a s njihovim odlaskom ostajemo i vez nositelja kreativnosti, stvaralaštva i poduzetništva, što nas vodi u još veće siromaštvo.

Okupljeni na ovom euharistijskom slavlju i mi se danas, draga braćo i sestre, bacamo na koljena, kao i Jair pred Isusom.

Ne boj se!

Isus danas zasigurno i nama, kao i Jairu, govori: „Ne boj se! Samo vjeruj!” (r. 36). Vjera. Vjera u Kristovo uskrsnuće. „Vjera te tvoja spasila!” – govori Isus ženi koja je ozdravila. Vjera pobjeđuje u nama strah i čini nas spremnima za rizik ljubavi i slobode. Ona je izvor snage i ustrajnosti, temelj radosti, radosti koja je istinska i snažna, duboko doživljena i kadra biti svjetlo i u najgušćoj tami. Bez te vjere čovjek ostaje rob ljudske i zemaljske logike te nema hrabrosti za iskorak iz nje i za uskrsnu preobrazbu u sebi, nema snage za vlastito obraćenje niti za uskrsnu preobrazbu stvarnosti oko sebe. Bez vjere u uskrsnuće nema hrabrosti za ljubav bez računice, za čestitost koja je uvijek teži i zahtjevniji put, nema hrabrosti za trpljenje i patnju u zauzetosti za opće dobro. Vjera u uskrsnuće daje snagu za hvatanje u koštac i za nadilaženje svakog zadaha ljudske slabosti i grijeha – u sebi i oko sebe; za nadilaženje svakoga straha, sputanosti, nedosljednosti, samodostatnosti, pristranosti i sebičnosti, za hvatanje u koštac sa svojim vlastitim slabostima, sa sklonošću ići linijom manjega otpora, za otklon od kulture smrti, od nepoštenja, utaje i prijevare, pogodovanja, mita i korupcije.

Te Isusove riječi „Ne boj se. Samo vjeruj!” ulijevaju hrabrost i u nas. Ušavši u kuću Isus je zapovjedio da izađu van svi koji su plakali i jadikovali te se obratio umrloj djevojčici riječima: „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” (r. 41). I djevojka odmah usta i poče hodati. Tu se vidi Isusova apsolutna moć nad smrću, koja je za njega poput sna iz kojeg se čovjek može probuditi.

I bezimena žena, usred mnoštva koje je pratilo Isusa, mislila je u sebi: „Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena” (r. 28). I tako se i dogodilo: potreba da bude oslobođena je potiče da se odvaži na približavanje Isusu i njezina vjera, tako reći, „otima” od Isusa ozdravljenje. Onaj tko vjeruje „dotiče” Isusa i od njega crpi milost koja spašava. Vjerovati znači dotaknuti Isusa i crpiti od njega milost koja spašava; spašava nas same, spašava naša shvaćanja i pristupe, spašava naše obrasce ponašanja a onda i stvarnost oko nas.

I svaki put kad nam se Isus približi, kada mu mi pristupimo s vjerom, čujemo riječi: „Ti si moj sin, ti si moja kći, ti si moj ljubljeni narod! Izliječen si, izliječena si”.

Vjera

Ta dva događaja – jedno ozdravljenje i jedno uskrsnuće – imaju jedno jedino središte: vjeru. Poruka je jasna i može se sažeti u sljedeće: Isus je uskrsnuo, pobijedio je smrt, i zbog te njegove pobjede i mi ćemo uskrsnuti. Ta vjera, koja je za prve kršćane bila sigurna, može međutim oslabiti i postati nesigurna, do te mjere da neki brkaju uskrsnuće čak s reinkarnacijom. Božja nas riječ ove nedjelje poziva da živimo sa sigurnošću u uskrsnuće: Isus je Gospodin, Isus ima moć nad zlom i nad smrću i želi nas povesti u Očev dom, gdje vlada život.

No, moramo biti svjesni, trpljenje i smrt čak su sastavnica sudbine jedne od božanskih osoba u Presvetom Trojstvu, Isusa Krista. Ali ne kao posljednja riječ u njegovu životu, nego kao mogućnost za očitovanje još veće ljubavi.

I nije li kćer nadstojnika sinagoge umrla? A Isus ju je oživio. I nije li neka žena silne godine i novce bezuspješno potrošila na svoje liječenje? A Isus ju je izliječio. Ti su teški trenutci bolovanja i umiranja doživjeli svoju preobrazbu i očitovanje jedne veće, Božje ljubavi. Ali ne besplatno. I sam Isus osjetio je da ga izlječenje one žene ‘košta’, da je “iz njega izišla sila”. Osjetio je, kako se to kaže, ‘na svojoj koži’ da ga ljubav prema ljudima ‘košta’: i snage, i vremena, i raspoloženja, i tuđih podsmijeha, i nerazumijevanja, i neprijateljstava, i vlastitog umiranja. To vrijedi i u našem životu. „Kultura smrti” koja nas ugrožava velikim je dijelom plod i naše sebičnosti, samodostatnosti, nespremnosti na umiranje sebi, svojoj komotnosti, svome životnom standardu, svojoj karijeri itd. Da se nadvlada „kultura smrti”, potrebna je kao preduvjet i kao popratna garancija svih ostalih nastojanja naša osobna vjera u Isusa Krista te naša osobna spremnost na odustajanje od sebe i od vlastitih sebičnih interesa. I sve ono što Vi činite, dragi organizatori i sudionici Hrvatskih iseljeničkih kongresa te što čine državne institucije na planu demografske obnove hrvatskog naroda hvala je vrijedno, dobro i potrebno. No, sve to neće i ne može postiži željene rezultate bez osobne spremnosti svakog hrvatskog građanina i svih odgovornih na osobni samoprijegor i žrtvu iz ljubavi prema Bogu i prema vlastitome narodu. Svima nam je jasno da se djecu ne rađa kako bi se spasio narod ili država, nego prije svega iz ljubavi prema djeci, zbog poštovanje prema daru života koji je uvijek Božji dar roditeljima i da je uvijek za prihvaćanje dara života potrebna spremnost na žrtvu i na samoprijegor majke i oca. „Kultura života”, stoga, ne može pobijediti bez osobne vjere u bezgraničnu moć i dobrotu Oca nebeskog. „Kultura života” ne može pobijediti „kulturu smrti”, bez strpljivog plivanja protiv pomodarstva i jeftinih rješenja onih koji smatraju da se sve postiže materijalnim i novcem. „Kultura života” zahtijeva prije svega i pored svega i osobnu vjeru u Isusa Krista i u njegovo te naše uskrsnuće.

Vreo obnove i nade

Kristovo uskrsnuće djeluje u povijesti kao vrelo obnove i nade. Svaki koji je očajan ili je na smrt umoran, ako se uzda u Isusa i njegovu ljubav može ponovno početi živjeti. Dragi organizatori Hrvatskih iseljeničkih kongresa, trebamo Vaša nastojanja. Nemojte se umoriti zato što morate plivati i protiv struje u hrvatskom društvu. Svjestan sam da se ponekad susrećete s ozračjem i žalostan zbog toga ozračja koje hrvatsko iseljeništvo promatra kao opasan i nepoželjan element – kao u vrijeme kad sam ja bio dijete. Ili se na hrvatsko iseljeništvo gleda (ovisno o političkim strankama) kao na izvor poželjnih ili nepoželjnih biračkih glasova, ali se o njemu ne vodi dovoljno računa između političkih izbora. Znajte da vas kao narod i ono oko čega se vi trudite trebamo. I Crkva u zemljama u kojima živite i Crkva u domovini, i naš hrvatski narod, trebaju vašu vjeru u uskrsnuće te vašu vjernost Isusu Kristu. Amen.

IKA/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo