Slaven Raguž HRS BiH: 14 godina mlaćenja prazne slame

Parafrazirajući Marijana Bana, nije baš da je Dragan Čović „centralna ličnost mojih snova“, ali ne znam zašto bi nekome bilo od važnosti koliko puta sam ja „napadao Čovića“? Zar je omjer napada na Čovića mjerilo neovisnosti i političke objektivnosti? Pored svih aktualnosti, izbornog zakona, ustaša/partizana, da netko na onim PR tv kućama kao argument propituje koliko puta ja napadam Čovića?!

Nakon kandidature Diane Zelenike, na jednoj od onih novokomponiranih međunarodnih reklamnih tv kuća jedan „renomirani“ politički analitičar, iz ne znam kojih razloga, spomenu moje ime. Kaže za mene „Čovićev jastreb“…“nećete naći nigdje da je ikada rekao riječi protiv Čovića“…“taj HRS nije ništa drugo nego satelit HDZ-a BiH“. Nedavno su mi proslijedili screenshot rasprave na nekoj internoj HDZ-ovskoj viber grupi gdje se na istu temu raspravljalo, a identično pitanje o količini mojih napada na Čovića mi je bilo postavljeno na nedavnoj tribini u Travniku.

Samo letimičnim pregledom Internet tražilica i/ili mojih profila na društvenim mrežama može se vrlo lako zaključiti moje mišljenje o Draganu Čoviću, stavove koje sam uostalom rekao njemu osobno, u lice, bez ikakvih problema. Možda u tome leži glavni problem, što imam tu naviku reći ljudima u lice što ih slijedi. No, kada već imamo informatički polupismene analitičare, evo samo dijela mojih osobnih stavova (dakle ne stranačka priopćenja) o Draganu Čoviću zadnjih 4 godine, otkad postoji HRS kao „satelit HDZ-a BiH“, pa kome se da čitat. Kome se ne da, neka ide na zaključak

_______________________________

03.09.2014.   Kao predsjedniku HNS-a i osobi koja za sobom nosi najveći hrvatski legitimitet, mogu reći samo da trenutno njegova najjača snaga leži u činjenici da su oni koji sebe nazivaju njegovom alternativom gori izbor od njega. Kao predsjednik HNS-a snosi najveću odgovornost što ova institucija u praksi nije opravdala svoju misiju. Predsjednik HNS-a mora znati da cilj HNS-ove liste nije da se provjereni hdzovski kadrovi, koji ničim nisu to zaslužili i koji su najodgovorniji za katastrofalno financijsko stanje županija i općina sa hrvatskom većinom, vrate na federalne proračunske jasle. Misija HNS-ove liste je da se nakon izbora krene rješavati hrvatsko nacionalno pitanje, a ne pozicioniranje istrošenih, ali poslušnih kadrova. Dragan Čović će postati član Predsjedništva, jer je objektivno bez konkurencije, ali šta nakon toga? Gdje je ta jasna vizija i taj konkretni program? Ne može biti strategija samo u činjenici da „alternativa“ galopira u neke nove alijanse. Ponovio sam u više navrata: ne možemo očekivati od hrvatskog čovjeka u BiH buđenje iz apatije, ako su naše vođe svele političko djelovanje i strategiju isključivo na stranačku kadrovsku križaljku i predizborne poruke.

13.09.2014. Dragan Čović je usmjerio sva raspoloživa sredstva i trud kako bi postao članom predsjedništva. Budući da na bošnjačkoj sceni ima previše kandidata, teško da će se Bošnjaci ponovno usuditi glasovati za hrvatskog člana, pa smatram njegovu pobjedu više nego realnom. Međutim, na njegovom mjestu u Predsjedništvu izgleda prestaje sva politika hrvatskog naroda. Od vizije i strategije HNS-a kakva se očekuje i koja bi morala animirati Hrvate na što veći izlazak na izbore nema ni traga. Sve se zaustavlja na deklarativnoj osnovi. Većina članova HDZ-a BiH smatra hrvatsko pitanje riješenim sa Čovićevim sjedanjem u fotelju člana Predsjedništva. Vjerojatno će oni uvjerljivo dobiti i izbore za federalnu razinu. Ne bi me iznenadilo da s povratkom u sedlo kontrole proračunskih sredstava, nitko više i ne spominje hrvatsko pitanje u BiH. Dakle, Dragan Čović je najodgovorniji što se hrvatsko pitanje pretvorilo u pitanje HDZ-a BiH, a najveću krivnju za to ima OHR koji je ubio svaki vid političkog pluralizma kod Hrvata svojim nametanjima. Čak mislim da nije toliko odgovoran Dragan Čović, koliko ljudi s kojima se okružio, koji su u ogromnoj većini politički paraziti i partijski klimoglavci koji se kriju u njegovoj sjeni, u nadi da će štogod ušićariti od pozicija na raspolaganju. Međutim, Čović ima najveći hrvatski legitimitet koji je neupitan, sviđalo se to nekome ili ne, i koji se mora poštovati. HRS će na sebe preuzeti ulogu korektiva, jer kad se vidi tko tvrdi da je alternativa Draganu Čoviću, čovjeka jeza uhvati. Čović mora shvatiti ulogu koju ima i ukoliko ne bude svojim djelom pokazao da politika nije kadrovsko popunjavanje mjesta, cijenu će platiti cijeli hrvatski narod, ne samo HDZ BiH.

Screenshot nekih od tweetova na temu Dragana Čovića

06.11.2014. Pobjeda hrvatskog  legitimiteta na ovim izborima je vraćanje stvari iz negativnosti na nulu. Valentin Inzko je svojom matematikom ukrao Bosni i Hercegovini 4 godine, unazadivši je što ekonomski, što socijalno i politički vjerojatno i desetak godina unatrag. Dok god se ne izmjeni izborni zakon i Ustav po kojem većina može manjini diktirati volju, svaka pobjeda na izbornima će biti stranačka pobjeda, nikako pobjeda naroda kojeg one predstavljaju. Više od 10 godina pričamo iste priče i odgovaramo iste odgovore na ista pitanja, bez da se išta mijenja i ima volje mijenjati. Prema tome, nema mjesta ponosu na ostvareni rezultat, nema mjesta vatrometima, nema mjesta paradi tamnih auta sa zatamnjenim staklima koji sa trobojnicama kroz grad slave izbornu pobjedu, jer ukoliko se ista priča nastavi i nakon ove 4 godine mandata, izborni rezultat na prošlim izborima će biti pirova pobjeda. Pri prvoj sjednici zastupničkog doma Parlamenta BiH hrvatski zastupnici moraju imati na stolu svoj prijedlog Ustavnih reformi i izmjena izbornog zakona koji će hrvatski izborni legitimitet uklopiti u sustav, kako u buduće o izborima ne bi odlučivale trenutne okolnosti nego legitimitet i volja birača. Ukoliko se to ne dogodi i ukoliko se obistine slutnje kako je hrvatski nacionalni interes zadovoljen zadovoljavanjem apetita HDZ-ovskih kadrova njihovim instaliranjem po raznim funkcijama, ovi što su danas ponosni na rezultate ostvarene u većinski bošnjačkim sredinama mogli bi sutra biti ponosni na nešto više od toga.

11.02.2015.  Izbor potpredsjednika Federacije do kosti je ogolio neprincipijelnost trenutne hrvatske politike u BiH. Temelji četverogodišnje izgradnje konačnog odgovora na hrvatsko pitanje u BiH stavljeni su na kocku radi gladi za foteljama. Prva godina mandata će proći u osudama prethodne vlasti, kako je loše radila. Dogodine su lokalni izbori tako da će sve biti upregnuto u predizborne svrhe. Iza toga je predizborna godina, gdje će se odrađivati tzv. sindikalni minimum i eto ti novih izbora. Na tim izborima bošnjačke elite će imati sve karte u rukama za definitivno poklapanje hrvatske političke volje, jer su ovih dana hrvatski legitimni predstavnici umjesto predstavničke demokracije, svojim postupcima pristali na komšićevsku pripadničku demokraciju.

Umjesto dizanja hrvatskog pitanja na jednu uzvišeniju načelnu razinu, dobismo još jednu u nizu propuštenih prigoda i političkih promašaja. Šteta je tim veća što su ovaj put akteri gaženja legitimnosti i nositelji hrvatskog legitimiteta, čime su kontaminirali ideju HNS-a i političkog zajedništva. Neka su oni sebe osigurali na četiri godine, kakva legitimnost, kakvi bakrači.

06.03.2015.  Oda političkoj nekonzistentnosti i neodgovornosti  –  to je najnovija Deklaracija HNS-a. Jedino dobro što je iznjedrila jeste reakcija na nju od strane ujedinjene nacional socijalističke tzv. ljevice sarajevske čaršije i njihovih NVO glasnogovornika. Mora se zastupnike u HNS-u iz redova HDZ-a BiH i HDZ 1990 recimo upitati koji moralni legitimitet imaju govoriti o korupciji, vladavini prava, dosljednosti u političkoj borbi za jednakopravnost hrvatskog naroda kada su i oni uvelike odgovorni za katastrofalno stanje većinski hrvatskih područja? Svi su oni ili bili u vlasti ili jesu vlast. Kakav moralni legitimitet ima Zvonko Jurišić i HSP BiH sjediti u predsjedništvu HNS-a bez da se javno posuo pepelom i tražio oprost za sudjelovanje u Platformi?

Način djelovanja i model razmišljanja sviju identičan: doći na vlast po svaku cijenu, iskoristiti svaku poru društva za stranačko-rodbinsko upošljavanje, te iskoristiti javne resurse u privatne i stranačke svrhe! Opstaju na političkom nebu u neuništivoj simbiozi međusobnih optužbi, dok u biti jedni bez drugih ne mogu. Čim zatreba nađu zajednički jezik jer sve ih nosi isti val: materijalni interes, a njihova vesla nisu gitare, da parafraziram Juru Stublića, nego stranačke iskaznice i vazelin.

26.05.2015. Po pitanju HDZ-a, na žalost, kao narod, prepušteni smo na milost i nemilost toj stranci koja loše upravlja svakim segmentom društveno-političkog života, počevši od lokalne razine, pa do onih viših. Vezivno tkivo te stranke je baš Dragan Čović i ključno pitanje je što će od te stranke biti u trenutku kada on jednog dana ode u mirovinu. Njemu se ne može osporiti vještina manevriranja u političkim vodama BiH, pitanje je koliko će do tada uspjeti reformirati stranku, jer sadašnje poticanje beskičmenjaštva može u konačnici neizravno skupo stajati i nas.

08.03.2017 . Očekujete li da će se tijekom ove godine dogoditi izmjene Izbornoga zakona kao što to najavljuje hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović?

Nisam optimističan da će se to dogoditi, što ne znači da mi s naše strane ne trebamo učiniti sve u svojoj moći da se to dogodi. Razlog leži u tome što nemamo konstruktivnog sugovornika u iznalaženju rješenja za problem izmjena izbornog zakona. Još od 2013. godine do danas, nakon brojnih razgovora u Sarajevu, Bruxellesu i drugdje, bošnjačka strana je uvijek odbijala sve prijedloge i dogovore. Sjetite se bruxelleskog dogovora kada je tamo bilo sve dogovoreno i praktično je za vrijeme leta do Sarajeva Bakir Izetbegović odustao od tog. Bez vanjskog utjecaja teško da će se riješiti ovaj gordijski čvor i tu ne dijelim nimalo optimizam g. Čovića.

19.10.2017. Zar čovjek može ostati ravnodušan kada predsjednik države i predsjednik hrvatskog naroda izjavi kako će „ove krajeve napustiti 100 000 ljudi“ i kako bi „država morala nešto napraviti“. Znajući kako izjava dolazi iz usta personifikacije politike zadnjih skoro dva desetljeća, mogu se donijeti samo dva zaključka: ili smo davno dotakli dno, pa sad već kopamo dublje ili nam vlast poručuje kako se do sada samo igrala s nama, sada će nas malo i pravit budalama. Kako bi se zaustavila demografska katastrofa našeg naroda, prvi korak za napraviti jeste da se političke elite spuste na zemlju. Država nije svrha samoj sebi. Vlast mora biti u službi naroda, a ne obrnuto. Tek kada to postane pravilom i praksom, može se govoriti o „izradi neke strategije“. Sve do tada, svaka priča o „brizi za odlazak mladih“ shvatit će se kao pravljenje nas sviju budalama, jer političkim elitama i jeste u cilju odlazak mladih i slobodnoumnih ljudi. Oni i njihova djeca ne odlaze, naprotiv, bit će im šire kad ovi prvi odu, a i imat će se bolji postotak na izbornim rezultatima. No, ima i nas koji ne patimo od štokholmskog sindroma i što nismo slijepi pored zdravih očiju.

21.02.2018. Kao predsjedniku HNS-a mu se mora zamjeriti sve, jer on personificira politiku koja već 15ak godina artikulira apsolutno identične stvari, a mi ne da tapkamo u mjestu, nego nazadujemo. Nakon prošlih općih izbora govorio sam kako se ne smije dogoditi da se prokocka izborni legitimitet, a u ove četiri godine se dogodilo upravo to. Imenovanjem nestručnih kadrova na mjesta koja iziskuju struku, umijeće, znanje i domoljubne ideale, dovedeni smo u situaciju da, osim argumenta izbornog legitimiteta, apsolutno nikakve razlike nema između platformaške vlasti i ove legitimno izabrane. Nije upućena niti jedna apelacija za ocjenu ustavnosti nametnutih zakona od strane Platforme, nije učinjeno ništa po pitanju pravednije preraspodjele prihoda, nije učinjeno ništa po pitanju neustavnih prisvajanja ingerencija od strane Federacije, na štetu županija. Primjera ima na stotine, a najočigledniji je primjer podrška radu Tužiteljstva BiH. Na najvišim razinama vlasti imamo ljude za koje se uopće ne zna tko su i što su uradili na svojim funkcijama, a prošao je cijeli mandat. Tu je najveća odgovornost Dragana Čovića. Katastrofalnom kadrovskom politikom stvorio jedno kancerogeno tkivo koje je metastaziralo i sve nas kao narod vuče u propast. Zato nam je, ponavljam, potrebna katarza.

_____________________________________________________________________

Zaključak

Jedan od meni najdražih mojih tekstova o Draganu Čoviću datira još iz 2012. i bio je pod naslovom „8 godina mlaćenja prazne slame“. Nema ga na Internetu, jer je nestao i portal koji se tada jedini usudio ga objaviti. Slučajno sam bio tada naišao na intervju Dragana Čovića za Večernji list iz 2004. godine, pa sam pisao o tome kako čovjek 8 godina govori jednu te istu priču. Od tog moga teksta je prošlo 6 godina,  a od tog intervjua u Večernjem listu 14. Niti se promijenio Čović, niti se promijenila njegova priča. Dakle nije više 8, nego 14 godina mlaćenja prazne slame. U tih 14 godina moje mišljenje o njemu je nepromijenjeno i ovdje ću ga ponoviti: čovjek je pogrešnom selekcijom kadrova, okruživši se ulizicama i promovirajući iste, kreirao uhljebničko koruptivno kancerogeno tkivo koje je preko njegove stranke metastaziralo na cijeli jedan narod, ambijent u kojem živimo i sve društveno-moralne vrijednosti. No, neminovno je da čovjek dobiva glasove i legitimitet svoga naroda, što znači da narodu to odgovara.

Ista priča isto odstojanje – Intervju Dragana Čovića za Večernji list 13.10.2004.

Nije samo do naroda, nego je i do tzv. oporbe. Ta ista oporba je u biti lutka na koncu onoga tko dovoljno plati, a kandidatura Diane Zelenike i ushićenost sarajevskih medija njenom kandidaturom to ponajbolje pokazuje. Bave se isključivo i samo Draganom Čovićem i HDZ-om BiH, ne nudeći išta svoje, radeći samome Čoviću kampanju kakvu on samo poželjeti može. No, da taj isti Dragan Čović svakoga od njih pozove, osobito nakon izbora, kao što je onomad pozvao aktualnog predsjednika HDZ1990 Iliju Cvitanovića i predvodnika te tzv. oporbe da bude ministar u koaliciji sa tim istim HDZ-om BiH, ne bi se razmišljali niti trenutka i pristali bi na sve, kao što su i tada pristali. Jadna je oporba kojoj je jedini i glavni problem što oni nisu na mjestu HDZ-a BiH i ne djeluju po istom nepotističkom koruptivno kriminalnom modelu djelovanja.

Jadna je i javnost kojoj kao argument služi koliko netko nekoga napada, a ne suština i sadržaj političkog djelovanja i diskursa. Ne trebamo se onda čuditi što nam osobe poput Dragana Čovića desetljećima prodaju jednu te istu priču, a što se osobe poput Diane Zelenike nude kao njihova alternativa.

Slaven Raguž/HRSBiH/http://hrvatskonebo.com /Hrvatsko nebo