Maceljske žrtve i biskup Carević u raljama režimlija Bandića i Stazića

Svake godine početak pune turističke sezone, „full of life“, obilježava se 22. lipnja Danom antifašističke borbe. U odnosu na bivšu Jugoslaviju, pomak je to od mjesec dana! U njoj se nakaradni „Dan ustanka naroda Hrvatske“ obilježavao 27. srpnja, kad su godišnji odmori već bili u punom zamahu. Zagrijavanje za 22. lipnja počelo je i ove godine, dakako, na vrijeme. Bandićevim šminkanjem Titove fontane, Stazićevom ocjenom o pomanjkanju temeljitosti crvenoga fašizma, izborom Marasa za zagrebačkoga sekretara Partije, ali i HRT-ovim izgonom govora o istraživanju Jasenovca s „uklanjanjem“ Karoline Vidović-Krišto i Igora Vukića iz vidnoga polja pretplatnika i gledatelja ove dalekovidnice okupirane velikosrpskom, jugokomunističkom i rodnom ideologijom. HDZ je pritom proslavio još jednu obljetnicu osnutka s koje je plenkijat poslao poruku uznemirujućega sadržaja kako stranka ide točno tamo gdje je Tuđman htio. Zgoljna laž! Ni stranka, niti Hrvatska već osamnaest godina sigurno ne idu Tuđmanovim putom.

Njemačka je 22. lipnja 1941., povijesnoga podsjetnika radi, prekršila dotad „stabilni“, „u okviru europskih okvira“ koalicijski sporazum s Rusijom („Sovjetskim savezom“). Hitler i Staljin od prijatelja postaše neprijateljima. To je toliko razljutilo ovdašnje malobrojne komuniste, da su ustali protiv ideje samostalne hrvatske države, a za ideju obnove Jugoslavije. Ustaše i četnici, još prije 10. travnja!, nadajući se kako će u nastalom metežu Drugoga svjetskoga rata uz pomoć talijanskoga fašizma, potom i ruskoga komunizma, ostvariti veliku Srbiju. I ostvarili su je, zajedničkim snagama s komunistima, pod europski prihvatljivim imenom Jugoslavija (danas Zapadni Balkan). Kad se pak devedesetih godina u Europi raspadao komunistički sustav opet su komunisti i velikosrbi bili u koaliciji, ali su pritom popušili Jugu. U posljednjih su se 18 godina ovdje odlično konsolidirali u monolitni režim. Guše državu i dave naciju. Antifašistički. Komunistički. Velikosrpski. Totalitarno.

Aktualni režim nema hrabrost Frana Živičnjaka

Od 1990. koliko-toliko može se, relativno slobodno i s puno opreza (radi se o glavi!), govoriti o razgradnji mitova i otkrivanju masovnih zločina na kojima je počivala Jugoslavija. Udruga Macelj 1945. objavila je četvrto, dopunjeno, izdanje Frana Živičnjaka „U vječni spomen“ – na hrvatske vojnike, svećenike, franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj sv. Križa Začretje i Orosavju.

Odmah po demokratskim promjenama šutnju o masovnom, planiranom, izvršenom i prikrivenom zločinu u Maclju, gdje je pobijeno oko 12.000 ljudi od strane Titovih jugokomunista, prekinuli su zapisi Kronike Franjevačkoga samostana u Krapini i Frana Živičnjaka – preživjeloga svjedoka monstruoznih događaja. Međutim, „čini se da zbog živućih aktera i njihovih ‘zaštitnika’ još uvijek nije došao čas da se otvoreno piše o zločinu u Maceljskoj šumi, a još manje o njegovim počiniteljima“, piše u Predgovoru dr. Stjepan Kožul.

O sadržaju Živičnjakova svjedočanstva ne ću, osim da su u njemu pobrojena imena nekih od masovnih ubojica i lokacije stratišta. Knjigu trebaju više puta pročitati ne samo suvremeni sekretari Partije, već i oni koji smatraju da idu Tuđmanovim putom. Dakle, kompletan poredak. Naime: „Potrebna su ovakva svjedočanstva, mirna i činjenična, bez naboja ideologije i želje za osvetom, jer ‘osveta bi bila najveća uvreda tim mučenicima’, kako reče kardinal Franjo Kuharić u Macelju 1991. godine“. (S. Kožul).

Ukratko: Na Maclju je istraženo tek nekoliko od oko 130 jama s posmrtnim ostatcima „narodnih neprijatelja“. Istraživanja su prekinuta čim su počela, jer se u samo dva-tri mjeseca pronašlo preko 1.100 žrtava crvenoga fašizma. Čini se da aktualni režim nema hrabrosti kakvu je imao Fran Živičnjak kad je 1998. otkrio istinu o svibnju i lipnju 1945. zakopanu u jamama Maceljske gore, koja je poslije masovnih zločina proglašena zaštićenim lovištem narodnoga heroja druga Tita. Jedan od stupova aktualnoga režima iz zakonodavne vlasti, Nenad Stazić, saborski zastupnik SDP-a, godine 2018. unatoč šokantnim činjenicama drži kako crveni fašizam nije bio temeljit. Kaže: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika“. S kojom bi brojkom nevinih žrtava bio zadovoljan? Za njega je masovno ubijanje – „posao“. Stazićeva izjava nije šlampava, ona je vjerna slika i prilika aktualnoga režima.

Život za narod – smrt u ime naroda

Prije nekoliko dana u Matici hrvatskoj predstavljena je knjiga autora Mirka Ivanjeka (r. 1950.) „Veliki petak 1945.“. Riječ je o suvremenoj hagiografiji. Romansiranom životopisu biskupa Carevića i kako stoji u Napomeni: „Imena su zapisana prema svjedocima i postojećoj literaturi“. Nije, dakle, riječ o fikciji. Ivanjek je za podlogu koristio provjerene činjenice i vjerodostojne dokumente.

„Autor je obradio i najdelikatniji dio Carevićeva života i s jednom lakoćom pobio sve neprijateljske klevete koje su biskupa pratile i zbog kojih je na kraju podnio ostavku na biskupskoj službi u Dubrovniku i povukao se u mirovinu. Carević je bio doista vjeran sin Katoličke crkve i posve predan svojoj pastirskoj biskupskoj službi. Siromašni i gladni radnici kojih je u Splitu u kojemu je on razvio kao katedralni župnik veoma uspješnu karitativnu djelatnost, a slično je bilo i u Dubrovniku, u koji je došao 1929. god. kao dubrovački biskup, nezaposleni i siromašni ljudi nazivali su ga svojim ocem jer se za njih zauzimao i prikupljao materijalnu i svaku drugu pomoć“ (iz recenzije, dr. Mile Vidović).

Pod biskupstvom Josipa Marie Carevića „Dubrovnik je počeo disati novim, hrvatskim duhom“. Zbog toga se našao na nišanu beogradskoga poretka, kao i nešto kasnije nadbiskup Stepinac komunističkoga, ili biskup Košić današnjega. Naime: „Klevete protiv biskupa širili su ljudi iz Vlade u Beogradu, hrvatski srbofili, masoni, orjunaši i komunisti, a iz toga kruga ne smijemo isključiti ni neke ljude iz klerikalnih redova. Svi oni imali su zajednički cilj da se biskupa Carevića iz Dubrovnika ukloni“ (M. Vidović).

Akademik Stjepan Damjanović u recenziji, među ostalim, piše: „Opisujući Biskupov patnički život autor je stalno i uspješno isticao one povijesne silnice koje su se suprotstavljale temeljnim pravima hrvatskoga naroda pa bi pažljivi čitatelj ovoga teksta mogao dublje razumjeti povijest svojega naroda i jasnije prepoznati tko ga je htio ukloniti s povijesne pozornice i kako je to činio… Iz svake rečenice vidljivo je autorovo uvjerenje da je Katolička crkva uopće, i u hrvatskom narodu napose, bila ‘crvena krpa’ svim nositeljima nakaradnih ideologija i njezini su službenici jače nego drugi ljudi osjetili pesnicu onih koji su si umišljali – i koji si danas umišljaju – da povijest počinje s njima“.

Biskup je pod pritiscima godine 1940. podnio ostavku u dobi od šezdeset i dvije godine. Sklonio se kod nadbiskupa, blaženoga (ma, svetoga!) Alojzija Stepinca. Potom je otišao služiti u Hrvatsko zagorje, u Strmec, kao ispomoć župniku. Na Veliki petak, 18. travnja 1945. odvela su ga petorica Titovih crvenih fašista i ubila. Ni godine 2018. ne zna se gdje je grob Josipa Marie Carevića. Ali je poznato gdje je u Zagrebu 2018. obnovljena Bandićeva Titova fontana. I to je slika i prilika aktualnoga režima.

Ivanjekova knjiga je dobrodošla, kako ne bismo „zaboravili prošlost“ i bez spoznaje istine u njoj, poput bedaka, „okrenuli se budućnosti“. Premda smo uvjeravani od poretka, kako je baš taj put – ispravan put. Da ne kažem, Tuđmanov, onaj iz prvoga pasusa.

Biskup Carević dao je život za narod, a dobio smrt u ime naroda, kako i stoji u podnaslovu ove knjige izišle, što je za svaku pohvalu, u sunakladi ogranaka Matice hrvatske u Zaprešiću i Metkoviću.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo