Dr. Josip Stjepandić: Hrvatskom vlada jugokomunistička oligarhija, koja uz pomoć marioneta Hrvatsku vuče natrag, u smjeru Srbije

Dr. Josip Stjepandić jedan je od uspješnih hrvatskih poslovnih ljudi u inozemstvu. Zaposlen je u tvrtki PROSTEP koja opslužuje čitavu njemačku autoindustriju te je prisutna i u drugim gospodarskim granama po čitavom svijetu. Svojedobno je u Njemačkoj nagrađen za inovacije, uređuje nekoliko stručnih časopisa. Početkom ožujka izbran je za predsjednika HAZUDD, a krajem travnja nastupio na konferenciji “Brending Hrvatske” u Ozlju. Tom prilikom imao je zapaženu prezentaciju – kako se hrvatsko gospodarstvo može pokrenuti za samo tri mjeseca. To je bio neposredni povod za razgovor s dr. Josipom Stjepandićem.

Nakon konferencije u Ozlju je li vas netko pozvao iz vlasti da predstavite svoje ideje?

– Ako zanemarim iznenadne, koncentrirane pozive s više strana da sudjelujem na Trećem iseljeničkom kongresu, bilo kakva reakcija od strane vlasti potpuno je izostala. Današnji hrvatski vlastodršci nisu se izgleda mentalno puno odmakli od svojih djedova. Za njih su takve ideje neprijateljska propaganda, a ljudi poput mene neprijateljska emigracija. Na žalost, niti tzv. domoljubna oporba ne pokazuje nekakvo zanimanje za gospodarske teme. Biskup Bogović je jednom izjavio kako mu se čini da hrvatski političari očekuju da im dođe netko iz Europe i napuni kofere. Kao što to svakodnevno svjedočimo, bila je to proročka misao.

Što bi trebalo učiniti da se pokrene hrvatsko gospodarstvo?

– Čisto gospodarski gledano: Hrvatsku napušta radna snaga jer nema dovoljno radnih mjesta. Čak i oni koji Hrvatsku napuštaju, iako imaju sigurno radno mjesto, vrlo lako mogu biti makar brojčano zamijenjeni dijelom vojske nezaposlenih. Ostaje starije stanovništvo, koje je manje aktivno, te jača pritisak na socijalne sustave, što vodi do povećanja ionako visokih doprinosa na plaće i tako po spirali nadolje. Zato bi temeljna djelatnost morala biti otvaranje dugoročno održivih radnih mjesta u privatnome sektoru, kao sto su to učinile sve nekoć nerazvijene zemlje, prije svega u preradivačkom te IT sektoru. Bez toga ne će biti napretka! Nema tu velike mudrosti. Potrebno je pogledati iskustva npr. Irske, Slovačke ili Kine. O tome su napisane brojne publikacije i recepti, koje samo treba provesti u praksi.

Predsjednik Vlade, međutim ističe da je hrvatsko gospodarstvo pokrenuto. Iznose se podatci o porastu BDP-a, smanjenju proračunskog deficita, smanjenju nezaposlenosti, početka gradnje Peljeskog mosta i t.d.?

– Nitko ne tvrdi da Vlada Andreja Plenkovića ništa dobrog nije učinila. Problem je u tome da je najviše energije uložila u aktivnosti protiv svoga naroda, od čega je ništa više ne može oprati. Otvaranje novih radnih mjesta morao bi im biti imperativ, ali nije, niti će im ikad biti. Da su toliko truda i energije uložili u gospodarstvo, umjesto u promicanje Istanbulske konvencije, onda bi gospodarski pokazatelji bilo bolji i jamačno bi bilo manje iseljenih i nezadovoljnih.

Je li aktualna vlada sposobna za tako nešto?

– Sposobnost se pokazuje djelima ili makar pokušajima da se učini nekakav iskorak. U Vladi Andreja Plenkovića toga je sve manje. Osim časnih iznimaka (dvojice generala), ova Vlada izgleda prvenstveno služi za glancanje “crvene zvijezde petokrake”, provođenje raznoraznih ideoloških diverzija, zatiranje hrvatske tradicije te dizanje na noge agresora iz Domovinskog rata.

