Što ustvari obilježavamo 22. i 25. lipnja?

Svake godine pred kraj lipnja Hrvatska obilježava Dan antifašističke borbe i, tri dana potom, Dan državnosti. Ovaj se put slučilo da je između rečena dva nadnevka došao vikend pa se to četverodnevlje moglo glatko spojiti u mali godišnji odmor (što je uvijek dobrodošlo, pogotovo na kalendarskome početku ljeta kada se odmor to većma nameće potrebom). Za razliku od takva spajanja koje gotovo svi odobravaju – velike protimbe, podjele i žučljive polemike izaziva u hrvatskome društvu pitanje mogu li se ti datumi spojiti kauzalno i simbolički, dadu li se dovesti u povijesnu uzročno-posljedičnu povezanost. Òni koji su skloni odgovoriti potvrdno, a takvih je nemali broj, kažu i ustrajno ponavljaju da je antifašizam u temeljima hrvatske državnosti. Je li to doista istina?

Možemo odmah odgovoriti da nije. Posrijedi je puki pokušaj podvale. Doista, u ″Ustavu Republike Hrvatske″ nije moguće pronaći odredbu o antifašizmu kao vrijednosti koja se nalazi u temeljima naše suvremene hrvatske države. Istini za volju, u Izvorišnim osnovama Ustavaspominje se izrijekom ″Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske″, ali u istoj se rečenici spominju i ″ustavi Socijalističke Republike Hrvatske″. Dakle, ″snagom″ posve jednakih ″argumenata″ mogao bi tkogod kazati da je, uz antifašizam, i socijalizam u temeljima demokratske, višestranačke i slobodne Republike Hrvatske. A ta bi se izjava mogla razumjeti na tri načina: kao pokušaj bezočne obmane, kao znak neinteligencije odnosno slaboumlja, ili kao i jedno i drugo zajedno.

(Recimo i to da se u Izvorišnim osnovama Ustava spominju, uza sve ostalo, i ″srednjovjekovna samostalna država Hrvatska utemeljena u IX. stoljeću″ i ″Hrvatsko-ugarska nagodba 1868.″. Hoće li neki pametnjaković zbog toga ustvrditi da su srednjovjekovni feudalni odnosi i monarhijsko hrvatsko-ugarsko nagodbenjaštvo u temeljima suvremene Republike Hrvatske?)

No vratimo se Danu državnosti i Danu antifašističke borbe. Neće biti suvišno postaviti pitanje što ustvari obilježavamo 22. i 25. lipnja.

Domovinski rat kao temelj državnosti

Na pitanje što obilježavamo i slavimo 25. lipnja, možemo podastrijeti kratak i jasan odgovor: Dan državnosti je državni blagdan kojim se prisjećamo 25. lipnja 1991. kada je Hrvatski sabor, dok se rasplamsavala velikosrpska agresija, donio ″Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske″. Do samostalne hrvatske države dovela je višestoljetna težnja naroda nam hrvatskoga za svojom državom, a naš ju je narod odjelotvorio odnosno izvojevao pobjedom u Domovinskome ratu. Stoga je Domovinski rat temelj Republike Hrvatske. Da je 1945. Hrvatska antifašističkom borbom uistinu zadobila slobodu, samostalnost i višestranačku demokraciju – ne bi se za sve to bila prisiljena boriti te izboriti na prvim slobodnim višestranačkim izborima 1990. i u Domovinskome ratu od 1991. do 1995.

Hrvatski antifašizam po diktatu Kominterne

A što se u Hrvatskoj zbilo 22. lipnja 1941.? I na to pitanje moguće je ponuditi jasan odgovor, ali ne i kratak. Krenimo redom. Dana 22. lipnja 1941. započela je Operacija ″Barbarossa″, njemačka invazija na Sovjetski Savez, čime je Hitler prekršio sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji službeno nazvan ″Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika″, koji su u Moskvi potpisali dvojica ministara vanjskih poslova, Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop. Učinili su to 23. kolovoza 1939. Osam dana potom, 1. rujna, njemačkim napadom na Poljsku, koju su nacisti i boljševici sporazumno podijelili, započeo je Drugi svjetski rat.

Još prije toga, 1938., kada je nacistička Njemačka izvela ″Anschluss″ i pripojila Austriju, napisao je mudri isusovac i dosljedni antitotalitarist Stjepan Tomislav Poglajen u isusovačkome časopisu ″Život″sljedeće:

″I tu se nacijonal-socijalizam pokazao u svom pravom svjetlu: kao sistem cinika, sistem plašljivaca. Cinika, koji daju devedeset izjava da ih sa devedeset i devet drugih izigraju, koji daju potpis znajući, da se tim ni na što ne vežu, koji zadaju riječ, a u duši istodobno odlučuju, da je se ne će držati.″

Godinu dana potom, također u ″Životu″, Poglajen skida maske i komunizmu, izjednačujući ga s nacionalsocijalizmom. Pritom se služi svojevrsnim komparacijskim niveliranjem i slikovito govori o ″službi kukastog križa produženog u srp i čekić″. Isusovac Poglajen je 1939. napisao:

″Funkcioner Gestapoa ni malo se ne razlikuje od uhoda G.P.U.-a. Koncentracijoni logori Dachau i Solovecki otoci pružaju nam istu sliku, a majske slave u Moskvi su isto tako stranački dani kao i oni u Nürnbergu. Kult vođe je tu i tamo jednak, a prije svega je na obim stranama dinamika, koja u velikim potezima stoji na istoj liniji.″

Tim je lucidnim rečenicama rečenicama izrekao ono čega je većina postala svjesna tek pred kraj 20. stoljeća, a mnogi ni tada – a to je da su razlike među tim totalitarističkim ideologijama više prividne nego stvarne. Poglajen je to spoznao već prije izbijanja Drugoga svjetskog rata i usudio se javno izreći. Sve u punoj odgovornosti prema istini. Valja dometnuti da su o totalitarističkim ideologijama nacionalsocijalizmu, komunizmu i fašizmu slično u to vrijeme govorili i bl. kardinal Alojzije Stepinac i dominikanski filozof Hijacint Bošković.

A još i danas u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj ako se tkogod odvaži reći istinu suprotiva komunističkim mitovima, izlaže se opasnosti da bude etiketiran kao ″revizionist″, ″natražnjak″, ″fašist″, ″klerofašist″ i sl. Ali istinu treba govoriti jer je važnija od bilo kakvog zahtjeva za ″političkom korektnošću″.

Čim je Hitler 22. lipnja 1941. napao Staljina, članovi Komunističke partije Hrvatske – koja je bila poslušnička ispostava Kominterne – sastali su se u šumi Brezovici kraj Siska da bi vidjeli što im je dalje činiti. I, što je važno napomenuti, nema pouzdanih povijesnih svjedočanstava da su tada osnovali partizanski odred. Čak i da jesu; nipošto ne bi bila riječ o ″prvom antifašističkom odredu u porobljenoj Europi″, kako to ignorantski i tendenciozno tvrde neki povjesničari, a za njima papagajski ponavljaju mnogi novinari lišeni osnovnih znanja iz povijesti i sposobnosti kritičkoga mišljenja. Jer Drugi svjetski rat nije počeo tzv. Aprilskim ratom, kada je njemačka sila u dvanaest dana travnja 1941. pregazila vojsku Kraljevine Jugoslavije. Drugi je svjetski rat počeo, kao što je već rečeno, 1. rujna 1939. njemačkim napadom na Poljsku. Dakle, Poljaci su se gotovo dvije godine prije nego hrvatski partizani suprotstavili nacistima, potom i Francuzi braneći zajedno s Britancima Francusku, a nedugo nakon okupacije te zemlje, dovršene sredinom lipnja 1940., francuski ustanici organizirali su pokret otpora tes većim ili manjim uspjehom provodili gerilske akcije protiv njemačkih okupacijskih snaga. Treba reći i to da su Talijani koncem listopada 1940. napali Grčku, pri čemu su Grci uspješno odolijevali, čak su prisilili Talijane na uzmak, ali su Talijanima stigli u pomoć Nijemci te u Operaciji ″Marita″ travnja 1941. uspjeli okupirati Grčku. Dakle, partizanima iz šume Brezovice kraj Siska ne pripada nikakvo prvenstvo Europeu otporu fašizmu i nacizmu. Već je odavno bilo vrijeme da se ovdašnji paleo-partizani (tzv. antifašisti koji se 1941. nisu ni rodili ili bijahu djeca) oslobode pogubnih mitova.

Nacisti kao saveznici boljševičkih tutora i nalogodavaca

Neotklonjivo se nadaju stanovita pitanja. Budući da je 10. travnja uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska i njemačka je vojska zaposjela njezine sjeverne dijelove – zašto hrvatski komunisti nisu digli ustanak 11. travnja ili nedugo potom, nego su čekali više od dva mjeseca? Odgovor se iskazuje ogoljelim u svojoj jasnoći – napasti naciste značilo bi sukobiti se sa saveznicima svojih tutora i nalogodavaca, sovjetskih boljševika.

Ne samo u Hrvatskoj nego i drugdje u Europi komunisti su, iskazujući lojalnost središnjici u Moskvi, ravnodušno i pasivno prihvaćali nacističku okupaciju svojih domovina, a postajali su patriotima i ″antifašistima″ tek nakon Hitlerova napada na zemljopisno daleki Sovjetski Savez. O tome mnogo govori primjer generalnoga sekretara Francuske komunističke partije Mauricea Thoreza, koji je nakon što je Francuska 1940. ušla u rat s Njemačkom, pobjegao iz francuske vojske, po direktivi Kominterne, te je pribježište našao u ″prvoj zemlji socijalizma″, SSSR-u.
Istinski antifašisti u Domovinskome ratu

S druge strane, ne smijemo nekritički i apriorno omalovažavati i ozloglašavati hrvatske antifašiste. Među njima je bilo mnogo časnih ljudi, čestitih hrvatskih domoljuba koji su ustali protiv velikih zala, fašizma i nacizma. Jedan od sudionika spomenutoga ustaničkog skupa u šumi Brezovici bio je i mladi antifašist Janko Bobetko, koji će se hrvatskim domoljubljem iskazati 1971. za vrijeme Hrvatskoga proljeća, a posebice kao pobjedonosni hrvatski general u Domovinskome ratu. Treba podsjetiti da je i prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman bio sudionik antifašističke borbe, kao i neki visoko pozicionirani i zaslužni osnivači Hrvatske vojske i njezini zapovjednici u Domovinskome ratu, primjerice general Martin Špegelj i admiral Sveto Letica. Oni su se suprotstavili komunističko-velikosrpskomu fašizmu početkom 1990-ih i doprinijeli stvaranju Republike Hrvatske.

Sablasni kripto-boljševizam lažnih antifašista

Spomenuti zaslužnici, osvjedočeni antifašisti i hrvatski domoljubi, iskazuju se s obzirom na ljubav prema domovini Hrvatskoj kao posvemašnja suprotnost onima koji su u predvečerje 22. lipnja 2018. na Trgu Republike Hrvatske zazivali krvave sablasti iz prošlosti zahtijevajući da se tom trgu vrati ime maršala Tita. Nisu to nikakvi antifašisti, nego neozbiljni, umnogome i ridikulozni, antidemokratski kriptokomunistički totalitaristi.

Njima ništa ne znači to da je, između ostaloga, britanski list ″Daily Mail″ 7. listopada 2014. prenio podatke o vođama najsmrtonosnijih totalitarnih režima 20. stoljeća te broju njihovih žrtava. Tamo možemo vidjeti da je Mao Ce-tung poslao u smrt oko 60 milijuna ljudi, zatim Staljinu ide na dušu oko 40 milijuna, Hitleru oko 30 milijuna, a Josip Broz, kojega pseudo-antifašisti još uvijek nazivaju ″ljubičicom bijelom″, zauzima među svjetskim krvnicima 13. mjesto s 570.000 likvidiranih mahom nevinih ljudi.

Poistovjećivanje komunizma i antifašizma jest primjer najbezočnijega izokretanja i krivotvorenja povijesnih činjenica.
Zaključit ću riječima Hannah Arendt – jedne od najznačajnih politologinja i filozofkinja 20. stoljeća, Židovke odgojene u socijaldemokratskoj obitelji, protivnice svih totalitarizama, veleumne žene koju je progonio i zatvarao Gestapo zbog čega je emigrirala u Ameriku. Hannah Arendt je nakon Drugoga svjetskog rata rekla: ″Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist.″ Toj se njezinoj ″revizionističkoj″ izjavi ne može odreći utemeljenost i snaga – neumorno je valja isticati i ponavljati.

Marito Mihovil Letica/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo