Ž. Dogan: Dokle će trajati „naša“ fašističko-antifašistička opsesija?

Ideološki antagonizmi

Već po tradiciji, svake se godine političko-medijska scena u Hrvatskoj najviše uzburka u mjesecu svibnju. Tada se do krajnosti raspale strasti hrvatskih ‘antifašista’ i ‘fašista’, a vjetrovi međusobnih optuživanja zapušu sa svih strana potpirujući žestoki verbalni rat među njima. Svaka zapaljiva izjava s jedne strane dočekuje se s snažnim vatrogasnim šmrkovima s druge kako bi se umanjila šteta koju bi možebitno mogla izazvati suprotnom taboru. I tako iz godine u godinu, naši fetivi ‘antifašisti’ i ‘fašisti’ nastavljaju voditi svoje bitke iz 2. svjetskog rata, koji je, vjerovali ili ne, završio prije pune 73 godine. To mnogo govori o političkoj zrelosti i kulturi općenito, a navlastito o karakteru onih koji te ratovi vode. Kao da se radi o dvama različitim plemenima pristiglim u Hrvatsku s dvaju različitih planeta da ovdje sređuju svoje račune, bez ikakve skrbi i obzira prema narodu i državi u kojoj danas žive.

S jedne strane imamo ‘postojane kao klisurine’, i daleko moćnije ‘bivše’ Jugoslavene i velikosrbe (‘antifašiste’) koji se pod maskom borbe protiv ‘ponovnog buđenja fašizma’ grčevito bore kako bi sačuvali svoju ‘nevidljivu’ dominaciju, ponovo učvršćenu nakon Tuđmanove smrti. S druge strane imamo na sitno razmrvljene hrvatske domoljube (‘fašiste’), koji drže kako je konačno došlo vrijeme za ukidanje njihove dominacije, demontažu mitova i okova jugotitoističke prošlosti i okretanje vlastitoj budućnosti; uz privrženost očuvanju temeljnih nacionalnih i kršćanskih identitetskih vrijednosti.

Naravno, ne smije se preskočiti ni ona pričuvna, iz sjene navođena ekstremna inačica ‘hrvatskih fašista’, grlatih crnokošuljaša, crtača svastika i ‘navijača’ koji su uvijek spremni (po zadatku ili spontano) s uzdignutom desnicom iskočiti na scenu, kad god ‘antifašistima’ i njihovim vanjskim sponzorima zatreba dokaz da se u Hrvatskoj ‘ponovo budi fašizam’.

Opsesija prošlošću i ekstremna isključivost

Nije problem u tome što su hrvatski ‘antifašisti’ uvijek ‘u pravu’, a hrvatski ‘fašisti’ uvijek ‘u krivu’. Problem je u tome što, zapetljavajući se u to nerazmrsivo klupko ideoloških prijepora naslijeđenih iz prošlosti, današnji hrvatski političari izabrani od naroda da rješavaju njegove aktualne probleme propuštaju vrijeme i prigode uraditi nužne reforme i promjene za bolju budućnost, i što takva sveprisutna opsesija prošlošću i ekstremna isključivost po tom pitanju paraliziraju svaku zdravorazumsku raspravu te opću suglasnost po pitanju nacionalnih i državnih interesa čine gotovo nemogućom.

Ideološki antagonizmi naslijeđeni iz bivšeg jugokomunističkog sustava (uz ‘malu’ pomoć sa strane) nastavljaju, dakle, cijepati hrvatski narod i svrstavati ga u dva nepomirljiva tabora, koji se sve više međusobno udaljavaju i urušavaju povjerenje jedni u druge. Rezultat toga jest porazna činjenica – u Hrvatskoj sve više-manje ostaje isto, tj. u sadržaju života običnih ljudi i ‘bivšem’ načinu ponašanja gotovo se ništa ne mijenja. Na svim razinama. Od vrha do dna društvene piramide. Virus ‘bivših’ podjela nije, naime, zarazio samo hrvatske političare, nego se proširio u sve pore društva i svakodnevni život običnih ljudi, a to proizvodi nesigurnost i cijelo društvo drži u stanju stalne napetosti, mrzovolje, svađa i beznađa.

Postavlja se pitanje: Kamo to Hrvatsku vodi? Koliko će nam još trebati vremena da uvidimo koliko je sve to glupo, opasno, otkačeno i na kraju krajeva smiješno?

Podjela na ‘ustaše’ i ‘partizane’ u hrvatskom društvu te njihove tragikomične međusobne borbe i bavljenje propalim ideologijama iz 2. svjetskog rata, umjesto izazovima s kojima se suočavamo, danas očito Hrvatsku pretvaraju u cirkuski šator u kojem neprestano traje festival (anti)fašističke tragikomedije. To i ne bi bilo toliko loše kada bi, kao turbofolk, ostalo na razini lokalne šund manifestacije, ali način na koji to rade hrvatski ‘antifašisti’ i ‘fašisti’ i kako sve to bombastično zlorabe vodeći ‘hrvatski’ mediji i petokolonaši, dolijevajući ulje na vatru, daje kredit velikosrbima i njihovim sponzorima u ‘međunarodnoj zajednici’ za tvrdnje da su Hrvati primitivno balkansko pleme koje jednostavno genetski nije zrelo imati vlastitu državu. I zato bi bilo najbolje vratiti ga natrag u rezervat zvan ‘region’ i ponovo upregnuti u jaram jugobalkanske prošlosti.

Uz ekonomsku sabotažu, to je upravo ono što redatelji i poticatelji podjela i permanentnog kaosa u Hrvatskoj žele postići i na što su vodeći ‘hrvatski’ mediji usredotočeni.

Mnogima je samostalna Hrvatska trn u oku

Mora nam biti jasno da ima mnogo onih, iznutra i izvana, kojima je slobodna i samostalna Hrvatska trn u oku i nikada ju neće ostaviti na miru kako bi se mogla posvetiti ostvarenju vlastitih ciljeva i razvitku u skladu sa svojim bogatstvom i mogućnostima. Nebrojene političko-obavještajne spletke, izrežirani skandali, sukobi, svađe i optužbe, praćeni medijskom torturom i senzacionalizmom, imaju za cilj izazivati razdor i sumnju, podjele i ekstremizam u hrvatskom društvu. Krtice i promicatelji međuhrvatskih podjela vješto se ubacuju u lijevi i desni politički spektar nastojeći ih što više radikalizirati, kako bi se produbio postojeći jaz i stalno izazivale nove incidentne situacije. Na taj način sprječavaju hrvatsku pomirbu i slogu i uz izdašnu financijsku potporu postaju karijerne sluge onima izvana koji žele obnovu Jugoslavije pod drugim imenom.

Pogledajte samo tu šaroliku paletu notornih podmetača mina pod mostove hrvatske sloge i zajedništva: od Mesića, Pupovca, Pusićke, Josipovića, Pernara,… čitavog čopora Sorosevih pseudopovjesničara i satirično-navijačkih novinara, izvanrednih ili redovitih profesora, docenata, asistenata, predavača i organizatora raznih seminara, preko nevladinih udruga i ‘navijača’ do Kelminčevih i Skejinih crnokošuljaša.

Svi oni, zahvaljujući povlaštenom medijskom tretmanu u ‘hrvatskim’ medijima, neki stalno a neki po potrebi, iskaču na površinu i osvijetljeni medijskim reflektorima bacaju gnojivo i sjeme razdora u sve pore hrvatskog društva.

Žalosno je gledati koliko se lakovjernih Hrvata još uvijek lijepi za takve manipulativne bljuvotine. Ali i nacionalna sramota također, jer to ukazuje na političku nepismenost velikog dijela hrvatskog naroda, koja se jasno očituje u rezultatima izbora.

To pak dovodi do odnarođenih i anemičnih vlada, neučinkovitog pravosuđa i obavještajnih službi, trome državne administracije, ekonomskog i demografskog propadanja, razočaranja u političare i državu i zadržavanja Hrvatske u zadnjem, regionalnom vagonu europske pozornosti i razvitka.

Skrivanje istina

Ono što začuđuje jest to da uz toliko nezadovoljnih ljudi i problema s kojima se mlada hrvatska država trenutačno suočava hrvatska vlada i mediji ne nude prigode za otvorene i javne rasprave o tome što su vladajuće strukture uradile ili propustile uraditi od osamostaljenja Hrvatske do danas. Gdje se na tom putu pogriješilo? Kakve su posljedice tih pogrješaka i kako ih ispraviti?

Umjesto toga vode se jalovi retorički ratovi o propalim ideologijama iz 2. svjetskog rata, u kojima se nastoji više skriti nego otkriti istine. Osnivaju se vijeća za suočavanje s prošlošću i vode žestoke rasprave o tome je li ‘Za dom spremni’ politički korektan pozdrav i koja je politički korektna boja prve kockice hrvatskog grba!? Ne’š ti problema. A što je s osnivanjem vijeća i organiziranjem foruma na kojima bi se ugledni hrvatski znanstvenici i gospodarski stručnjaci iz domovine i iseljeništva bavili identificiranjem nedostataka trenutačnoga gospodarskog sustava i svojim vrhunskim znanjem predlagali i generirani kvalitetna rješenja?

Zašto se ne vode političke i društvene rasprave o vitalnim problemima koji opterećuju hrvatski narod danas i ne traže odgovori na njih nego o tome tko je ‘fašist’ a tko ‘antifašist’?! I to 73 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata!?

I da stvar bude još apsurdnija, to se događa u zemlji u kojoj pravih antifašista i fašista danas zapravo i nema. Ima samo profesionalnih provokatora i njihovih korisnih budala.

Najveća sramota jest to što su zahvaljujući tome mladi ljudi u Hrvatskoj dovedeni u situaciju da se pitaju gdje je njihova budućnost! Imaju li ikakvu budućnost? Ako se ti mladi ljudi u naponu snage i kreativnih mogućnosti ostavljaju na marginama društva, besposleni i isključeni; ako im se ne daje mogućnost za rad i doprinos društvu u kojem žive, onda se ne treba čuditi što ih je lako radikalizirati i instrumentalizirati da se nastave baviti propalim ideološkim ratovima kojima su im se i roditelji bavili, posebice ako se na račun toga može postati instant medijska zvijezda, napraviti karijera i dobro živjeti.

U vremenu kada se ionako urušavaju sve vrijednosti hrvatskog društva, koga briga za štetu koja se time nanosi današnjoj hrvatskoj državi i narodu u cjelini!

Hrvatska je tim problemima mučena desetljećima prije nego što je postala slobodna i samostalna i na tom planu iluzorno je očekivati neko iznenadno, preko noći, čudo. Nemojmo zaboraviti koliko je Hrvata u bivšoj Jugoslaviji na račun održavanja nametnutih podjela i progona svojih sunarodnjaka izgradilo vlastitu karijeru i povlašteni položaj u društvu. Trenutačna situacija jasan je pokazatelj kako se na tom planu gotovo ništa ne mijenja. Većina onih koji još uvijek predstavljaju dominantnu snagu u hrvatskom društvu ima koristi od zadržavanja postojećeg stanja. Njima je važnije zadržavanje vlastitih pozicija i povlastica i dobrobit s njima povezanim interesnim skupinama nego opći boljitak hrvatske države i nacije.

Politička nezrelost

Kad uzmemo u obzir kako smo u prošlosti bili majstorski trenirani da se međusobno svađamo i dijelimo za račun vlastite štete, moramo biti svjesni da će nam uzeti još mnogo vremena, uz mnoštvo prepreka na tom putu, da se takvo stanje prevlada. Samo da bi se odbacile, za današnje vrijeme, sulude ideološke podjele i mitovi iz 2. svj. rata trebat će nam možda još nekoliko desetljeća. Nažalost, mi Hrvati, u većini, još nismo došli na razinu svijesti politički zrelih naroda koje, bez obzira na različita mišljenja i politička uvjerenja, to ne razjedinjava kada je u pitanju postizanje zajedničkih nacionalnih interesa i ciljeva.

Mnogima u Hrvatskoj. čini se, još uvijek nije jasno da će nas ratovanje ‘bivšim’ podjelama polako odvesti do ruba samouništenja, jer ćemo – sudeći po programiranom kaosu i silnom naporu da se postojeće, bivše stanje održi – doživjeti demografski slom, a onda je vrlo izvjestan ponovni pad u kobnu regionalnu balkansku močvaru.

Ideološka zaslijepljenost prošlošću očito onemogućuje mnogim Hrvatima da jasno vide prigode koje leže izvan toga ukletog kruga međusobnih svađa i podjela i posvete se stvaranju nove mreže svehrvatske suradnje kojom bismo oživili gospodarski rast i prosperitet. Za to je potrebna bolja koordinacija između svih onih snaga u hrvatskom društvu koje žele jedinstvenu, jaču i prosperitetniju Hrvatsku kako bi se, korak po korak, došlo do skladnijeg i produktivnijeg suživota. Kako bi se zaustavio ovaj uništavajući trend, današnjoj je Hrvatskoj potrebno više progresivno mislećih ljudi, neopterećenih prošlošću, na svim razinama društva, ali i zakonskih regulativa. Nikakve ekstremne političke gluposti, medijske pozornosti i parazitskog života željnih egzibicionista, bez obzira na to s koje strane dolazili, ne treba podržavati, nego ih treba raskrinkavati. Navlastito gospodare lutaka, koji iza zavjese vuku konce. Moraju se zaustaviti svi oni koji od stalnog potpaljivanja i održavanja destruktivnih podjela i sukoba iz prošlosti u današnjem hrvatskom društvu žele živjeti parazitski ugodno na grbači poreznih obveznika, vrijednih ljudi koji od svojega poštenog rada žele živjeti u miru.

Postoji, dakle, još mnogo naslijeđenog i neprevladanog tereta iz prošlosti i stvari oko kojih se ne slažemo. Ali povjerenje građeno na istini i poštenju može nas, na dulji rok, pomiriti i premostiti naše razlike.

Što može donijeti gospodarski rast i standard

Kao i u drugim uređenim zemljama, bez obzira na to koliko se međusobno ne slažu u mnogim stvarima, vodeći hrvatski političari i stranke uvijek moraju raditi na obrani nacionalnih interesa i postizanja zajedničkih ciljeva svog naroda.

Umjesto da ga beskrajno zaglupljuju i iscrpljuju oživljavanjem ideoloških podjela iz prošlosti, bilo bi mnogo bolje kada bi se bavili oživljavanjem gospodarstva, zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske, demografskog rasta i malog poduzetništva. Ideološki ratovi hrvatskih ‘antifašista’ i ‘fašista’, ako se vode maštovito i atraktivno, mogu donijeti svojim protagonistima nekakve političke bodove i osiguravati teme medijima i navijačkim kolumnistima, ali ne mogu hrvatskom narodu donijeti bolju budućnost. Bolju budućnost i životni standard mogu mu donijeti samo gospodarski rast i stvaranje novih radnih mjesta. Potrebna su veća ulaganja u znanost, nove tehnologije, inovacije i visoko obrazovanje. Više novca iz državnog proračuna treba ići izravno u izgradnju infrastrukture, mostova, putova, željezničkih pruga, luka itd., a ne u nekakve fantomske i ‘niškoristi’ nevladine udruge.

Fokus hrvatskih političara mora biti na tome kako ljudima osigurati posao, privući investicije, povećavati proizvodnju i izvoz, kako razvijati male obrte i inovativne poslove. Što mislite, koliko u Hrvatskoj među mladim ljudima ima još neotkrivenih i zanemarenih talenata, poput Rimaca, koji u ovakvoj situaciji propadaju ili se iseljavaju?

Ekonomski rast i prosperitet u Hrvatskoj ne mogu se temeljiti samo na turizmu i doznakama iz iseljeništva. Treba oživljavati gotovo zamrlu proizvodnju, stvarati nova radna mjesta, povećati konkurentnost u odnosu na EU i države iz okruženja, povećavati plaće, unaprjeđivati kvalitetu života i okoliša, sačuvati nenadoknadive prirodne resurse poput vode i nezagađenog zemljišta, povećavati sigurnosti države osiguravanjem sredstva za odbijanje i sprječavanje sigurnosnih ugroza, vojnih, migrantskih, terorističkih i kriminalnih…

Jedino tako se može ići naprijed.

Drugi svjetski rat odavno je bio i završio. Pavelić i NDH, Tito i Jugoslavija odavno su mrtvi. Turobna jugobalkanska prošlost bila nam je takva kakva je bila i nju više ne možemo promijeniti, ali sadašnjost i budućnost možemo. Prepustimo povijest povjesničarima, da provedu poštenu i temeljitu istragu o zločinima Pavelićeva fašističkog i Titova jugokomunističkog režima, koji su bili jednako monstruozni. Premali smo mi narod da bi se oko toga međusobno svađali, dijelili i ratovali. Previše nas je suludo izginulo i unesrećeno zbog toga. U 2. svjetskom ratu krvavo je poražena hrvatska desnica i ljevica. Pobijedili su oni treći – Jugoslaveni. Najveći problem današnje Hrvatske jest to što se mentalno, politički i ekonomski još uvijek drži zarobljena u bivšoj Jugoslaviji. Ako se to ne promijeni brzo i učinkovito, činjenice ukazuju da će posljedice biti katastrofalne.

Željko Dogan/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo