Hloverka: Bolje s vragom nego s Bernardićem

A sada i nešto osobno. Sedamdeset i šesta obljetnica partizanskog proboja na Biljegu proslavljena je prošle nedjelje na Petrovoj gori. Organizirao ju je Milorad Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske uz srpsko kolo i jugoslavenske zastave. To me je obljetničko događanje naroda podsjetilo na jednu moju novinarsku epizodu iz vremena početaka agresije Srbije i Jugoslavenske narodne armije na tek uspostavljenu hrvatsku državu.

Naime, tada sam kao novinarka “Večernjeg lista” pa sve do početaka devedesetih dobro surađivala s kolegicom Milkom Ljubičić. No, najavu prvih višestranačkih izbora i demokratskih promjena kolegica Milka koja tada pratila rad radničkih sindikata dočekuje s negodovanjem. Isprva potiho, a onda sve glasnije. Za tadašnje ipak većinsko redakcijsko oduševljenje raspada komunističke partije i stvaranja Hrvatske, Milka pokazuje gotovo neprijateljsko raspoloženje. Na gotovo svakodnevna uvjeravanja da ćemo slobodnije živjeti i pisati, da ćemo napokon moći graditi cestu Zagreb – Split i da imamo jedinu nam Domovinu, u kojoj se zajedništvo podrazumijeva, uostalom kao što smo ga u redakciji živjeli godinama, Milka se oglušivala.

Sve joj je milije postajalo velikosrpsko huškanje Mile Dakića tadašnjeg direktora Memorijalnog centra Petrova gora, koji će na toj “funkciji” ostati i u tzv SAO krajini, a kojem će nakon oslobođenja Hrvatske biti suđeno za poticanje na ubojstvo hrvatske policijske patrole 1991. u Budačkoj Rijeci kod Krnjaka. Još naivno vjerujući da Milkina ”partijnost” kao kod Dakića neće prijeći u velikosrpstvo, pokušavala sam sve ne bi li je uvjerila, za razliku od agresorske propagande da hrvatsko pravo na vlastitu državu ne ugrožava Srbe. No, sve je bilo uzaludno. Jedno je jutro nestala iz redakcije. Nije je zadržala ni odlična plaća, prijateljsko redakcijsko okruženje i neupitna podobnost kod tadašnje uredničke vrhuške.

Otišla je na Petrovu goru Mili Dakiću i svome bratu koji se pridružio srpskim agresorima i preuzela vođenje propagandne radio postaje. Petrova se gora uskoro pretvorila u pravo četničko JNA uporište. Pod simbolom petokrake s tog se mjesta u Domovinskom ratu vojno i propagandno ubijalo Hrvate. Istom petokrakom koju je prošle nedjelje Milorad Pupovac pokušao abolirati od odgovornosti za zločine, tvrdeći da su srpsku agresiju provodile nekakve “ultranacionalističke i profašističke grupacije”, lažirajući tako povijest Domovinskog rata posve u skladu s aktualnom srpskom politikom Aleksandra Vučića. Još je licemjerniji Pupovčev zahtjev Republici Hrvatskoj da se obnovi partizanski “Memorijalni centar” i spomenik NOB-u Vojina Bakića koje su najviše devastirali upravo oni koji su s Milom Dakićem i Srpskim narodnim vijećem taj dio Hrvatske okupirali.

Danas, u sve učestalijim “antifašističkim” ophodnjama po Hrvatskoj na izvorima Drugog svjetskog rata Milorad Pupovac i njegov SNV hrane i dalje velikosrpski mit o tobožnjem srpskom antifašizmu i opasnom hrvatskom ustaštvu. Dok istodobno uporno ne želi imenovati agresora na Hrvatsku. U toj misiji između Vučića, Vulina i Pupovca nema nikakve razlike. A da paradoks bude još veći, te je nedjelje Milorad Pupovac ravno s Petrove gore kao koalicijski partner sišao u HTV-ov studio arbitrirati o najvažnijim pitanjima hrvatske budućnosti.

Prije nekoliko godina srela sam na Prisavlju Milku Ljubičić. Rekla je da se skrasila kod Pupovca u Srpskom narodnom vijeću. Bila je još ljuta i ogorčena na Hrvatsku. Ljubazno smo se pozdravile. A ja si još do danas ne mogu oprostiti da je tada na Prisavlju nisam pitala – pa što si Milka radila na Petrovoj gori ?

Uz našu ‘papinsku’ ministricu drvlje i kamenje po Hrvatskoj je manje bolno kada se ignorira otrov iz Europe

Ovaj tjedan Hrvatska je preuzela predsjedanje Vijećem Europe. Dugačak i trnovit bio je put do ovog postignuća. Članicom je postala prije 22 godine u Strasbourgu kao tada četrdeseta zemlja. Pregovori su bili teški, a na trenutke i mučni. Za razliku od drugih zemalja, tadašnjoj mladoj hrvatskoj državi i Predsjedniku Tuđmanu prigovaralo se koješta. Od hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH, oslobodilačkih vojnih operacija “Bljeska” i “Oluje” kojima su oslobođeni okupirana područja zemlje, pa sve do prigovora o manjku slobode medija. Koliko nas je Vijeće Europe voljelo vidjelo se i na dan službenog primanja, kada je tadašnjeg ministra vanjskih poslova Matu Granića zasula gomila letaka s otisnutom naslovnicom Feral Tribuna, uz komentar da hrvatska krši slobodu medija.

Bitku za slobodu medija prema mjerilima Vijeća Europe možda najbolje ilustrira primjer nekadašnjeg novinara “Slobodne Dalmacije” Zorana Vukmana nakon trećesiječanjske smjene vlasti 2000. Naime, nakon intervjua s tadašnjim premijerom Ivicom Račanom kojemu je postavio “nezgodno” pitanje što misli o baštini SKH, munjevito je uz pomoć unutar redakcijskih “zdravih” snaga predvođenih kolegom Antom Tomićem, zaradio izvanredni otkaz. Nikad se više nije zaposlio u nekom hrvatskom mainstream mediju.

Danas su u hrvatskim medijima tadašnji račanovsko-mesićevski novinarski agenti, kako je zapisao ovih dana Vukman, postali perjanice farsičnih hrvatskih medijskih “sloboda”. SKOJ nikad nije nestao, on živi, djeluje i pomlađuje, zato su ti neoboljševici i neojugoslaveni opsjednuti danas ustaštvom, tvrdi Vukman. Možda nas upravo zato i ne bi trebalo čuditi pomalo šokantno izvješće i prozivka Vijeća Europe ovoga tjedna neposredno prije hrvatskog preuzimanja presjedanja tom organizacijom o eskalaciji rasističkog govora mržnje protiv Srba, LGBT osoba i Roma.

Uz opasku da sve više jača nacionalizam, posebno među mladima u obliku veličanja fašističkog ustaškog režima. S obzirom na orkestriranu današnju propagandu tzv. “antifašizacije” Hrvatske koja podsjeća na sličnu kampanju iz istih krugova o ustašizaciji zemlje s početka devedesetih godina, ova pljuska Hrvatskoj iz Strasbourga mogla se očekivati. Mogao se doduše očekivati i odgovor šefice hrvatske diplomacije Marije Burić Pejčinović, koja je preuzela šestomjesečno presjedanje najstarijom europskom organizacijom.

Umjesto da odgovori Europskoj komisiji protiv rasizma i netolerancije Vijeća Europe (ECRI) i objasni da je iskazivanje domoljublja i patriotizma u Hrvatskoj europska stečevina, za razliku od sporadičnih incidenata kojima također, još u većoj mjeri obiluje cijela Europa. Kao i o najvećim standardima zaštite manjina koje za razliku od europske prakse danas sudjeluju i u vlasti u Hrvatskoj. Međutim naša je ministrica izabrala drugačiju taktiku.

Ona će papskije od Pape kao predsjedavajuća u Vijeću Europe kao jedan od hrvatskih prioriteta promovirati Istanbulsku konvenciju koja je izazvala toliko političkih i kulturnih potresa u Hrvatskoj. U mazohističkom stilu, s provincijskim kompleksom da bi trebali biti veći Europejci od svih ostalih naša je ministrica u maniri nezamjeranja samo odšutjela packe Vijeća Europe. U liječenju od europskog kompleksa da je Hrvatska tradicionalna, ognjištarska, katolički zatucana zemlja, ministrica bi uz Istanbulsku, svakako trebala promovirati i međunarodno sponzoriranu slikovnicu za hrvatske vrtićke uzraste “Moju duginu obitelj”. Možda bi i to pomoglo da i Hrvatska napokon “izađe” iz europskog ormara u kojem je još kao suverena država pod dubinskom prismotrom.

‘Bolje s vragom nego s Bernardićem’

Borg i Hrvati, nova je hrvatska doskočica kao odgovor građanske nemoći i javnog skandaliziranja nad ”aferom hotmail”, u kojima su savjetnici grupe Borg pod vodstvom sada već bivše potpredsjednice Vlade napisali zakon lex Agrokor, a onda prema njemu omogućili sebi zaradu od gotovo osam tisuća kuna dnevno za savjetničke usluge. Pola milijarde kuna teška afera, financijski najveća do sada još trese Vladu, pa i samoga premijera.

Svoju šansu u novonastalim okolnostima u kojima cure i novi mailovi koji upućuju da je premijer znao za grupu Borg, najviše vidi nestrpljivi šef SDP-a Davor Bernardić. Premda neki novinari tvrde da je cijela zemlja postala upravo njegov talac, koji je svakog dana upravo živi dokaz da još dugo s njim na vidiku nema suvisle oporbene alternative. A kako bi i bilo kad se u danu saborske rasprave o izmjenama Zakona o sukobu interesa i interpelaciji o raspuštanju Sabora s kojima su esdepeovci naumili rušiti Vladu i premijera, Bernardić pojavio, ostavku zatražio i otišao. Zato je palicu umjesto njega preuzeo agilni šef Živog zida Ivan Vilibor Sinčić. Bit će zanimljivo čuti kako će Bernardić objašnjavati sljedeće ankete javnoga mnijenja o popularnosti stranaka.

Njih nije htio čekati iskusni partijac Zdravko Ronko koji je odlučio spašavati i SDP i naciju od, kako ga je nazvao, “uhljeba” Bernardića. Ronko će se povezati, kaže i s crnim vragom, dat će ruku i za HDZ samo da ne padne ova Vlada, jer Ronko koji je 25 godina bio u SDP-u valja najbolje zna što bi nas pod Bernardićem moglo snaći. Možda je predsjednik SDP-a i u pravu kad ovih dana tvrdi da je SDP spreman preuzeti vlast, mali je problem samo u tome što birači još nisu spremni preuzeti njega.

Inače kako javljaju volonteri referendumske inicijative Narod odlučuje, nakon” Otvorenog” Mislava Togonala u kojem su gostovali Vojko Obersnel , Furio Radin i Krešo Beljak gužva se na njihovim štandovima znatno uvećala.

Hloverka Novak Srzić / Dnevno.hr

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo