Hloverka: Važno je tko komu, zašto, i koliko glasno plješće
Vrijeme:6 min, 48 sec
Referendumska inicijativa “Narod odlučuje”, koja je za promjenu izbornog zakona prikupila gotovo četiristo tisuća potpisa uznemirila je politički establišment do te mjere da se “narod” proglašava neodgovornim i opasnim. Zbijaju se redovi političkih kasta ozbiljno zabrinutih za svoje stečene pozicije i dosadašnje preraspodjele političkih moći.
Naime, poznato je da bi uvođenjem tri preferencijalna glasa bez praga od 10 posto najviše bila uzdrmana stranačka vodstva čiji bi se utjecaj na slaganje lista marginalizirao. Što najviše pogađa dvije najveće stranke u zemlji HDZ i SDP, koje su uostalom sadašnji izborni zakon i pisale ne bi li sebi pogodovale. Osobito se to odnosi na pozitivnu diskriminaciju zastupljenosti manjina u Saboru. Specifična, i u Europi jedinstvena, parlamentarna manjinska prava i jesu nastala kao plod političke trgovine u kojima su manjinci trebali poslužiti kao trajni klijenti svake vlasti. Manjinskom lobiju u Hrvatskoj bilo je važno ozakonjenje dvostrukog prava glasa, ozakonjenje povlaštenog položaja srpske manjine, te osvajanje što više proračunskog novca i samostalno raspolaganje njime.
Stoga nije čudno da su se uz saborski povlaštene predstavnike manjina, SDP i HDZ najviše osjetili ugroženima. Posve razumljivo, kad su im godinama, od 2000. vlast osiguravali upravo manjinski predstavnici. Zato i jest Inicijativa o referendumu za njih opasna i ništa ih u posljednje vrijeme nije toliko ujedinilo kao osporavanje mogućnosti novih izbornih pravila. Najdugovječniji manjinac, koji od 1992. bez prekida sjedi u Saboru, i koji je politički iskoristio sve blagodati aktualnog izbornog zakona, sigurno najbolje kroz vlastitu kožu osjeća sve opasnosti izbornih promjena. Vjerojatno se u tome i krije njegova strastvena i radikalna borba protiv Inicijative, pa će tako vlastiti 26-godišnji zastupnički mandat, za koji mu je kao predstavniku talijanske manjine bio dovoljan i jedan jedini glas, braniti i pod prijetnjom da će iseliti iz zemlje u slučaju raspisivanja referenduma.
„Cilj referenduma etnički je čista Hrvatska u kojoj će Hrvati moći tući Hrvatice“, ustvrdio je Radin vjerojatno i uz sugestiju supruge, vladine dužnosnice, koja također povlašteno punih četrnaest godina vodi vladin ured za ravnopravnost spolova. Davnih osamdesetih godina, dok sam bila urednica na Radiju 101, za Partiju je najveći novinarski grijeh bio tzv. etnički čist sastav gostiju. Nijednu panel emisiju, okrugli stol, nije se smjelo emitirati ako niste u njoj imali barem jednog Srbina. Jednom sam se morala očitovati Gradskom komitetu Partije koji je tada vodio Slobodan Uzelac, današnji stranački partner Milorada Pupovca, na prozivku da sam neku emisiju iz kulture odradila samo s Hrvatima, odnosno, tadašnjim partijskim rječnikom rečeno – nedopustivo etnički čistu. Spasio me divni, jedinstveni Pero Kvrgić koji kao veliki hrvatski umjetnik nikad nije isticao svoju nacionalnost.
No, tom je prigodom velikan hrvatskog glumišta bio moj kvisko, pa sam u odgovoru drčno odgovorila Partiji da je sastav gostiju bio „etnički mješovit“, što je samo dodatno pokazivalo nakaradnost tadašnjeg režima. Furio Radin i Milorad Pupovac ovih dana upravo pokazuju slične tendencije u kojima se kroz manjinska prava promovira ideja da danas u Hrvatskoj uz ustavnu jednakost svih njezinih građana i državljana neki zbog svoje nacionalnosti trebaju biti politički, a ne manjinski povlašteniji.
Prema kriterijima Pupovčeve politike svi su hrvatski oslobodioci – zločinci
Dok je Ivo Sanader u zatvoru razmišljao o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a, a saborski zastupnik Nenad Stazić vrijeđao hrvatske branitelje kao nasljednike ustaša, Milorad Pupovac ovoga je tjedna sa saborske govornice nastavio s promicanjem povijesne velikosrpske krivotvorine o broju ubijene djece u Jasenovcu. Samoproglašeni manjinski čuvar partizanskih tekovina u Hrvatskoj pokušava uporno dokazati da je srpski narod za razliku od genocidnog hrvatskog – antifašistički, od onda pa sve do danas.
Na tom zadatku kao dosljedni sljedbenik srpskog strateškog dokumenta Memorandum 2, Milorad Pupovac radi neumorno i uporno. Jednako kao što strateški odbija biti političkim Hrvatom. Na tom je tragu njegova politika o stalnoj ugroženosti Srba, pretvaranju Domovinskog rata u građanski, izbjegavanje imenovanja agresora, proglašavanje svakog hrvatskog domoljublja nacionalizmom, a jugoslavensku povijest zadanošću koja se ne smije znanstveno preispitivati jer se onda radi o opasnom revizionizmu. Kad se svojedobno predlagalo da se prema generalu hrvatske vojske Janku Bobetku, zaslužnom za pobjedu u Domovinskom ratu imenuje jedna zagrebačka ulica, Pupovac je prijeteći izjavio da se prije toga treba pročitati generalova haaška optužnica.
