„Ustašama“ je ionako mjesto u dijaspori

Kad govori o uzrocima odlaska mladih i obrazovanih ljudi u inozemstvo, hrvatska se politika samo prenemaže učenim jezikom u veleumnim analizama koji neodoljivo podsjećaju na marksističko-dijalektičke elaborate iz doba socijalističke izgradnje.

Isto tako kad političari i tzv. stručnjaci raspravljaju o hrvatskoj dijaspori i njenom povratku u domovinu, još se uvijek prema iseljenoj Hrvatskoj osjeti ono komunističko nepovjerenje i samoupravljačka podozrivost prema „hrvatskoj emigrciji“. Nije li se jedan cijeli odsjek u Službi državne bezbednosti vrlo aktivno radio po „hrvatskoj emigracij“, tzv. ustašijom i tako dobio svoj naziv? To su oni perkovići i mustači koji su organizirali ubijanje hrvatskih domoljuba po inozemstvu. I danas sve ti seminari i kongresi kao da „rade po ustaškoj emigraciji“, rade sve da se dijaspora ne vrati u Domovinu.

Stvari samo treba nazvati pravim imenom, to je početak, i to se podjednako očekuje od demografa, povjesničara, sociologa i političara. A riješenje će doći samo od sebe čim se dijasporu prestane tetirati kao izdajice i klerofašiste. Svi koji o tome odlučuju moraju se pogledati u oči te naglas i bez uvijenja izreći da se do danas sustavno i planirano nastavlja egzodus Hrvata započet još 1945. To je početak. Taj je odlazak u Republici Hrvatskoj pojačan u razdoblju Milanovićeve SDP-ovske vlade, a nastavlja se za mandata ove Plenkovićeve Vlade nacionalnog spasa. Mladi Hrvati nastavljaju bježati pred djecom i unucima komunizma. Zašto?

Pod izlikom „ustaštva“, i nastavkom stigmatizacije Hrvata kao genocidnog naroda, na djelu je uvijek ista politika zatiranja svega hrvatskog. I danas je riječ o protjerivanju, a ne iseljavanju Hrvata. To traje od svibnja 1945, naime od Bleiburga, ustvari od 1918., uspostave SHS. Razlika je samo u tome da su Bleiburg, slovenska stratišta i Križni put bili šifra i modus operandi za „konačno rješenje hrvatskog pitanja“, a „proizvodnja gastarbejtera“ koncem šezdesetih predstavlja planirano iseljavanje Hrvata da bi na tako očišćene hrvatske prostore došli Srbi i „deca mešanih brakova“, a sve pod krinkom širenja bratsva i jedinstva.

Iz Jugoslavije je nakon 2. svjetskog rata pobjeglo oko 350 000 Hrvata. Svi su oni doslovno ugrozili svoje živote, i živote svojih obitelji koje su ostavili, da bi se sklonili u inozemstvo i pobjegli pred „konačnim rješenjem hrvatskog pitanja“. Duge cijevi i žica na jugoslavenskoj državnoj granici nisu čuvali državu od vanjskog neprijatelja, već su cijelu državu pretvorile u komunistički gulag. Nije se išlo trbuhom za kruhom; bježalo se i spašavala živa glava pred ozninim i udbinim operativcima komunističke tiranije, spašavao razum i ljudsko dostojanstvo pred kozaračkim kolima jugoslavenskog nacionalizma.

S obzirom da komunizam nije ni znao ni mogao pokrenuti nikakvu proizvodnju – planetarno je bankrotirao svugdje u svijetu, jučer čak i u Sjevernoj Koreji, ostala je samo Rijeka – osim nešto malo u preseljenim tvornicama iz ratnih reparacija, dakle kompletna industrija strojeva, tekstilna i kemijska industrija, a i one su bile kronični gubitaši, Partija je koncem 60-ih odlučila podijeliti putovnice i poslala je preko pola milijuna Hrvata u inozemstvo. Dobitak je bio najmanje dvostruk: iseljena Hrvatska praznila je prostor srpsko-srbijanskim legionarima i svojim doznakama u milijardama US dolara hranila JNA, mastodonsku saveznu Vladu i njen represivni aparat.

I taj se egzodus Hrvata nastavlja do danas. Građanski osvješteni mladi ljudi željni posla i prosperiteta bježe pred djecom i unucima komunizma kao što su to njihovi očevi i djedovi radili desetljećima prije. Komunistička hobotnica se i dalje umrežava te svojim potomstvom čepi sve bitne društvene i gospodarske pozicije u Hrvatskoj. Slikovit je primjer Marko Milić, sin „čuvenog“ novinara Gorana, i to nigdje drugdje nego na poziciji Plenkovićeva čovjeka od najvećeg povjerenja. Ili Saša Perković, bivši Mesićev i Josipovićev savjetnik za nacionalnu sigurnost, sin kažnjenika Josipa Perković osuđenog na doživotni zatvor zbog organiziranja likvidacija političkih protivnika. Dobar je primjer i Ozren Pupovac, marksist i voditelj katedre za (srpsku) dijasporu na Sveučilištu u Rijeci. On je intervencijom oca Milorada, na primjer, vraćen iz inozemstva kao perspektivni marksist.

Očevi su se pobrinuli da preko svoje djece partijska nomenklatura nastavi s radom i zadrži sve poluge političke i gospodarske moći. Zapravo je riječ o zločinačkoj organizaciji – uvijek istoj partijskoj nomenklaturi – koja neprestanom ugradnjom ljudi iz svog legla obnavlja i jača duboku (komunističku) državu. Marko Milić je ugrađen Andreju Plenkoviću, kao što je Andrej Plenković preko očevih komunističkih veza bio letećim startom ugrađen u MVP, tj. u HDZ. Saša Perković na isti je način ugrađen u hrvatsku obavještajnu zajednicu da bi se nastavio kontinuitet Partije.

Iz dijaspore se vratio, na primjer, i Mate Rimac te u Hrvatskoj pokrenuo proizvodnju planetarno poznatih električnih vozila. Kako bi izgledali rezultati inozemne ankete na pitanje tko je čuo za dr. Ozrena Pupovca, a tko za Matu Rimca? Što je to zapravo hrvatska pamet i tko može Hrvatsku bolje predstaviti svijetu: mladi Pupy, marksističko lupetalo, ili Mate Rimac, konstruktor najbržih električnih automibila na svijetu Concept 1. i Concept 2.? Što možemo očekivati od mladog Pupovca osim formiranje četničkih trojki iz inozemstva i ugradnju istih u obrazovni sustav Hrvatske? A što od Rimca očekuje svijet?

Prema hrvatskoj dijaspori Republika Hrvatska pokazala se maćehom kao i Socijalistička Republika Hrvatska. U „socijalističkoj“ Hrvatskoj dijaspora je bila sinonim za ustašiju, i to je ostalo. Razlika je samo što iseljenu Hrvatsku sada službeno zovemo dijasporom, ali u glavama ove i svih Vlada nakon 2000. Neprestano je riječ o „hrvatskoj emigraciji“, o ustašama, o izdajicama komunističkog poretka, socijalističke Jugoslavije i socijalističke izgradnje. Stoga sve je uzalud. Dok hrvatskom upravlja komunistička nomenklatura drugog i trećeg naraštaja, djeca i unuci okorjelih komunista, hrvatska će dijaspora i dalje biti hrvatska klerofašistička emigracija i njoj nema povratka u Hrvatsku.

Ustvari Nenad Stazić je bio najiskreniji kad je u Hrvatskom saboru na puna usta izrazio žaljenje da drugovi 1945. nisu do kraja obavili posao. To je Hrvatska danas, to je Plenkovićeva vlada, kad četnik za govornicom u hrvatskom parlamentu žali da nakon rata masovne likvidacije Hrvata nisu dovoljno temeljito obavljene.

Hrvatsku, gospodarski mogu pokrenuti samo slobodnoumni i u inozemstvu školovani Hrvati koji ne znaju ništa o dogovornoj ekonomiji – kao Rimac. Takvih je stotine tisuća ali ih nikada nitko nije pozvao da se vrate u domovinu, a kamoli da država primjeni izraelski model i aktivno poradi na njihovom povratku. Ti Hrvati iz iseljeništva znat će pokrenuti gospodarstvo, zaposliti mladost pod uvjetom da ih država ne ometa i ne bude im maćeha.

L. C./HRSvijet.net/http://hrsvijet.net/Hrvatsko nebo