Hinjeni napor Zapada na spašavanju BiH!?

Mogu ovako do sudnjeg dana. Pretjerujem. Do ožujka iduće godine. Glumiti kako pomažu “stranama u pregovorima” da dođu do “kompromisnog, domaćeg, rješenja”. Otprilike u ožujku 2019. isteći će mandat aktualnom sazivu Doma naroda federalnog, a potom i bh parlamenta, pa više neće postojati zakonodavno tijelo na državnoj razini koje bi moglo usvojiti izmjene zakona, a na federalnoj razini neće biti moguće izabrati predsjednika i dopredsjednike Federacije BiH, niti federalnu vladu. A onda će pregovori biti besmisleni.

Da su predstavnici tzv. međunarodne zajednice preciznije, SAD i Europske unije uistinu zabrinuti za sudbinu BiH i žele ju očuvati onda bi umjesto opetovanog obmanjivanja javnosti o “napretku u pregovorima” nakon svakog sastanaka političkih predstavnika Hrvata (HDZ BiH) sa političkim predstavnicima Bošnjaka (SDA, SBB, SDP i DF), diplomatski govoreći, kako posrednici u pregovorima, “uložili kredibilan napor” da se dogovor postigne. A to podrazumjeva pritiske na stranu koja predlaže rješenja koja nisu u skladu s presudom Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića. A lepeza diplomatskih pritisaka, ukoliko je medijatorima uistinu stalo do postizanja dogovora, uistinu je široka.

Sjetimo se, kako je nekada tzv. međunarodna zajednica, “zavrtala ruke” našim političarima. Uglavnom hrvatskim i srpskim. Kada je trebalo nametnuti ustavne amandmane ili amandmane na Izborni zakon, kojima su slabljeni elementi konstitutivnosti Hrvata, a jačani elementi dominacije Bošnjaka u FBiH ili oduzimane daytonske nadležnosti entitetima i prenošene na državnu razinu, političarima ( uglavnom hrvatskim i srpskim) je u “četiri oka” prijećeno Haškim sudom, pokretani su montirani sudski procesi, zatvarani su, smjenjivani, stavljani na “crne liste”, proglašavani kriminalcima, osobama koji opstruiraju i ugorožavaju Daytonski mirovni sporazum…

Danas kada treba izmjeniti odredbe Izbornog zakona, nametnute od te iste međunarodne zajednice, za koje je Ustavni sud BiH presudio da su neustavne, međunarodne diplomate, ne žele ni “prstom mrdnuti” da se to dogodi. Jer da žele onda bi bar javno identificirali stranu koja predlaže rješenja koja nisu u skladu s presudom Ustavnog suda BiH. I to bi bio nekakav pritisak. Kada bi barem to učinili mogli bi smo im povjerovati kao “ulažu napor” da se dođe do rješenja, kako su “zabrinuti za sudbinu zemlje”, za “stabilnost regije”.

I politički nepismenima jasno je, naime, kako se dogovor među stranama u sporu, koji je od značaja za međunarodnu zajednicu, mir i stabilnost, nikada ne postiže bez tzv. diplomatskih pritisaka.

U slučaju angažmana zapadnih diplomata, predstavnika SAD i EU oko postizanja dogovora o izmjenama Izbornog zakona BiH više je nego očit izostanak bilo kakvog pritiska, i više nego uočljiv hinjeni napor zapadnih diplomata. Sve što čine Cormack, povremeno Palmer i Wigemark je da sazivaju sastanke hrvatskih i bošnjačkih političkih predstavnika, ponude im prostor za pregovore i po isteku vremena predviđenom za pregovore daju izjave kojima zamajavaju javnost.

Ako ništa ne čine da se dogovor postigne, je li im onda uopće važno hoće li BiH opstati ili se raspasti? Čini se da nije. Sve ukazuje na to da je Zapad namjerno odabrao pristup kojim će se testirati samoodrživost Bosne i Hercegovine. Ako “strane” postignu dogovor vlak zvani BiH može do sljedeće postaje, ako ne- iskočit će iz tračnica. I to je ishod. Važno je samo da bude što manje žrtava. Da iskakanje iz tračnica bude kontrolirano, da ne izazove domino efekat na regiju i Europu.

Milan Šutalo/HMS/http://hms.ba/Hrvatsko nebo