Naravno, za Pupovca i njegovu politiku svi su hrvatski generali koji su od srpskog agresora oslobodili zemlju – zločinci. Pokazale su to najbolje njegove reakcije na oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču. Prijatelju i provoditelju politike Aleksandra Vučića ne bi trebalo zamjerati što provodi srpsku politiku. No, problem postaje puno ozbiljniji kad tu politiku zastupa SDSS – važni koalicijski partner hrvatske vlade. A njegovi reketarski potencijali nisu mali, što je osobito vidljivo ovih dana oko inicijative za novi hrvatski izborni zakon. No, veći problem od SDSS-a, Srpskog narodnog vijeća i njegova predsjednika jest hrvatska politika u kojoj je moguće da se, primjerice, u hrvatskim školama više sati uči o Kraljevini Jugoslaviji nego li o stvaranju hrvatske države. Pa onda postane i normalno da Vojislav Stanimirović, nekadašnji najviši dužnosnik područja koje su za vrijeme Domovinskog rata okupirali Srbi, danas izjavljuje da srpska djeca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali da oni imaju i svoje udžbenike u kojima izučavaju noviju povijest na drukčiji način.
„Izostavili smo poglavlje o Domovinskom ratu, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, hvali se Stanimirović, najbliži Pupovčev suradnik. Kaže stara mudrost: oni koji ne razumiju prošlost osuđeni su je ponavljati. A barem su u tome kroz svoju povijest Hrvati uvijek bili prvaci. Stoga ne čudi da danas, 8. lipnja, Generalni konzulat Republike Srbije u Borovu za srpsku djecu organizira večer pjesnika Jovana Dučića, poznatog hrvatomrsca, koji je svako hrvatstvo proglašavao ustaštvom.
Nedjelja je pak rezervirana za izlet putovima partizana, gdje će Arhiv Srba u Hrvatskoj pod znakom crvene petokrake podsjetiti na vrijednosti antifašizma. Na herojsku borbu partizana na Šamarici, gdje će se revalorizirati modernistički pristup u obilježavanju NOB-a, slaviti Sedmu banijsku i obići mjesto gdje se polagala partizanska zakletva, kako stoji u pozivnici. „Učesnici će imati osiguran prijevoz, stručno vodstvo, ručak u šumi i vodu“, obećavaju organizatori, uz molbu da se zainteresirani što prije jave s obzirom na ograničeni broj “učesnika” i veliki broj zainteresiranih.
Idealan izlet za akademika Zvonka Kusića da iz prve ruke vidi primjenu upotrebe petokrake, na čijoj je promociji kroz svoje Vijeće za suočavanje s prošlošću tako dugo i predano radio.
Izvanredna vijest: Jačina i dužina pljeska kao mjerilo političke vjerodostojnosti
Na dvodnevnoj velikoj konferenciji Europske pučke stranke u Münchenu, premijer Andrej Plenković okružen Angelom Merkel i brojnim vrhovnim europskim dužnosnicima stranaka desnog centra, naglasio je, između ostalog, da je glavna zadaća europskih pučana borba protiv populizma. Inače, brojni svjetski politolozi definirali su populizam kao ideologiju koja dijeli društvo na dvije antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu, koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda. Britanska politička teoretičarka Margaret Canovan tvrdi da isticanje suvereniteta naroda podrazumijeva politiku kao izravan izraz političke volje većine, a ne politiku kao umijeće pregovaranja dogovaranja i postizanja kompromisa.
Hoće li populizam biti lijevi ili desni ovisi o vrijednostima i obilježjima vladajućih elita kojima se suprotstavlja. U Hrvatskoj ga trenutno političke elite s obzirom na odaziv “Naroda koji odlučuje” nazivaju ksenofobnim, klerikalnim i nacionalističkim. Zasad je javnosti ostalo nepoznato zašto i naš premijer drži da je Europa ugrožena populizmom.
Predsjednik HDZ-a, te svehrvatske stranke, kako su je do jučer sami hadezeovci nazivali, odlučio ju je, kako je i najavio – promijeniti. Ako je suditi prema nedavnom Saboru HDZ-a u Ciboninu tornju, očito nije bio posve siguran u podršku tom naumu. Stoga su se za svaki slučaj uključili mjerači pljeska. Mario Kapulica, predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a samoinicijativno je htio oraspoložiti svog predsjednika analizom snimaka iz Cibone koja je utvrdila da je on dobio najveći pljesak u dvorani.
Novi glavni politički tajnik Lovro Kuščević samo je potvrdio tu notornu činjenicu iz Kapuličine analize te pridodao da je upravo taj pljesak potvrdio da predsjednik vlade i HDZ-a ima nedvojbenu podršku članstva. U to ne treba sumnjati, premda su neki zločesti mjerači pljeskova ipak ustanovili da je jačinu odobravanja iz Cibone nešto malo više nadjačao saborski pljesak SDP-ovih zastupnika prilikom usvajanja Istanbulske konvencije. Uglavnom, odsada je na hrvatskoj političkoj sceni vrlo važno pomno pratiti nove trendove – tko komu i koliko glasno plješće.
HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