Ima li Hrvatska pretpostavka za pokrenuti gospodarstvo za samo tri mjeseca: menadžment, školovane radnike i infrastrukturu?

– Hrvatska ima izvrstan zemljopisni položaj te autoceste. To je kapital s kojim bi sposobni upravljači mnogo mogli učiniti, pogotovo sto autoceste prolaze kroz nerazvijene krajeve poput Like, Zagore i Slavonije. Da su Hrvati sposobni i visoko motivirani djelatnici, to vide njihovi poslodavci svakodnevno, npr. ovdje u Njemačkoj, gdje nas je znatan broj u menadžmentu. Nismo mi sposobnosti, znanje i marljivost stekli tek u Bregani, na izlasku iz Hrvatske. Svaki veći ulagač iz Njemačke, koji bi pokrenuo značajnu proizvodnju u Hrvatskoj, učinio bi to sa svojim hrvatskim djelatnicima iz Njemačke te postepeno obučio domicilnu radnu snagu. Tako bi se početni rizik i gubitci zbog kulturoloških razlika smanjili na minimum. U toj, zasad samo hipotetskoj disciplini, Hrvatska bi bila nenadmašna i to je njezina komparativna prednost pred skoro svim drugim zemljama. Ali kao što rekoh, treba ulagača najprije dovesti do toga da se nastani u Hrvatskoj. To je zadaća isključivo središnje vlasti. Velika industrija se ne nastanjuje tamo, kamo ju ne zovu.

Što se može poduzeti odmah i praktično zaustaviti dramatični trend iseljavanja?

– Pođimo od autocesta, koje su dosta kvalitetno izvedene i, na žalost, nemaju dovoljno prometa. Dosad se na njih uglavnom gledalo kao na teret, koji bi se mogao “monetarizirati” tj. prodati u bescijenje. Nije mi poznato da bi bilo koji političar autoceste spomenuo kao imovinu, koju bi se moglo gospodarski aktivirati. Ograničit cu se na tri mjere, koje bi Vlada RH mogla donijeti smjesta. Kao prvo, ukinuo bih ograničenje brzine na autocestama (osim tunela i drugih rizičnih mjesta), te pokrenuo promotivnu kampanju prema vlasnicima brzih automobila u zapadnoj Europi. Mislim da bi odziv bio veliki, te da bi takvi gosti ostavili znatan novac u Hrvatskoj. Osim toga, to bi bio doprinos cjelogodišnjem turizmu u Hrvatskoj. Kao drugo, ponudio bih hrvatske autoceste proizvođačima automobila kao pokusnu autocestu. Zbog različitih klimatskih uvjeta na malom prostoru takve su ceste vrlo pogodne. Uvjeren sam da bi najmanje 10 proizvodača prihvatilo takvu ponudu. Neovisno o najamnini, takav bi potez otvorio najmanje 1.000 novih radnih mjesta, uz podizanje baza i radionica. Kao treće, u okviru digitalizacije ponudio bih korisnicima autoceste kombiniranu ponudu s drugim uslugama npr. hotelskim smještajem, trajektnim prijevozom ili posjetom nacionalnom parku. Na taj način bi se korištenje autoceste kao državne imovine moglo koristiti kao poticaj turizmu u jednoj kombiniranoj ponudi. Slične bi se ponude mogle definirati u drugim državnim sektorima poput zdravstva, gdje su mnoga lječilišta nepopunjena.

Što uočavate među novom generacijom hrvatskih emigranata u odnosu na one iz Vaše generacije?

– Kad je ovaj najnoviji val iseljavanja započeo prije nekoliko godina znao sam prići mladim ljudima, očigledno tek pristiglim u Njemačku, u trgovačkim centrima te zapodjenuti razgovor. Osobne priče, koje sam mogao čuti, toliko su me potresle da su mi katkad suze navirale u oči. Nevjerojatno koliko se toga malo promijenilo u svakodnevnom životu tijekom 35 godina. Djed ili punac partizan ili udbaš bili su i ostali najbolja kvalifikacija, koju mladi čovjek može imati u Hrvatskoj.

Može li Agrokor biti glavna peokupacija, kako bi tržišno gospodarstvo reagiralo na njegovo posrnuće…?

– Problemi o kojima govorimo, postojali su i prije konačnog posrnuća Agrokora. Agrokor je tempirana bomba, koja će – bojim se – tek puknuti. Prijete slični scenariji u manjim tvrtkama poput Uljanika. Zapravo takve negativne prognoze morale bi biti motiv za središnju vlast da se više radi na zdravome dijelu gospodarstva. Znali su se i u Njemačkoj dogoditi značajni skandali s krivotvorenim bilancama. Najprije je posla imao državni odvjetnik, koji obično temeljito pomete u upravljačkim strukturama. To je u Hrvatskoj potpuno izostalo, umjesto da se smijene uprave u HNB i HANFA-i. Vrlo je znakovito da nije korigiran izračun BDP za godinu 2016. i ranije, iako je naknadno otkriveni gubitak u Agrokoru u visini oko 5 posto BDP. Stečaj (a kod Agrokora je to neki srodni postupak) obično uništi jednu četvrtinu do trećinu radnih mjesta, te dodatna radna mjesta kod dobavljača. U slučaju Agrokora o svemu tome izgleda postoji zavjet šutnje.

Obični ljudi sve češće imaju dojam da se radi o opstrukciji, pokušaju da se svijetu prikaže kako je Hrvatska politički problematična i nesposobna za život…?

– Svatko, tko u upravljačkoj poziciji ostvaruje loše rezultate, morao bi se iz nekakve osobne objektivnosti i samokritičnosti zapitati, je li pravi čovjek na pravome mjestu. Tko polazi pokraj požara, a ne poduzima ništa u gašenju, izlaže se sumnji da ga je sam podmetnuo. Takav dojam ostavlja hrvatska Vlada. Dojam koji spominjete sam po sebi se mora nametnuti nakon što se samo jednu večer odgledaju emisije Prvog programa državne televizije. Iznose se svakojake brojke, kako kome odgovara, ali još nikad nisam čuo činjenicu da su BDP po glavi stanovnika i po kupovnoj moći u Hrvatskoj za 50 posto viši nego u Srbiji, a u Češkoj, najrazvijenijoj istočnoeuropskoj zemlji, za 50 posto viši nego u Hrvatskoj. Izgleda kao da je kod istočnih susjeda sve bolje i ljepše, čak je i more plavo!

Kako iz inozemne perspektive gledate na političke prilike u Hrvatskoj?

– Hrvatskom vlada jugokomunistička oligarhija, koja uz pomoć marioneta Hrvatsku vuče natrag, u smjeru Srbije – u svakome pogledu. Oni dugoročno mogu ostati na vlasti samo u nekakvoj jugo-zajednici. Nasuprot mnogim mudrim glavama koje tvrde da se to čini po naputku iz Bruxellesa, ja sam mišljenja da je problem u Zagrebu te da bi Bruxelles i za Hrvatsku bio krezubi lav, kad bi na vlasti bila domoljubna vlast, kao u drugim zemljama.

Nakon završetka srbijanske agresije na Hrvatsku, prilikom ulaska u EU, je li Hrvatska trebala zatražiti od EU formiranje posebnog fonda za obnovu uništenog gospodarstva?

– Naravno, ali taj vlak još nije prošao. EU zapravo ne zna što bi poduzela s preostalim zemljama bivše Jugoslavije. Kad bi Hrvatska makar predložila suvisao gospodarski program za Bosnu i Hercegovinu, odnosno onaj dio koji nastanjuju Hrvati, od toga bi mogle profitirati obje države.

Je li moguće pokrenuti gospodarstvo bez jake nacionalne banke, koju Hrvatska nema?

Jest, jer je kapital danas jako jeftin i ima ga u izobilju. Ove kapitalne investicije, o kojim govorim, financirali bi stranci. Novac donesu ulagači. Naravno, to bi bilo pogodno, ali nije uvjet. Uglavnom i to je znak koliko je Hrvatska propala: nema ni jednu značajnu banku. Tuđe banke koštaju, ali još više domaće nerentabilne banke, koje uvijek podmiruje država preko nekih pričuvnih fondova.

Imali ste susret s hrvatskim veleposlanikom u Njemačkoj. Što ste mu od gospodarskih inicijativa predložili?

– Dr. Gordan Grlić Radman izvrstan je diplomat i ima jednu vrlinu, koja je rijetka među hrvatskim dužnosnicima: aktivno okuplja ljude. To je veliko osvježenje i ohrabrenje za Hrvate u Njemačkoj, naviknute na nezainteresirano i odbojno držanje hrvatske diplomacije. Ja sam mu naravno iznio svoje ideje i predložio konkretne poteze.

Koji je rezultat?

– Htio je o tome razgovarati s Andrejom Plenkovićem. S obzirom da se više nije javljao, pretpostavljam da nije naišao na razumijevanje.

Niz godina zagovarate da se Hrvatska okrene automobilskoj industriji.  Koliko je tvornica u međuvremeno otvoreno širom Europe i koliko je to donijelo radnih mjesta?

– Trenutačno kanadsko-austrijski Magna-Steyr ulaže 1,2 milijarde eura u tvornicu južno od Maribora, koja će donijeti 6.000 radnih mjesta. Osim toga grade se po jedna tvornica u Mađarskoj i Slovačkoj, te se traže lokacije za najmanje još tri tvornice. Najkasnije onog trenutka, kad Brexit bude konzumiran, Nissan, BMW i Honda te njihovi lokalni dobavljači će početi tražiti alternativne lokacije za svoje tvornice u Ujedinjenom Kraljevstvu, koje danas zapošljavaju oko 40.000 ljudi. Dosad nisam čuo da je Hrvatska uopće u igri, iako se svako malo najavljuje da će Mate Rimac dovesti nekog proizvodača u Hrvatsku. Bez odlučnog pristupa središnje vlasti izgledi za to su vrlo mali.

Na jesen kreće ekperimantalna provedba kurikulne reforme. Što očekujete od toga? Hoće li nas uvođenje informatike spasiti?

– Uvođenje dualnog obrazovanja bitan je preduvjet za jačanje gospodarstva. S obzirom da je ono bilo glasno najavljeno, pa je sve utihnulo, dvojim koliko je to ozbiljno zamišljeno. Na vrhuncu rasprave o uvođenju informatike kao obvezatnog predmeta, proveo sam na poticaj jednog kolege iz Hrvatske privatnu anketu među kolegama iz 18 zemalja. Informatika je obvezatni predmet u samo dvije zemlje (Poljska i Tajland), dok će u Japanu uvesti za dvije godine. Kad bi mene pitali, ja bih im predložio da satnicu informatike podijele, popola na matematiku i hrvatski jezik, a informatiku ostave izvannastavnim aktivnostima. Ovaj “partizanski” način uvođenja kurikulne reforme, a napose informatike, samo potencira sumnje da se ne radi o reformi, nego o tome da netko povlašten na tome zaradi.

Kako gledate na referendumske inicijative, posebno u svezi promjene izbornog zakona?

– Obje referendumske inicijative podupirem iz načelnih razloga i žarko bih želio da obje uspiju. Vrlo je pozitivno da su se našle organizirane skupine koje su se suprotstavile samovolji vladajućih. Nadam se da je to samo početak te da će biti još referendumskih inicijativa. Šteta je da vodeće osobe obiju inicijativa očigledno dijele međusobnu netrpeljivost, pa se nisu mogli dogovoriti niti o koordiniranoj akciji. Nadam se da će netko Andreju Plenkoviću, kad spomene Franju Tuđmana, došapnuti da je Tuđman predsjednikom RH postao snagom narodnog referenduma, kojeg Plenković tako uporno osporava.

Razgovarao: M. Curać/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo