Odnosi u HDZ-u i hrvatska budućnost

Moram priznati da sam zaprepašten onim što se događa u HDZ-u. Ne bi bilo pošteno da budem previše kritičan, jer sam član HDZ-a bio 27 godina, a istupio sam zbog ratifikacije Istanbulske konvencije. Uostalom, i jesam više zaprepašten nego ogorčen.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/03/25/prof-emeritus-matko-marusic-ostavka-na-clanstvo-u-hrvatskoj-demokratskoj-zajednici/

Ogorčenje ničemu ne služi, a zaprepaštenje je dio razumskog razmišljanja. (Ali ne nužno i pametnog.)

Stabilnost i inkluzivnost

I danas sam potpuno za stabilnost i inkluzivnost, s kojima je g. Plenković stupio na hrvatsku političku scenu. No, stabilnost nije preživljavanje vlade na 76-78 zastupnika, od kojih su barem tri sumnjiva, a Istanbulska konvencija nije inkluzivnost nego veleizdaja naroda, više nego države. Hrvatska država može biti svakakva, ali hrvatski narod bez vjere više nije hrvatski narod kojega znamo i za čije predstavnike glasujemo.

Mogao sam podnijeti koaliciju s HNS-om u tom i takvom času, čak i kao inkluzivnost, ali toliko fleksibilna inkluzivnost suprotna je razrješenju Stiera i Kovača. Mislio sam da samo komunistička revolucije jede svoju djecu i da političke eliminacije rade samo komunisti (slučaj Goli otok do Mrsić i drugi).

Da sutra dođu izbori, HDZ s Plenovićevom politikom ne bi dobio ni blizu saborskih mandata koje sada ima. A to što sada ima manje je od prosjeka koji je imao, i manje nego ta stranka zaslužuje s obzirom na podršku među narodom. To znači da Plenoviću gori pod nogama, ne u stranci, nego u Saboru, odnosno među narodom. Dakle, u ovom stanju ne smije na izbore. Možda zato plaća neprijateljima hrvatskoga naroda sve više i više cijene. No, ne vidim kuda to vodi i njega i HDZ, osim možda to mučno preživljavanje do kraja ovoga mandata.

Reforme čekaju i čekat će

Govoreći o mandatu, moramo se sjetiti da mandat ovisi o reformama, a protiv reformi će biti svi, od sebičnih i licemjernih, do neprijatelja napretka države. Dakle, kako sada stvari stoje, Plenković ne smije ići, i ne ide s reformama na koje je prisezao i koje od njega traži EU. Ponovimo, da vidimo koliko je to teško: zdravstveni i mirovinski sustav, poduzetnička klima, porez na nekretnine, reforma sudstva i čišćenje korupcije u njemu, te reforma školstva.

Ne vidim načina da istinski dotakne i jednu od tih tema a da mu ne padne vlada.

To je ta posljedica njegove neiskrene inkluzivnosti.

Neki misle da je školstvo u stadiju reforme, ali tu se varaju. I Plenković će reći da je to reforma, ali time vara. Ono što je Jokić napravio i što Divjak nastavlja nije reforma školstva nego DEHRVATIZACIJA školstva. EU pod reformom školstva misli na uvođenje devetogodišnje osnovne škole i reformu visokog obrazovanja, a to Plenković ne smije ni pipnuti! Tamo ga čeka lažna „autonomija sveučilišta“ i neopisivo moćni grabežljivci koji ne će pustiti plijen iz šapa, kao što ga nisu pustili ni mnogo jačem i poštenijem HDZ-u 2010., kad su rušili Fuchsovu reformu. I danas u „Univesitasu“ piše panagirik o Borasovu novom, masovnom povjerenstvu kao nekom koraku naprijed, a radi se samo u četvrtoj crti obrane od promjena koje bi smanjile nerad, korupciju i zaostajanje hrvatskih sveučilišta. Nju su Boras i njegovi (a to su skoro svi) zaustavili 2010., SDP-ova Jovanovića su nakon toga već u mislima zaustavili baš njegovi (Flego), a Barišić nije znao, a Divjak nikad ne će ni znati – o čemu se u temi reforme školstva uopće i radi.

Koalicije

S Plenkovićem na čelu, HDZ može koalirati s kim god bude trebalo. To će morati, jer će slabo proći na izborima, a plus je Plenković majstor pregovaranja i koaliranja.

Os stranaka koje dolaze u obzir za koaliranje su SDP, HSS, Živi zid i MOST, te Nezavisni za Hrvatsku, pod uvjetom da se navrijeme probude i narodu ponude sve ono što on hoće. HDZ će dobiti najviše glasova, ali ne dovoljno da koalira s jednima; trebat će mu dvije stranke. Iako je gori nego ikad, SDP ipak može osvojiti dovoljno mandata, da uz notorne manjince, s HDZ-om stvori koaliciju koja će imati većinu.

To bi bila ona zadnja i ključna Plenkovićeva izdaja, jer bi jako bolesni SDP ojačao, a HDZ se definitivno raspao. Tko ne vidi da srž i većina hrvatskoga naroda ne će glasovati za komuniste, taj nema pojma o narodu koji želi voditi. To je Plenković dao naslutiti ratifikacijom Istanbulske konvencije, a s koaliranjem sa SDP-om ušao bi u povijest kao čovjek koji je dokrajčio hrvatski slobodarski i kršćanski duh, onaj duh koji je naš narod i održao i donio mu slobodu.

Ima li li koja druga mogućnost?

Ima, uvijek ima druga i bolja mogućnost, ali za nju treba imati snagu i pamet.

Prva je da pretpostavimo da Plenković nije antihrvat, nego da je bio neoprezan i nije ni proučio niti shvatio gdje leži granica izdaje hrvatskih svetinja. Osobno, ja u to vjerujem. Sebe, HDZ i Hrvatskubi spasio odlučnim uvođenjem reformi, čak i uz rizik novih izbora, te jasnim prohrvatskim potezima a) zaustavljanja dehrvatizacijeosnovnoga i srednjega školstva (uz provođenje reforme) i b) sveobuhvatnom akcijom na utvrđivanju istina iz hrvatskih tragedija 20. stoljeća. To prije svega znači uspostavu službe za otkrivanje i otkopavanje grobišta SVIH žrtava totalitarnih režima i gradnju zajedničkoga grobišta na Udbini, a potom i suradnjom s HAZU i najboljim stručnjacima na utvrđivanju znanstvene istine koliko god je to moguće.

Druga je da od Plenkovića odustanemo i da vjerujemo u Nezavisne za Hrvatsku, koji će Hrvatskoj ponuditi modernu, ali nesporno domoljubnu politiku, bez budalaština koje su uništile pravaše i slične.

No, kako stvari stoje, bojim se da oni za to nemaju snage. Politička pobjeda traži i jasan i uravnotežen program i rad na terenu, a zasad to od njih još nisam vidio.

Treća je da MOST ipak politički sazrije i svoju iskrenost veže uz političke znanosti, a ne uz kavanski populizam. Kadšto se u njih primijeti iskrica zorenja, ali daleko su još od cvijeta koji bi narod spasio od komunista kad HDZ potone.

Ukupno mi, na žalost ostaje samo nada da HDZ ne će potonuti. No, nastavi li jedriti kud ga Plenković usmjerava, završit će u tuđim morima, a s njim i svi mi. Tada ni komunisti ne će biti sretni, a hrvatski Srbi, ili barem dobar dio njih, mogli bi postati pouzdani politički Hrvati.

Srbi

A ako se netko čudi ovoj misli o Srbima, neka se sjeti da oni vole svoju domovinu Hrvatsku, za što je dokaz da su je napustili oni koji je nisu mogli podnijeti. Svjetonazorski se oni ne razlikuju puno od hadezeovaca, osim kad je u pitanju prisajedinjenje Srbiji. Kad to prisajedinjenje postane i njima nezamislivo, od braće Hrvata dijelila bi ih samo vjera, a tu stvarno nema razloga za trvenje. Bog je jedan i voli sve ljude.

Matko Marušić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo