Velika analiza plinskoga rata SAD-a i Rusije u Europi i hrvatska pozicija u tome kontekstu

Rušenjem Berlinskoga zida 1989. godine završeno je razdoblje Hladnoga rata i nastupilo je vrijeme unipolarnosti sa Sjedinjenim Američkim Državama kao vodećom svjetskom silom. Nekoliko godina nakon pada Berlinskoga zida američki filozof Francis Fukuyama u knjizi „Kraj povijesti i posljednji čovjek“ govorio je o pobjedi kapitalističke demokracije kao „najboljem od svih svjetova“. Lamentiranja o „kraju povijesti“, međutim, pokazala su se kao jedan u nizu utopističkih progresističkih mitova. Iako neki geopolitički analitičari smatraju da Hladni rat zapravo nikada nije ni prestao, od 2002. godine, kad su se Sjedinjene Države jednostrano povukle iz Sporazuma o ograničenju protubalističkih sustava (ABM, 1972), a posebno nakon Putinova govora na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu u veljači 2007. (koji neki uspoređuju s govorom Winstona Churchilla iz ožujka 1946. u Fultonu kojim je simbolično započeo Hladni rat) sve se više govori o geopolitici Novoga hladnog rata.

U pozadini Novoga hladnog rata više nije ideološka borba između komunizma i kapitalizma, nego je riječ o geopolitičkoj borbi za kontrolu prostora i resursa. Akteri Novoga hladnog rata ponovno su SAD i Rusija, koja se pod Putinovim vodstvom vratila na svjetsku geopolitičku scenu kao velika sila, ali imamo i nove geopolitičke čimbenike od kojih treba izdvojiti Kinu, koja projektom „Pojas i Put“ (Belt and Road) u perspektivi želi osigurati nadmoć na globalnoj razini. U novoj američkoj strategiji nacionalne sigurnosti kao „revizionističke sile“ navode se i Iran i Sjeverna Koreja, a nema sumnje da u budućnosti možemo očekivati i jačanje zemalja kao što su Indija i Brazil. Američka „dominacija punoga spektra“ sve se više pokazuje kao nerealna i neostvariva jer se svijet neupitno sve više kreće prema stanju multipolarnosti.

Nadmetanje SAD-a i Rusije

U ovoj analizi ograničit ćemo se na jedan aspekt geopolitičkog, geostrateškog i geoekonomskoga nadmetanja SAD-a i Rusije. Nadmetanje SAD-a i Rusije uz želju za kontrolom teritorija ima dva aspekta: prvi je borba za vojnu nadmoć, a drugi u pozadini ima energetski rukopis. Kad govorimo o borbi za energente (o kojima presudno ovise gospodarske aktivnosti u svakoj državi), onda mislimo prvenstveno na naftu (za kojom potražnja sve više raste posljednjih desetljeća, prvenstveno zbog porasta potrošnje u Kini i Indiji) i plin. Predmet je ove analize plinski „rat“ koji se trenutačno vodi između SAD-a i Rusije, a koji ima snažne refleksije na cijelu Europu, pa tako i na Hrvatsku koja je posljednjih godina mjesto snažnoga nadmetanja za utjecaj između SAD-a i Rusije (slučaj Agrokor javno je najpoznatiji primjer tog nadmetanja).

Nakon razdoblja vladavine Borisa Jeljcina, praćenoga padom ruske moći na svjetskoj razini, Rusija se pod Putinovim vodstvom ponovno pozicionirala kao svjetska sila, što je definitivnu potvrdu dobilo nakon ruske uloge u ratnim zbivanjima u Siriji. Ponovno jačanje Rusija može dobrim dijelom zahvaliti upravo svojim energetskim potencijalima koje je Putin sustavno i ciljano iskoristio kao instrument povratka ruske moći, čemu je, dakako, pogodovala i povećana potrošnja energenata na svjetskoj razini. Već 2005. godine Putin je izjavio da je Rusija lider na svjetskome energetskom tržištu jer posjeduje najveće izvore nafte, plina i urana, čime je implicirao energentski potencijal Rusije kao sredstvo ruske vanjske politike.

Veća potražnja za plinom u Europi (Rusija u Europu izvozi 30 posto plina, a oko 40 posto plina kojim se EU koristi uvezen je iz Rusije) rezultirala je gradnjom tzv. Sjevernoga toka 1 (Nord Stream) kojim se prirodni plin iz ruskog grada Vyborg preko baltičkoga podmorja – mimo Ukrajine – transportira do njemačkog grada Greifswald. Dogovor o gradnji Sjevernoga toka 1 (u konzorciju Sjeverni tok ruski Gazprom ima 51 posto vlasništva, no većina infrastrukture je pod regulacijom EU) postignut je 2005., ali zbog protivljenja baltičkih zemalja i Poljske (koje tim projektom gube prihode od tranzita), kao i prigovora Švedske, Finske i Danske zbog mogućih ekoloških rizika, prva cijev plinovoda otvorena je tek 2011., a druga 2012. Tom prilikom tadašnji ruski predsjednik Dmitrij Medvjedev izjavio je da je otvorena „nova stranica energetskoga partnerstva između Rusije i Njemačke“, dok je njemačka kancelarka Angela Merkel ovaj plinovod – s kapacitetom od 55 milijarda kubičnih metara plina – nazvala „jednim od najvećih infrastrukturnih projekata našeg vremena“.

Sjeverni tok 2 i njegovi protivnici

Europska povećana potražnja za plinom (čemu je uz smanjenje zaliha doprinijela i njemačka odluka da odustane od eksploatacije nuklearne energije) u međuvremenu je rezultirala i pripremama za izgradnju Sjevernoga toka 2. Uz Gazprom u izgradnju Sjevernoga toka 2 uključene su i zapadne kompanije: njemački Wintershall i Uniper, austrijski OMV, britansko-nizozemski Shell i francuski Engie. Zanimljivo je da je predsjednik Upravnoga odbora Gazproma bivši njemački kancelar Gerhard Schröder. Gradnji novoga plinovoda s dodatnih 55 milijarda kubičnih metara plina, koji treba ići paralelno sa Sjevernim tokom 1, snažno se protive Poljska, Ukrajina, baltičke zemlje i SAD, a u Europskoj komisiji postoje strahovi da bi izgradnja Sjevernoga toka 2 mogla povećati ovisnost od ruskoga plina.

Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko zatražio je od Njemačke da odustane od Sjevernoga toka 2 jer bi on značio „gospodarsku i energetsku blokadu“ Ukrajine, a Jurij Vitrenko, direktor ukrajinskoga koncerna Naftogaz, izjavio je da se „bez tranzita preko ukrajinskoga teritorija, povećava vjerojatnost izbijanja velikoga sukoba između Rusije i Ukrajine“.

U veljači ove godine, zajedničku konferenciju za novinare održali su njemačka kancelarica Angela Merkel i poljski predsjednik vlade Mateusz Morawiecki. Merkel je tom prilikom izjavila da Sjeverni tok nije prijetnja energetskoj sigurnosti Europe, dok je poljski kolega upozorio na opasnost od isključenja Ukrajine iz tranzita. Morawiecki je pozvao SAD da nametne sankcije tom plinovodu, za koji je sada već bivši američki državni tajnik Rex Tillerson u siječnju ove godine rekao da je prijetnja europskoj energetskoj sigurnosti.

Sjedinjene Države protive se Sjevernome toku 2 jer tvrde da će nakon njegove izgradnje porasti ruski politički utjecaj u Europi (o čemu nema nikakve dvojbe, plin nije samo ekonomsko, nego i geopolitičko pitanje), ali se boje i da će se smanjiti potražnja za plinom iz SAD-a. Glasnogovornica State Departmenta Heather Nauert u ožujku je upozorila europske države kako Zakon o suprotstavljanju protivnicima Amerike posredstvom sankcija (CAATSA) omogućuje sankcioniranje tvrtki koje investiraju u ruske projekte usmjerene na izvoz energenata. „Mi smo jasno dali do znanja, kako tvrtke, koje rade u ruskome sektoru povezanom s izgradnjom izvoznih plinovoda, mogu biti izvrgnute sankcijama sukladno tom Zakonu. Kao što mnogi znaju, mi smo protiv projekta ‘Sjeverni tok-2’. Mi smatramo, kako će ‘Sjeverni tok-2’ u cijelosti potkopati europsku energetsku sigurnost i stabilnost. On će dati Rusiji još jedan instrument pritiska na europske države, poglavito na takve zemlje kakva je Ukrajina“ – izjavila je Nauert na konferenciji za novinare.

Sandra Oudkirk, zamjenica američkoga državnog tajnika za energetsku diplomaciju, poručila je u svibnju kako planirani plinovod Sjeverni tok 2 iz Rusije prema Njemačkoj stvara „obavještajne i vojne zabrinutosti“. Oudkirk je utvrdila kako novi plinovod omogućuje Rusiji da postavi „prislušnu i nadzornu tehnologiju“ na prostoru Baltičkog mora. Poručila je i kako Washington na cijeli ovaj projekt gleda kao na „loš izbor“. Oudkirk je objasnila stav SAD-a time da izgradnja ovoga plinovoda jača ovisnost Europe o ruskom plinu, a uz to otvoreno je poručila da SAD računaju na europsko tržište kada je u pitanju američki ukapljeni plin (LNG).

Njemački ministar energetike Peter Altmaier (Njemačka posljednjih godina vodi politiku koja je sve više divergentna američkoj, posebno na planu energetike) za televiziju ARD ovako je komentirao navedene izjave zamjenice američkoga državnog tajnika za energetsku diplomaciju: „SAD traži tržište za prodaju. Mi s razumijevanjem gledamo na to i spremni smo poraditi na olakšavanju isporuka američkog plina u Njemačku. Međutim, on je značajno skuplji nego plin koji se dostavlja plinovodom iz Rusije“. Njemački je ministar dodao da Sjedinjene Države sada provode oštru politiku zaštite vlastitih gospodarskih interesa i da zato u Washingtonu moraju biti spremni na to da i Europa ima pravo na zaštitu svojih interesa. Rekao je i kako hipotetski njemački otkaz od Sjevernoga toka 2 ne jamči i porast uvoza američkoga ukapljenog plina.

Američki The Wall Street Journal nakon susreta Merkel i Trumpa u svibnju izjavio je kako je navodno, prema izvorima iz SAD-a, Trump „zamolio“ njemačku kancelaricu da odustane od potpore izgradnji plinovoda Sjeverni tok 2, a zauzvrat je predložio pregovore o novome trgovinskom sporazumu između dviju strana (posljednjih mjeseci Trump, podsjetimo, prijeti carinama na uvoz njemačkih automobila, a već su uvedene carine na aluminij i čelik).

Na nedavno održanoj energetskoj konferenciji u Bruxellesu predstavnik američke misije u EU Adam Shub pozvao je EU da se suprotstavi izgradnji Sjevernoga toka 2. Shub je rekao: „SAD podupiru Ukrajinu, Poljsku i druge zemlje članice EU, koje ruski plin smatraju ugrozom nacionalnoj sigurnosti. Mi pozivamo članice EU na pridruživanje takvu stavu, koji provode zemlje s obje strane Atlantika, kako bi se suprotstavilo ‘Sjevernome toku 2’ i poduprlo budući ukrajinski plinski tranzit“.

Nedavno je i novi američki veleposlanik u Njemačkoj Richard Grenell otvoreno pozvao tu zemlju da obustavi projekt Sjeverni tok 2 i povuče sve svoje tvrtke s iranskoga tržišta, što je izazvalo diplomatski skandal.

Ustupci Ukrajini?

Njemačka je početkom ove godine odobrila projekt Sjeverni tok 2 (u funkciji bi trebao biti, ako se svladaju sve prepreke, do kraja sljedeće godine) i već su u Greifswaldu na njemačkoj baltičkoj obali započeli pripremni radovi oko infrastrukture za prijam ruskoga plina. Nakon Njemačke dozvolu za gradnju plinovoda dale su i vlasti u Švedskoj i Finskoj, s obzirom na to da plinovod prolazi kroz njihova pomorska područja. Čeka se još i dozvola Danske gdje bi mogao nastati najveći problem budući da plinovod prolazi i kroz njezine teritorijalne vode, a Danska je strateški partner SAD-a. Iz Danske su poručili da će suglasnost za gradnju plinovoda dati ako budu učinjeni određeni ustupci Ukrajini.

Početkom svibnja Merkel je posjetila Kijev i tom je prilikom Porošenku rekla da se s plinovodom ne može napredovati prije nego što se „jasno odredi uloga Ukrajine u tranzitu“ jer Sjeverni tok nije samo gospodarski projekt, „već se mora povesti računa i o političkim čimbenicima“. Ukrajina je do sada uzimala nekoliko milijarda tranzitnih pristojbi godišnje i ne želi se odreći tih benefita. Nakon susreta s Porošenkom Merkel se sastala i s Putinom koji je izjavio kako realizacija Sjevernoga toka 2 ne znači prestanak tranzita ruskoga plina i kroz Ukrajinu za potrebe EU i da će se te isporuke nastaviti pod uvjetom ekonomske isplativosti (svojedobno se s ruske strane prijetilo potpunim prestankom isporuke preko Ukrajine nakon isteka ugovora 2019.). Inače, nedavno je arbitražni sud Trgovačke komore u Stockholmu donio presudu u sporu između ukrajinskog Naftogaza i ruskoga Gazproma kojom je Gazpromu naloženo da plati kompenzaciju od 2,56 milijarda dolara jer je iz Rusije stiglo manje plina nego što je bilo dogovoreno.

O ruskome plinu preko Ukrajine najviše su ovisne balkanske zemlje Bugarska, Rumunjska, Srbija, Bosna i Hercegovina i Makedonija, a donekle i Slovačka. Mihajlo Hončar iz Kijevskog Centra za globalne studije „Strategija XXI„ u razgovoru za Deutsche Welle nedavno je izjavio kako bi prekid opskrbe kroz Ukrajinu samo naškodio Gazpromu s obzirom na to da još uvijek nema dovoljno kapaciteta da se zaobiđe ukrajinski plinovod. „Usprkos želji da se kazni Naftogaz, ne će biti novoga rata oko plina“, ističe Hončar, jer je za Moskvu bitno da održi imidž pouzdanog opskrbljivača. Sukob oko plina prema njegovu bi mišljenju poljuljao kredibilitet Gazproma u očima europskih kupaca.

Napomenimo da je 2017. za ruski izvoz plina u Europi bila rekordna: 193,9 milijarda kubičnih metara, što je 8,1 posto više nego 2016.

Zagovornici Sjevernoga toka 2 (a već se najavljuje i mogućnost Sjevernoga toka 3!) ističu da će taj plinovod imati pozitivne reperkusije za europsku ekonomiju, a važnost će mu s godinama rasti jer će potražnja za uvozom plina biti sve veća. Kad je u pitanju isplativost, Sjeverni tok 2 nesumnjivo će biti od velike koristi za Njemačku jer će njegovom izgradnjom ona postati središnja tranzitna zemlja za prirodni plin (Njemačka najviše uvozi plin iz Rusije i Norveške, ali razmatra i alternative pa će tako u narednim godinama izgraditi dva terminala za prihvat LNG-a). Njemačka nacionalna udruga operatera plinskih sustava FNB Gas nedavno je usvojila plan razvoja njemačke plinske mreže za razdoblje od 2018. do 2028. koja uključuje plinovod “Eugal”, kroz koji bi trebao teći ruski plin iz plinovoda “Sjeverni tok 2“ i opskrbljivati Europsku uniju. „Eugal“ bi trebao povezati Sjeverni tok 2 s plinskim čvorištem Olbernhau na granici Njemačke i Češke.

Južni tok/Turski tok

Kad je u pitanju izvoz plina iz Rusije na Stari kontinent, drugi strateški cilj ruske politike bila je izgradnja tzv. Južnog toka kojim bi se plin transportirao prema Crnome moru i Bugarskoj te dalje prema Srbiji, Mađarskoj i Austriji. U nekim se inačicama i Hrvatska spominjala kao država kroz koju bi prolazio ovaj plinovod, no nakon posjeta američkoga predsjednika Georga Busha Hrvatskoj 2008. i ulaska Hrvatske u NATO taj je plan definitivno propao.

Razvoj događaja doveo je do propasti plana o gradnji Južnoga toka: nakon snažnih američkih pritisaka poslije izbijanja rata u Ukrajini Bugarska je odustala od ovoga projekta. Umjesto Južnoga toka započela je izgradnja tzv. Turskog toka, ispod Crnoga mora, ukupnog kapaciteta 32 milijarde kubika plina, od ruskog grada Anapa do turskoga plinskog čvorišta u Lüleburgazu. Pola kapaciteta Turskoga toka (u tijeku je izgradnja druge cijevi) namijenjeno je Turskoj, dok je preostala polovica namijenjena za europske potrebe za zemlje jugoistočne i srednje Europe (pravci transporta još nisu definirani). Inače, Rusiju i Tursku – koje posljednjih godinu-dvije razvijaju vrlo dobre odnose – od 2002. povezuje i tzv. Plavi tok, kojim je prošle godine u Tursku uvezeno 16 milijardi kubičnih metara plina.

TANAP i TAP

Europska komisija je 2006. donijela tzv. Zelenu knjigu o razvoju zajedničke europske energetske politike, a 2014. i Strategiju energetske sigurnosti. U tim se dokumentima kao strateški cilj EU-a navodi osiguravanje stabilnosti i potrebne količine energetske opskrbe za građane i gospodarstvo, u okviru čega se ističe i potreba diverzifikacije opskrbnih pravaca. No Njemačka kao dominantna gospodarska sila EU-a, zbog svojih očito dobrih odnosa s Gazpromom, nije bila osobito predana izgradnji konkurentskog tržišta, za što je očiti dokaz i Sjeverni tok 2.

Ipak, smanjenju ovisnosti o ruskome plinu pridonijet će nedavno izgrađeni plinovod TANAP (u konačnici TANAP je pobijedio Nabucco West koji je bio konkurencija za dopremanje plina iz Azerbajdžana). Naime, dvanaestoga ovoga mjeseca u gradu Eskişehiru u središnjoj Turskoj predsjednici Turske, Azerbajdžana i Gruzije – Recep Tayyip Erdogan, Ilham Alijev i Giorgi Margvelašvili – otvorili su plinovod TANAP (Trans Anatolian Natural Gas Pipeline). U rad je pušten ključni dio Južnog plinskog koridora (SGC) koji će iz Azerbajdžana (plinsko mega-polje Šah Deniz), mimo Rusije, dovoditi prirodni plin do juga Europe. TANAP predstavlja alternativu ruskim plinskim pravcima, a osobito Turskom toku. Južni plinski koridor sastoji se od triju plinovoda – Južnokavkaskoga koji prolazi Azerbajdžanom i Gruzijom, TANAP-a koji prolazi Turskom te Transjadranskoga plinovoda (TAP) preko Grčke i Albanije do južnih talijanskih obala. Godišnji mu je kapacitet šest milijarda prostornih metara plina za Tursku te 10 milijarda za Europu. Europski dio projekta SGC, očekuje se, trebao bi postati operativan 2020. godine. Za Hrvatsku projekt TAP bitan je jer bi se na njega trebao nadovezati Jadransko-jonski plinovod (IAP), koji kroz Crnu Goru vodi do Hrvatske (Split).

Plin iz škriljavaca

Najveće rezerve konvencionalnoga prirodnog plina nalaze se u Rusiji, Iranu i Katru, a nakon njih slijede Turkmenistan, Saudijska Arabija, SAD, Ujedinjeni Arapski Emirati, Nigerija, Venezuela i Alžir. No uz konvencionalni prirodni plin već je više od stotinjak godina poznata i proizvodnja plina zarobljenog u stijenama bogatim organskim materijama. Riječ je o plinu iz škriljavaca. Rezerve takvoga plina široko su rasprostranjene: od južne i Sjeverne Amerike do Rusije, Indije, Kine, Australije i Indonezije. Rezerve ovog plina mogu se pronaći i u Europi u značajnim količinama (Švedska, Estonija, Francuska, Njemačka). Preliminarna istraživanja pokazuju da škriljavci postoje i u Hrvatskoj, no legendarna hrvatska birokracija otežava istraživanja. Dobivanje plina i nafte iz škriljavaca postalo je ekonomski isplativo tek nedavno primjenom procesa hidrauličkog frakturiranja, iako se i danas uz ovaj način dobivanja plina vežu prijepori oko poštivanja ekoloških standarda.

Statistički gledano, perspektive plina iz škriljavca čine se dobrima, pa je tako prema podatcima iz 2016. takva proizvodnja plina u SAD-u s 1 posto (2010.) narasla na 23 posto ukupne američke proizvodnje prirodnog plina. Sjedinjene Države po proizvodnji prirodnoga plina pretekle su Rusiju i Saudijsku Arabiju, što, dakako, ne znači da su ugrozile njihovo prvenstvo u izvozu jer je SAD i pri vrhu najvećih energetskih potrošača.

Ciljevi SAD-a: Smanjiti ovisnost o ruskome plinu i pronaći tržište za svoj LNG

Kad su u pitanju američki strateški ciljevi na energetskome planu, onda govoreći o plinu treba prvenstveno istaknuti kako je cilj SAD-a smanjiti ovisnost europskih država o ruskome plinu i pronaći tržište za svoj plin iz škriljavaca. Potonji cilj SAD-a želi ostvariti transformacijom postojeće LNG infrastrukture, tj. pretvaranjem uvoznih LNG-a (napravljenih u očekivanju većeg uvoza plina) u izvozne LNG terminale (SAD ima trideset plutajućih terminala). Prema američkoj regulativi, američko ministarstvo energetike dopušta izvoz plina u zemlje koje su u partnerstvu sa SAD-om i kad je to u američkome nacionalnom interesu. Logično, SAD želi izvoziti ukapljeni plin u Europu i time pridonijeti diverzifikaciji europske opskrbe plinom i smanjenju ovisnosti o ruskom plinu (ukapljeni prirodni plin – eng. liquified natural gas (LNG) –pročišćeni je zemni plin rashlađivanjem pretvoren u tekuće stanje, radi lakšega prijevoza, za što se koriste posebni LNG brodovi; dakle umjesto plinovoda sredstvo transporta su brodovi).

Američki izvoz ukapljenoga prirodnog plina (LNG) u 2016. iznosio je 14,14 milijarda kubičnih metara, a u 2017. godini 54 milijarde, što je povećanje za gotovo četiri puta. Povećan je i broj zemalja u koje se LNG isporučuje, pa tako ukapljeni plin s izvoznoga terminala Sabine Pass stiže u čak 25 zemalja. Najveće su korisnice ukapljenoga plina Meksiko, Južna Koreja i Kina. Uz navedeni LNG Sabine Pass u Louisiani postoji i Cove Point u Marylandu, a oba su pušteni u pogon 2016. godine. Uskoro bi u pogon trebala biti puštena još četiri terminala, čime će se američki kapaciteti za izvoz LNG-a do kraja 2019. godine povećati na više od 270 milijarda kubičnih metara.

Katar je trenutačno najveći svjetski izvoznik ukapljenoga zemnog plina, no prema nekim procjenama SAD bi mogao do 2040. preuzeti tu ulogu. Malo je vjerojatno da će zamijeniti ulogu Rusije kao najvećega izvoznika plina jer su zalihe konvencionalnoga plina još uvijek goleme u Rusiji, Turkmenistanu, Katru, Iranu i drugdje. K tome, ukapljeni plin skuplji je od plina koji se transportira plinovodima (10-20 posto), ali razvoj tehnologije i infrastrukture tu će razliku u budućnosti smanjiti.

Golema nalazišta plina u istočnome Mediteranu

Ovdje treba podsjetiti na još jednu bitnu činjenicu: naime, pred oko deset godina u istočnome Mediteranu u teritorijalnim vodama Izraela i Cipra pronađena su golema nalazišta prirodnoga plina (plinska polja Levijatan, Afrodita, Dalit, Tamar). Američka kompanija Noble Energy ima jednu od ključnih uloga u istraživanju ovih nalazišta. Prošle godine Italija, Izrael, Grčka i Cipar najavili su gradnju najvećega podmorskog plinovoda u svijetu koji bi uz potporu Europske unije povezao istočni Mediteran i južnu Europu. Nema sumnje da je taj plinovod u izravnoj koliziji s ruskim plinovodima i da sama najava njegove izgradnje pridonosi ozračju pravoga plinskog rata koji se trenutačno vodi u Europi. Velika nalazišta prirodnoga plina očekuju se i u podmorju Libanona i Sirije. Prema nekim stručnjacima – plin iz istočnoga Mediterana mogao bi količinski gotovo supstituirati ruski plin u Europi.

Konfliktna područja i Sirija

Posljednjih godina Sjedinjene Američke Države, boreći se za svoje geopolitičke, geostrateške i geoekonomske interese, uvele su sankcije Rusiji, Iranu i Venezueli, državama s jednim od najvećih zaliha energenata na svijetu. A kad pogledamo kartu svijetu, vidimo da je upravo područje od Perzijskoga zaljeva do sibirskih prostranstava (gdje se nalazi dvije trećine nalazišta nafte i plina) najkonfliktnije područje svijeta. Tu je i Sirija u kojoj posljednjih godina bukti rat u kojemu su isprepleteni interesi Sirije, Turske, Irana, Saudijske, Arabije, Katra, SAD-a, Rusije i dr. Sirija ima dovoljno nafte i plina za svoje potrebe i za nešto izvoza. No ta država, kad je u pitanju energetski rat, važnija je zbog svoga geopolitičkoga i prometnoga položaja. Rat u Siriji, slučajno ili ne, započeo je nakon što je Assadov režim odbio suradnju s Katarom glede izgradnje plinovoda koji bi preko Sirije išao u Europu. Umjesto toga, sirijske projekcije uključivale su povezivanje plinovoda Sirije, Iraka i Irana bez male, ali moćne petromonarhije Katar.

Navedene konfliktne relacije reflektiraju se i na Hrvatsku i bez njih nije nemoguće shvatiti procese koji se događaju u našoj zemlji. A posebno nije moguće shvatiti prijepore koji se posljednjih mjeseci vode oko izgradnje LNG terminala na Krku.

Smanjivanje domaće proizvodnje i ugovor PPD- a s Gazpromom

Kad je u pitanju potražnja za plinom, ona u Republici Hrvatskoj na godišnjoj razini iznosi oko 2,5 milijarde kubika. Do 2010. domaća proizvodnja plina zadovoljavala je čak 80 posto hrvatskih potreba, no uslijedio je pad proizvodnje pa je prošla godina bila prva u kojoj je više plina uvezeno nego proizvedeno. Uz nastavak sadašnjih trendova, za nekoliko godina domaća će proizvodnja pokrivati tek 25 posto potrošnje, a ako se ne ulože veća sredstva u istraživanje i razvoj, Hrvatska bi, upozorio je nedavno ministar Tomislav Ćorić, mogla ostati bez proizvodnje nafte i plina (domaća proizvodnja nafte bitno je manja u odnosu na proizvodnju plina).

U rujnu prošle godine ruski Gazprom i hrvatsko Prvo plinarsko društvo (PPD) potpisali su desetogodišnji ugovor kojim se Gazprom obvezao na isporuku jedne milijarde kubičnih metara plina godišnje. Time je ova ruska kompanija (koju neki smatraju „glavnim Putinovim vanjskopolitičkim oružjem“) prvi put nakon 2010. vratila ulogu ključnoga dobavljača plina za Hrvatsku. A pojavila su se pritom i pitanja, budući da je ovim ugovorom gotovo u cijelosti zatvoren uvoz plina za Hrvatsku, koliko je izgradnja LNG terminala na Krku smislena i isplativa.

Europska unija, u sklopu politike energetske diverzifikacije, smatra da je projekt izgradnje LNG na terminalu na Krku itekako potreban i smislen pa je tako krajem prošle godine u Bruxellesu potpisan ugovor o dodjeli 102 milijuna eura bespovratnih sredstava za izgradnju tog terminala. Iako su nakon te odluke izgovorene velike riječi o tome kako će ovaj projekt podignuti hrvatsko gospodarstvo i hrvatsku industriju, koja će imati prilike razviti nove usluge, nova znanja i tehnologije u području LNG-a, kao i proteklih godina nastavilo se s različitim vrstama opstrukcije izgradnje ovoga za Hrvatsku nesumnjivo strateškoga projekta budućnosti.

Mogli smo tako posljednjih mjeseci u raspravama i polemikama oko LNG-a čuti pitanja koja su smislena (primjerice, da se bolje planiralo, moglo se prije dodjeljivanja sredstava od EU-a vidjeti jesu li platforme na sjevernome Jadranu pogodne da se preinače u platforme za prihvat LNG-a), no mogli smo svjedočiti i sljedećemu: 1. ordinarnome politikantstvu (primjerice, prosvjedi kvazieokoloških udruga (postoje, dakako, i udruge koje su zaista ekološke) iza kojih ponekad stoje zatucanost i nespremnost za bilo kakve inovacije i napredak, ali još češće latentni politički interesi), 2. geopolitičkome nadmetanju SAD-a i Rusije.

SAD snažno podupire LNG na Krku

Nije nikakva tajna da SAD snažno podupire LNG na Krku jer ga smatra instrumentom diverzifikacije plinske dobave u Europi (smanjivanje ovisnosti o ruskome plinu), ali tu vidi i priliku za transport svoga ukapljenog plina na europsko tržište. Na summitu država inicijative Triju mora u Varšavi prošlo ljeto Donald Trump javno je spomenuo samo jedan strateški projekt, a to je upravo projekt izgradnje LNG terminala na Krku. Trump ga je spomenuo u kontekstu ključnih projekata za energetsku neovisnost Europe od Rusije (iako bi pravilnije bilo govoriti o energetskoj sigurnosti odnosno smanjivanju energetskog rizika).

LNG na Krku ovih je dana spominjao i pomoćnik američkoga državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja A. Wess Mitchell prilikom službenoga posjeta Hrvatskoj. Izgradnja LNG terminala bila je i predmetom javnih polemika američkoga veleposlanika u Hrvatskoj Roberta Kohorsta i ruskoga veleposlanika Envera Azimova. Kohorst je nakon riječkoga prosvjeda protiv LNG-a posjetio i riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela i primorsko-goranskoga župana Zlatka Komadinu, s kojima je, među ostalim, razgovarao o realizaciji LNG terminala na Krku. Komadina se prije nekoliko godina vrlo jasno zauzeo za izgradnju LNG-a, no kad je došlo do faze pred realizaciju, naglo je okrenuo ploču. Nakon razgovora s američkim veleposlanikom Komadina se pravdao kako ni Hrvatska ni Primorsko-goranska županija nisu protiv projekta koji je od strateškoga interesa, ali je spominjao nužnost poštivanja ekoloških standarda.

Poslije dugogodišnje opstrukcije projekta, zbog rokova vezanih uz trošenje bespovratnih sredstava EU, otpala je mogućnost da se odmah gradi kopneni terminal (bolje rješenje), i preostalo je još vremena za izgradnju plutajućega terminala, što naravno kasnije ne isključuje i gradnju terminala na kopnu. To sada pokušavaju iskoristi lokalni SDP-ovi političari, ali i ekološke udruge koje su podnijele tužbu Upravnome sudu u Rijeci protiv rješenja Ministarstva zaštite okoliša i energetike o prihvatljivosti zahvata plutajućega LNG terminala za okoliš. Prilikom izglasavanja tzv. Lex LNG-a u Hrvatskom saboru upućeno je čak 380, mahom SDP-ovih amandmana kojima se pokušala zaustaviti realizacija ovog projekta.

Već je spomenuto da je Ministarstvo zaštite okoliša i energetike izradilo studiju prema kojoj je projekt plutajućega terminala ekološki prihvatljiv. Gotovo istodobno, zanimljivo, luksemburška tvrtka Gasfin izradila je studiju koja se protivi plutajućem terminalu zbog ekoloških razloga. No, čuda li, ta je tvrtka bliski poslovni partner Gazproma, a otkupom potraživanja austrijske Hypo banke postala je vlasnik zemljišta u Omišlju gdje bi se trebao graditi kopneni terminal. Dakako, Gasfin se zalaže za kopneni terminal, što je zbog rokova nemoguće realizirati.

Plutajući terminal zadovoljava ekološke standarde

Izlišno je naglašavati da lokalna zajednica uvijek treba imati mogućnosti sudjelovati u planiranju i realizaciji projekata kao što je projekt izgradnje LNG-a na Krku. Jednako je izlišno spominjati i to da se moraju poštivati ekološki standardi i da se mora misliti i na perspektive hrvatskoga turizma.

Međutim, studija resornoga ministarstva jasno je potvrdila da opasnosti za okoliš i turizam nema. LNG terminali postoje u nizu turističkih država kao što su Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Grčka, Velika Britanija, Turska i Nizozemska. Riječ je turističkim velesilama kojima, dakako, nije propalo lijepo plavo more zbog izgradnje LNG terminala.

Kapetan Marijan Matković, zapovjednik na kompaniji Höegh LNG, u izjavi za HRT istaknuo je da su plutajući terminali potpuno sigurni i dodao: „Za LNG brodove koji plove zadnjih 50 godina mogu reći da nije bilo nijednoga incidenta koji bi prouzročio ljudske gubitke ili bi imao negativan utjecaj na okoliš, na FSRU brodovima koji rade zadnjih 13 godina nije bilo nikakvoga incidenta“.

Andreja Ana Lopac, glavna operativka firme LNG Hrvatska, u izjavi za Deutsche Welle ističe primjer litvanskoga LNG-a: „Za usporedbu, LNG terminal u Litvi smješten je u laguni koja je nacionalni park i zakonom zaštićeni rezervat za ptice. Volumenom, izgledom, svjetlom, bukom i općenito svojim radom terminal nije utjecao na kvalitetu boravka turista u nacionalnome parku, život zaštićenih ptica, kvalitetu života lokalnih stanovnika, a nalazi se 300 metara od naseljene gradske četvrti. Ni drugi LNG terminali nisu negativno utjecali na turizam regija u kojima su smješteni. Dapače, na svim lokacijama LNG-terminala zabilježen je povećan broj smještaja vezan uz industrijski i kongresni turizam, savjetovanja, tečajeve i školovanja“.

Ne treba biti veliki mudrac kad su u pitanju ekološki standardi, potrebno je primijeniti iste standarde kao i u Litvi, gdje je također prilikom planiranja terminala postojao otpor i strah lokalnoga stanovništva, posebno ribara. Danas se vidi da su strahovi bili neopravdani: riblji fond nije smanjen.

Dakako, koliko se kod pojedinih udruga i pojedinaca u Hrvatskoj radi o ekologiji (ekolozi bi se mogli radije pozabaviti ekološkom katastrofom koja prijeti u napuštenom pogonu DINA Petrokemije u istom mjestu gdje se treba graditi LNG), a koliko o (geo)politici, nije odveć teško zaključiti.

Proruski pogled na budućnost Hrvatske

LNG na Krku nije opstruirala samo Milanovićeva vlada niti ga opstruira samo sadašnja oporba, nego mu se aktivno protive i pojedine interesne skupine unutar vladajuće koalicije.

Analitičarka Višnja Starešina tako u kolumni za „Slobodnu Dalmaciju“ piše: „Od samog početka projekta, u vrijeme vlade Zorana Milanovića, Hrvatska je igrala dvostruku igru oko LNG-a. Formalno ga je podupirala. Pa je i sam premijer Milanović više puta isticao kako je to strateški projekt. Istinski ga je njegova vlada odugovlačila i opstruirala. Kako? Pa recimo, tako što je ministar zadužen za energetiku u Milanovićevoj vladi bio HNS-ov Ivan Vrdoljak, koji je percipiran i kao glavni čovjek ruskoga plinskog lobija u Hrvatskoj (PPD), a za direktora LNG-a u Hrvatskoj imenovan je njegov stranački drug od najvećeg povjerenja Mladen Antunović. Kao da predate mački skrb za male miševe.

Sukladno podjeli uloga, projekt je potpuno opstruiran i blokiran. I to nije bilo jedino pogodovanje Milanovićeve vlade ambicioznim ruskim interesima u Hrvatskoj, a na štetu transatlantske i europske suradnje, u konačnici na štetu zapadne orijentacije Hrvatske u ovom globalnom nadmetanju, a u korist ponovnog uvezivanja u zapadnobalkanski region. Najozbiljnije je prioritet izgradnje plutajućeg LNG terminala na Krku shvatio kratkotrajni premijer Tihomir Orešković. I to je, čini se, bio i glavni razlog njegova pada. Bilo je očekivano da će Plenkovićeva vlada napokon ozbiljnije prionuti projektu LNG-a. A i SAD je počeo otvoreno požurivati. U vrijeme kada je predsjednik Trump u Varšavi javno naglasio važnost LNG-a na Krku, premijer Plenković upravo je uveo u Vladu Vrdoljakov HNS. Ali i obećao i Vladinom odlukom potvrdio LNG kao strateški projekt. No na jesen su se probudili zeleni aktivisti. Običnim pogledom oka vidjeli su da plutajući LNG terminal izaziva stres kod ribica. A iza te je zabrinutosti, vidjelo se običnim okom, proruski pogled na budućnost Hrvatske“.

Slično za iste novine piše i dr. sc. Ivica Šola: „Ono što je sigurno da je bivši HNS-ov ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak intimus kralja plina i vlasnika Prvog plinarskog društva (PPD) Pavla Vujnovca koji radi s Rusima. Prije nego što je Vrdoljak postao ministar, PPD je imao par milijuna prihoda, no kada je njegov prijatelj Vrdoljak postao ministar, taj se prihod u kratko vrijeme počeo brojati u milijardama“.

Kako god, nema nikakve sumnje da Putin i Merkel plješću protivnicima izgradnje LNG terminala na Krku, a i susjedna Slovenija nema baš ništa protiv navedenih opstrukcija, štoviše. Još do 1990. slovenska luka Koper nije se mogla ni po čemu mjeriti s lukom Rijeka. Danas, nakon dvadeset i osam godina SDP-ove diktature u tome naprednom i multikulturalnom gradu, Kopar ima dvostruko veći promet od Rijeke i predstavlja most između Europe i velikih tržišta Dalekog istoka. Ako dođe do realizacije pruge Kopar – Divača (Miro Cerar je podnio ostavku na dužnost predsjednika slovenske vlade jer je Vrhovni sud poništio referendum na kojem je izglasana potpora gradnji pruge Kopar – Divača) još će se dodatno povećati konkurentnost luke Kopar u odnosu na Rijeku i Trst.

Zašto je ovo bitno? Zato što je Slovenija izrazila interes za izgradnju svog LNG-a u Kopru, za što ima potporu Rusije i Njemačke (ne, naravno, i SAD-a). Zato je Sloveniji toliko i bitan spor s Hrvatskom i izlaz na otvoreno more. A u retrospektivi postaje jasnije i služba čije je države Hrvatskoj dostavila informacije o slovenskim protuzakonitostima u arbitražnom postupku (hrvatske službe nisu bile u stanju suprotstaviti se špijuniranju hrvatskih visokih dužnosnika od strane bošnjačke OSA-e pa je teško zamisliti da stoje iza otkrivanja slovenskih protuzakonitosti).

Što dobivamo izgradnjom LNG terminala na Krku?

Postavlja se pitanje što Hrvatska može dobiti izgradnjom LNG terminala na Krku?

Krenimo redom:

1. Hrvatska će biti manje ovisna o ruskome plinu, čime će smanjiti energetski rizik. U slučaju postojanja LNG infrastrukture, brodovi iz raznih krajeva svijeta mogu do Hrvatske transportirati ukapljeni plin, bilo da je riječ o SAD-u, Katru, Egiptu itd.

2. Kad je Litva izgradila LNG terminal, ruski je Gazprom praktički istog trenutka snizio cijenu plina za Litvu za čak 20 posto. Diverzifikacija nabave, konkurencija, donosi niže cijene. Izgradnjom Sjevernoga toka 2 Njemačka će postati ekskluzivni distributer plina za Europu što joj omogućuje da nameće svoja pravila igre. LNG terminal na Krku razbija taj monopol.

3. Hrvatska bi izgradnjom LNG terminala postala tranzitna zemlja za srednju Europu. Došlo bi do gradnje plinovoda do drugih zemalja, a Hrvatska bi zarađivala na tranzitu. Na hrvatskoj je diplomaciji (a nema sumnje da će tu i američka biti od pomoći) dogovor suradnje sa zemljama koje bi kupovale plin iz Hrvatske. Za sada interes je zbog različitih vrsta opstrukcija, ali i poslovične nesposobnosti, izrazila jedino Ina, no nema nikakve sumnje da bi dio plina mogla kupovati i Petrokemija i HEP, a od zemalja srednje Europe Mađarska, Austrija i Slovačka. Dovoljan će zakup biti postignut samo ako budu postojale iskrene namjere da se LNG zaista izgradi.

4. Hrvatska bi se snažnije pozicionirala kao strateški partner SAD-a, i dalje najmoćnije države svijeta.

5. Izgradnjom LNG terminala, Hrvatska bi se snažnije pozicionirala unutar inicijative Tri mora, što joj donosi duhovni i politički odmak od štetnih balkanskih integracija. Dakako, susljedno bi valjalo realizirati i projekt izgradnje nizinske pruge Zagreb – Rijeka – mađarska granica kao i druge infrastrukturne projekte koje bi podrazumijevala veća suradnja država između Jadrana, Baltika i Crnog mora. Na žalost, dojam je da inicijativu Triju mora (jednako kao i LNG) iskreno podupire jedino Predsjednica Republike“, dok su predsjednik Vlade Andrej Plenković i HDZ (veza HDZ-CDU) više navezani na Berlin koji je jasno protiv „Tri mora“, ali i protiv izgradnje terminala LNG na Krku.

I LNG na Krku i ruski plin

Hrvatska, kad je u pitanju energetika, trebalo gledati isključivo svoje interese. A to u sadašnjem trenutku znači da treba izgraditi LNG na Krku. Istodobno, treba se čuvati od bilo kakve iracionalne rusofobije kakvu zaista ponekad možemo gledati kod zapadnih političara. Hrvatskoj je potreban i ruski plin, kao što je ruski plin bio potreban Europi i u vrijeme Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a. „I LNG na Krku i ruski plin“ – trebala bi biti agenda suverene energetske politike. Hrvatska je članica EU i NATO-a što joj donosi vrlo jasna vanjskopolitička ograničenja. No baš sva jaja ne trebamo držati u istoj košari, da parafraziramo jednu staru i mudru izreku. Mjesta za određenu dozu laviranja uvijek postoje.

Glede LNG terminala na Krku, treba zaključno reći da je vrlo važan element za realizaciju tog projekta vrijeme. Uvodno smo spomenuli da se nalazimo u trenutku vrlo složenih geopolitičkih odnosa i sukoba velikih sila. Kairosa je sada potrebno povući za čuperak. Sutra će već biti kasno.

Međutim, u zemlji u kojoj su sve vrijednosti pogažene, u kojoj vlada rasulo na svim stranama pa i na razini institucija, u kojoj političari često djeluju kao agitatori ove ili one strane velesile, u kojoj su mediokritetstvo i nesposobnost u pravilu kriterij za napredovanje samo ako se ima ispravna partijska iskaznica, u takvoj je državi teško predvidjeti hoće li Hrvatska na kraju realizirati LNG terminal na Krku.

Predviđanja stručnjaka nisu naročito optimistična

Pisac ovih redaka razgovarao je s nekoliko stručnjaka iz plinskoga biznisa i trebamo iskreno reći da njihova predviđanja nisu naročito optimistična.

Njihovi su prigovori i zaključci sljedeći: 1. Država do sada nije znala upravljati strateškim firmama, pa tako ni Inom, koja je danas firma po mjeri MOL-a (financijski zdrava i kompetitivna, ali po mađarskoj mjeri odnosno toliko jaka da MOL-u ne smeta), 2. Razina neodgovornog i kriminalnog upravljanja (Ina je još od vremena Jugoslavije bankomat kriminalnih političkih elita) tolika je da je, paradoksalno, mađarski ulazak u Inu tu tvrtku zapravo spasio od propasti, 3. Iako Hrvatska ima vrhunske stručnjake u naftno-plinskome biznisu koji rade svuda po svijetu, ministarstvo energetike već je dugo vremena mjesto gdje caruju diletanti koji o poslu ne znaju ništa ili vrlo malo, 4. Ako Sjedinjene Američke Države ne „pritisnu“ Hrvatsku – ističu konzultirani stručnjaci – LNG na Krku ne će biti realiziran, što zbog zainteresiranosti ruske strane koja ima svoje pipke u Hrvatskoj na razini politike i medija, a što zbog potpune nesposobnosti i diletantizma na nadležnim upravljačkim mjestima.

Ako pak Hrvatska ne izgradi LNG terminal na Krku, a ruski plinovodi ju zaobilaze – za nekoliko godina, osim što ćemo (p)ostati geopolitički izolirani na brdovitom Balkanu – mogli bismo (p)ostati plinsko slijepo crijevo Europe, tj. mogli bi se naći na kraju svih opskrbnih cijevi, što, dakako, znači i najskuplji plin. Naime, tko je zadnji na „pipi“, plaća i najskuplju cijenu.

Male države nemaju pravo na mnogo velikih pogrješaka, posebno ne u današnjim nikada složenijim svjetskim geopolitičkim odnosima. Hrvatska je znala često do sada – nogometnim rječnikom govoreći – zabijati golove u zadnjoj minuti produžetka. Nadamo se da će tako biti i ovaj put. U protivnome, hrvatska budućnost ne čini se naročito lijepom i priziva onu znamenitu Krležinu dosjetku o balkanskoj krčmi. A još jedan balkanski put značio bi finis Croatiae i finis Croatorum…

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo