Tako je govorio Ivo Banac: MESIĆEVO SRCE JE NA PRAVOJ STRANI

Banac je u analizi hrvatske politike prema Bosni eksplicitan: tudjmanizam je sustavno razarao Bosnu i zato ga treba za sva vremena pokopati, dajuci podrsku politici koju prema Bosni zagovara jedan od najomiljenijih postjugoslavenskih politicara – Stipe Mesic

DANI: Gospodine Banac, da li je dejtonska konstrukcija Bosne i Hercegovine u temeljnoj suprotnosti sa povijesnim bivstvovanjem ove zemlje?

BANAC: Da, mislim da je upravo tako. Sto se doticnog sporazuma tice, u pocetku je on nesto napravio, zaustavio je rat i obecavao je i mnogo vise od toga. Jedini uspjeh koji je ocit jeste u zaustavljanju krvoprolica, a svi drugi aspekti su zapravo zanemareni. Ono sto me najvise zabrinjava je cinjenica da je povratak izbjeglica neznatan, i vec sada mozemo vidjeti, skoro pet godina nakon Daytona, da se tu nista nije pomaklo s mrtve tocke. A pitanje povratka nije pitanje koje se moze odlagati, ono se mora rijesiti u kratkom vremenskom razdoblju. Ako se to ne dogodi u jednom realnom vremenskom okviru, proces etnickog ciscenja postaje nepovratan i onda imate rezultat koji je zacrtan na sadasnjoj bh. mapi. Uredu, ima nekih malih indicija da su se stvari pocele mijenjati, ali to su zbilja minimalne indicije, jer se problem ne moze rjesavati jednosmjerno, sve je u povratku izbjeglica povezano. Recimo, u Hrvatskoj je Tudjman planski naseljavao Hrvate iz Bosne i Hercegovine u bivsu Krajinu. Sad je to veliki problem jer ne mozete vracati Srbe u te krajeve a da kolonizirane Hrvate ne delozirate iz srpskih kuca. Gdje ce oni ici ako ne mogu doci u svoje domove, bilo u Federaciji ili Republici Srpskoj, odakle su protjerani. Mislim da je to sustina problema. Ne vjerujem da se problem Bosne moze rijesiti na onaj nacin koji na Zapadu cesto spominju: ekonomija ce odigrati svoje. Ekonomija moze ucvrstiti dugorocnu podjelu. Mozda to naoko ne izgleda bas tako. No, ako se granica izmedju “entiteta” odrzi, onda ce prije ili kasnije doci i do politickog pucanja Bosne i Hercegovine. To je dugorocan problem i zato je svaki razgovor o reviziji Daytona nadasve politicki koristan. Bilo je nekih pomaka. Evo, smatram da je odluka o konstitutivnosti naroda vrlo znacajna, ali to je tek prvi korak. Uostalom, i sam pojam konstitutivnosti je dosta dvojben.

DANI: Zasto?

BANAC: Zato jer on iskljucuje koliko i ukljucuje. Dobro je da doticni pojam umanjuje ucinak planskih podjela unutar BiH, ali nije dobro da se gradjani BiH mogu politicki ocitovati samo kao Bosnjaci, Hrvati i Srbi, a ne, recimo, kao liberali, socijaldemokrati, rojalisti, pa i islamisti.

DANI: Da li je goli americki pragmatizam uzrok sporazuma kao sto je dejtonski? Kolika je takva politicka filozofija pomogla, a koliko odmogla BiH?

BANAC: Rijec je o pragmatizmu u korist zemalja koje su, poput SAD-a, posto-poto zeljele zaustaviti rat, a ne o pragmatizmu koji bi izravno bio od koristi Bosni. Hocu reci da je rijec o pragmatizmu koji je bio u funkciji medjunarodne zajednice, a ne Bosne i Hercegovine – jedan problem manje za medjunarodnu zajednicu. Kad to kazem, moram uzeti u obzir da ne postoji jedna americka politika. Govorim o sluzbenoj americkoj politici koju je provodio Holbrooke, koja je imala podrsku predsjednika Clintona i koja se cesto gradila kao da je nesto u funkciji rekonstrukcije Bosne i Hercegovine. Postoje, naravno, i druge – nesluzbene – americke politike, u Kongresu, siroj javnosti, itd., koje nisu bile odusevljene Holbrookeom i Daytonom. Bas sam nedavno bio u Jeruzalemu na jednoj konferenciji na Hebrejskom sveucilistu, gdje je bilo govora iskljucivo o podjelama raznih zemalja, tamo gdje su postojali unutrasnji sukobi, i vrlo se jasno vidi da u svijetu postoje dvije struje: ona koja misli da su podjele rjesenje, nije vazno je li rijec o Cipru, Indiji – Pakistanu, Juznoj Africi, itd., i druga, koja zakljucuje da je to tek zamrzavanje problema koji ce nuzno ozivjeti u nekom buducem kriznom trenutku. Podjele nisu dostignuca. Nesto smo postigli jedino ako izlijecimo uzroke sukoba i obranimo drustvo, a to je, i sa jednog pragmaticnog stajalista, mnogo tezi i zahtjevniji proces.

DANI: Pomenuli ste Holbrookea kao tvorca Dejtonskog sporazuma. Znate li da ce mu krajem jula biti urucen pocasni doktorat Sarajevskog univerziteta?

BANAC: Ne, to nisam znao. Takva pocast je u najmanju ruku dvojbena. Doduse, mozda predstavlja stanovitu investiciju. Govori se da ce Holbrooke postati drzavni tajnik, dakle ministar vanjskih poslova, ukoliko Gore bude izabran za predsjednika. Ipak, mislim da nije dobro nagradjivati ono sto je vec dezavuirano. Bolje je utjecajne ljude poput Holbrookea poticati na bolju analizu bosanskih problema, sto ce reci, na bolja politicka rjesenja.

DANI: Cak je i on sam rekao da je napravljena greska sa priznavanjem Republike Srpske kao zasebnog entiteta?

BANAC: To nije jedina greska. Amerikanci su zapravo platili veliki ceh time sto su Milosevica rehabilitirali za potrebe Daytona, i zanemarili druge probleme u regiji, primjerice Kosovo, sto su onda kasnije morali popraviti. Nisu, naime, na vrijeme shvatili bit problema. U svojoj preuranjenoj knjizi o Daytonu, Holbrooke o Milosevicu govori na nacin koji ga danas kompromitira. Nije shvatio da ima posla s tipom osebujne politicke licnosti, posve nepoznate na Zapadu, covjekom kome je pragmatizam posve stran. Pragmaticni zapadni politicari uglavnom imaju posla sa sebi slicnim ljudima, koji su jednako pragmaticni. Ovdje su imali posla sa covjekom koji je u sjajnoj analizi Srdje Popovica zapravo malignost bez razloga. Srdja je, na tragu jednog eseja W.H. Audena, napisao da je Milosevic zapravo Shakespeareov Jago, koji razara bez motiva, dakle na potpuno “nepragmatican” nacin. Naravno, i Milosevic, poput Jaga, ima svoj rok trajanja. No, tesko je predvidjeti rok.

DANI: Ima li, po Vama, istine u nedavno objavljenim informacijama da je americka vlada spremna na deal sa Milosevicem – siguran egzil, bez haskog procesa, za odstupanje s vlasti?

BANAC: Sigurno ce biti nekih struja u administraciji koje smatraju da je to najbolji nacin da ga se rijese, medjutim, ako bi se to dogodilo, onda je cijeli haski koncept propao, jer ako vi amnestirate onoga koji je najvise odgovoran za ratne zlocine, onda dovodite u pitanje nastavak gonjenja malih logorskih mucitelja. Bio bi to izuzetno los potez i mislim da bi ugrozavao konstrukciju jednog novog medjunarodnog pravnog poretka – onoga koji unaprijed sankcionira ratne zlocine – a prema kojemu su, moram reci, dijelovi americkog politickog establishmenta prilicno skepticni. Primjerice, nedavno je senator Helms imao razne prigovore na pristupanje Amerike u dogovore koji bi omogucili trajni tribunal za ratne zlocine, jer, naravna stvar, to vam na neki nacin unaprijed veze ruke. A velike sile ne zele biti vezane.

DANI: Sta bi sa stanovista Bosne i Hercegovine i americkog politickog, ekonomskog i vojnog investiranja u nasu zemlju, znacila eventualna promjena u Bijeloj kuci na novembarskim izborima za predsjednika Sjedinjenih Drzava?

BANAC: Tesko je na to odgovoriti. Ne vjerujem da bi Bush, ukoliko bude izabran, isao na neke radikalne mjere, neke radikalne inicijative. Na kraju krajeva, americka je politika investirala vrlo mnogo u dejtonski proces. Medjutim, u Republikanskoj stranci, posebno u jednoj grupi senatora, imate ljude koji su u vise navrata ponavljali tezu da je najbolje podijeliti Bosnu, upravo ovako kako je dejtonski podijeljena, a potom povuci americke trupe. Mozda ne sve trupe, ali u svakom slucaju americke. Slicno razmisljanje postoji u vezi s Kosovom, gdje takodjer imate prijedloge za podjelom, iza kojih nedvojbeno stoji i Milosevic. To je opet pod dojmom onih analiticara koji zagovaraju podjele kriznih podrucja kao jedino trajno politicko rjesenje. Bilo bi lose kad bi takva misljenja prevladala. Takve su tendencije jace kod republikanaca nego kod pripadnika Demokratske stranke.

DANI: Kolika je, da se posluzim nazivom jedne Vase knjige, cijena Bosne? Da li je ovo frankenstajn-uredjenje drzave zaista cijena koju je Bosna morala ispostaviti da bi uopce opstala?

BANAC: Cijena Bosne nije ista za sve koji su sudjelovali u bosanskom ratu. Mnogi su doprinijeli toj izuzetno visokoj cijeni. A sto se Bosne tice, mislim da bi bilo krajnje negativno kada bi ljudi koji razmisljaju o njenoj povijesti, o njenoj sadasnjosti, o njenoj buducnosti, pristali na bilo kakvo frankenstajn-rjesenje. Naravno, u politickom establishmentu svih triju najvaznijih nacija u Bosni, postoje oni koji su pristali na frankenstajn-rjesenja. Bojim se da su jos uvijek dominantni. Prema tome, kad govorimo treba li Bosna platiti tu cijenu, zapravo govorimo kako iz politickog zivota izbaciti nosioce politike podjele u sva tri naroda. To nije lako, ali mislim da ce to prije ili kasnije biti moguce. U Hrvatskoj su napravljene neke promjene. One jos nisu pokazale neke rezultate, ali napravljen je prvi korak i mislim da se slicno moze lako dogoditi i u bosanskim izborima. Ako ne ove jeseni, onda svakako u iducoj rundi izbora. U svakom slucaju, tendencije za integracijom ce rasti. To doista vjerujem. Argumenti protiv podjele su tako jaki da ce u jednom trenutku postati kriticna masa.

DANI: Ne znam. Naprimjer, srpski element u Bosni je toliko zatvoren prema idejama integracije da to postaje vec naporno…

BANAC: Ovo srpsko vodstvo se odrzava na lazi srpske pobjede. A upravo su Srbi, po analizi Medjunarodnog foruma Bosna, u proteklih devet godina dozivjeli najveci pad nataliteta (cak 66,2% na podrucju sa srpskom vecinom) i najveci porast smrtnosti (14,1%). Oko 70 tisuca bosanskih Srba poginulo je u ratu. To su katastrofalne cinjenice, koje govore o sveopcem kolapsu. Hraniti svoje sunarodnjake iluzijama da su u ovom ratu napravili nesto korisno zapravo nije nista nego protusrpska politika. Bosanski ce Srbi, prije ili kasnije, ipak shvatiti da su u vrlo teskoj situaciji, neuporedivo tezoj od one u kojoj su bili prije pocetka rata. Da bi se ovakvo stanje popravilo, oni ce, prije ili kasnije, biti prisiljeni prihvatiti drukciji odnos i prema svojim bosanskim sugradjanima druge vjere i nacije, ali i prema susjednim zemljama, primjerice Hrvatskoj. Ne moze netko u Banjoj Luci trajno zivjeti u zabludi da je put do Beograda kraci od onog prema Sarajevu ili Zagrebu. Ne mogu vjerovati da u srpskom narodu u Bosni i Hercegovini nema realnih ljudi.

DANI: Dakle, vjerujete da ce se Mocvara (izvanredni termin profesora Banca kojim je on opisao politicki, ekonomski i uopce drustveni zivot u Tudjmanovoj Hrvatskoj, op.a.) suzavati, a ne siriti?

BANAC: Pazite, Mocvara je problem upravo zbog toga sto je ona programirani zaostatak. Srpski politicari, ali ne samo oni, investirali su vrlo mnogo da bi u svom nacionalnom okruzenju proizveli jedan dugorocni zaostatak. Ali kada bismo prihvatili da je to nesto nepopravljivo, onda bismo zakljucili da u politickom zivotu nema nikakvih racionalnosti, a ja to ne mogu prihvatiti.

DANI: Na okruglom stolu o odnosu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odrzanom nedavno u Sarajevu u organizaciji Medjunarodnog foruma Bosna, izlozili ste kritici ideju hrvatskog drzavnog prostora. Smatrate li da nova hrvatska vlast jos nije raskrstila sa tom Tudjmanovom fikcijom?

BANAC: Taj sam koncept spomenuo kao nesto sto onemogucava izvlacenje Hrvatske iz jednog ekspanzionistickog projekta. Premda je u Hrvatskoj dosad mnogo receno o negativnosti Tudjmanove politike prema Bosni i Hercegovini, hrvatski se vrh do dana danasnjega nije jasno i nedvosmisleno ocitovao prema Tudjmanovoj agresiji, niti se ispricao zbog svih onih boli koje je Hrvatska nanijela Bosni. Nemojte zaboraviti da se politicari poput Budise i Tomca odmah upale kad se spomene da je Hrvatska izvrsila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. To su specijalisti za apologetske smicalice, kojima, dakako, u prvom redu opravdavaju sebe. No, kad govore o onome sto je Srbija ucinila Hrvatskoj, onda odjednom pitanje agresije nije upitno. Na djelu je dvostruki standard koji, dakako, odgovara ne samo onima koji su planirali agresiju na Bosnu i Hercegovinu nego i onima koji su za to vrijeme sutjeli.

DANI: Sta mislite o Mesicevoj politici prema Bosni i Hercegovini, i da li, gledano unazad, on predstavlja povijesni eksces kada je u pitanju odnos Hrvatske prema Bosni ili je pak njegova politika izraz kontinuiteta?

BANAC: Mesicevo je srce na pravoj strani, ali on dosad nije napravio mnogo. Posve je jasno da su njegove javne izjave o odnosima s Bosnom i Hercegovinom mnogo bolje nego one predstavnika Racanove vlade. To moramo uzeti u obzir. Ali da odgovorim na sustinu pitanja. Rekao bih da je Mesic jedan od rijetkih hrvatskih politicara dvadesetog stoljeca koji je u najvaznijem trenutku, upravo onda kad je Hrvatska bila duboko umijesana u jedan ekspanzionisticki projekt, uspio naci hrabrosti da se od toga othrva, da unutar sluzbene strukture pokrene i jednu akciju protiv toga, sto je daleko od tipicnog u Tudjmanovu krugu i opcenito u hrvatskoj politici. Primjerice, Macek, nedvojbeno demokratski politicar, nije imao razumijevanja za pitanje Bosne i Hercegovine. On je, kao i Radic prije njega, zivio u jednom ideologijskom krugu, u kojemu je Bosna neupitni dio hrvatskog drzavnog prostora. Prema tome, Mesic je predstavnik one tendencije unutar hrvatske politike koja ne dijeli takva stajalista, koja uzima u obzir cinjenicu da je Bosna i Hercegovina druga zemlja, koja ne moze biti dijelom hrvatskih drzavnih projekata, bez obzira sto u njoj ima i znatan broj Hrvata. Naravno, nije Mesic jedini komu je takvo sto bilo jasno. Ljudi iz kruga hrvatskog politickog vodstva ’71. godine nisu imali nikakvih pretenzija na Bosnu. Za Miku Tripala BiH je u svakom pogledu bila neupitna. Bez obzira na sve sto se dogodilo, ta ce tendencija rasti. Zapravo, ono sto bi se moglo reci jeste da smo naucili vrlo mnogo iz ovog kobnog razdoblja od ’92. godine naovamo. Mislim da ce buduce hrvatske generacije biti imune na sve nove protubosanske pokusaje.

DANI: Sve mi se cini da bi ideja Bosne kao dijela hrvatskog drzavnog prostora i dalje bila prisutna da je na izborima za predsjednika pobijedio Budisa?

BANAC: Upravo zbog toga je vazno podrzati sva nastojanja Stipe Mesica, jer on, na jedan jasan i dosljedan nacin, mora popraviti ono sto je Tudjman ucinio u Bosni i Hercegovini, i to na dva kolosijeka, i simbolicno i djelatno.

DANI: Sta znaci simbolicno, a sta djelatno?

BANAC: Simbolicno – putem izraza ne samo pokajanja nego takodjer do vrlo jasnog opredjeljenja, jasnog izraza da se tako nesto nikad vise ne ponovi. A sto se tice aktivnog dijela, to ukljucuje citav niz raznih mogucnosti. Prije svega, kidanje svih onih niti izmedju Zagreba i virtualne “Herceg-Bosne” koje u politickom zivotu odrzavaju citav niz kompromitiranih pojedinaca i grupa. To su oni koji jos uvijek sprecavaju povratak izbjeglica, obnovu srusenih sakralnih i drugih objekata, pomazu kriminal, siju razne iluzije o tome da ce u nekom za njih povoljnijem trenutku doci do integriranja Bosne i Hercegovine unutar Hrvatske… To su oni koji financijski izdrzavaju ljude koji su razbijali Bosnu i Hercegovinu. Sve se to mora promijeniti, a taj proces ide presporo. Evo, po ne znam koji put spominjem da je sporazum o transparentnom financiranju tzv. hrvatske komponente Vojske Federacije, bez obzira sto iza toga stoje Amerikanci, nesto sto nije u interesu Hrvatske, a naravno nije u interesu Bosne i Hercegovine. Razbijaci Bosne moraju biti trajno razoruzani. Oni sto su mislili da rade nesto sto je pozitivno, sto je prohrvatsko, a zapravo je bilo i protuhrvatsko i protubosansko.

DANI: Zasto Bosna jeste i zasto bi trebala biti jedno od glavnih strateskih pitanja Republike Hrvatske?

BANAC: Dovoljno je pogledati na geografsku kartu da to bude jasno. Bosna je mjera hrvatske sposobnosti da se ponasa na jedan medjunarodno prihvatljiv nacin u kontekstu evropskih integracija. Ono sto je Tudjman izveo u Bosni je bilo apsolutno u funkciji jedne protuevropske politike.

DANI: Zasto ste gotovo usamljeni u Vasoj donkihotovskoj borbi protiv tudjmanizma?

BANAC: Ne bih rekao da sam jos uvijek usamljen. Mozda samo u nekim formulacijama. Interesantno je kako se stvari mijenjaju i kako se kritika Tudjmanove politike takodjer mijenja. U Hrvatskoj je uvijek bilo vrlo mnogo ljudi koji su instinktivno shvacali da je Tudjmanova politika potpuno promasena. Rekao bih da je to bio vise slucaj u onim dijelovima Hrvatske koje su povijesno bile okrenute Bosni. Protubosanska je politika mnogo uocljivija u Dalmaciji, posebno Dubrovniku. Ako tamo zelite legitimirati protubosansku politiku, onda se potpuno izolirate od svoga zaledja. Drukcija je vizura iz onih dijelova Hrvatske u kojima su kontakti s Bosnom bili tanki. No, i tamo je bilo ljudi koji su uocavali da je rijec o necem krajnje dvojbenom. Ne smijemo zaboraviti ni to da je u jednom trenutku u Hrvatskoj vladao pravi teror prema osporavateljima takve politike. Tudjman je na svoju stranu uspio pridobiti i neke ljude od autoriteta. Sjetite se samo one poznate Aralicine recenice, koju necu ni izustiti jer je do te mjere odvratna. Tako se stvarala lazna slika o nuznosti sukoba s Bosnjacima. Mnogi su bili zastraseni. Nemojte zaboraviti citav niz slucajeva hapsenja Bosnjaka u Hrvatskoj. Oni su onda prebacivani u hercegovacke logore, u Dretelj, itd…

DANI: Imam dojam da ni aktualna politika nije spremna za konacni razlaz sa tudjmanizmom. O tome zorno svjedoci izbor sampiona tudjmanizma Ivica Pasalica za potpredsjednika hrvatskog Sabora.

BANAC: Mislim da je Pasalicev izbor za svaku osudu. Na taj je nacin nova saborska vecina podrzala HDZ-ov izbor jednog od saborskih potpredsjednika. Nije vazno da on dosad ni jednom nije predsjedavao. Sama funkcija je znacajna. Potpuno ste u pravu. Pasalicevo imenovanje i pocasti mrtvom Tudjmanu ne govore u prilog detudjmanizaciji. To je politika “ne talasaj” – politika Mocvare.

DANI: Hrvatskoj je potrebna detudjmanizacija. Slazete li se sa gospodinom Mahmutcehajicem da je Bosni potrebna deizetbegovicevizacija?

BANAC: Apsolutno. Bez toga nema pomaka u Bosni. Naravno, nisu svi sudionici u ovom konfliktu jednako krivi za sve ono sto se dogodilo. No, prihvacanje podjele Bosne, prihvacanje bosnjackog etnicizma – mozda ne tako glasno, mozda ne uz talambase – pa onda uvesti istovjetan sistem vlasti kao pod Tudjmanom, to je sustina sustava koji sasvim prirodno nosi Izetbegovicevo ime. To treba promijeniti. Moze se ovako reci: cilj rata, a ne njegov rezultat, bilo je stvaranje nacionalno homogenih drzava. To mozete postici samo podjelom Bosne i Hercegovine, nacionalno najslozenije federalne jedinice bivse Jugoslavije. Tudjman je to pokusao na dvojak nacin, barem sto se tice Bosnjaka. Nije imao nista protiv saveza na liniji hrvatskog drzavnog prostora. No, posto to nije bilo realno, on se s Milosevicem dogovorio za podjelu Bosne. Prema tome, pomiriti se s Milosevicevim i Tudjmanovim modelom zavredjuje osudu, bez obzira na okolnosti. To treba odbaciti i u bosnjackoj politici. Ali ne samo to nego sve ono sto ide s tim. Vi ne mozete na demokratski i miran nacin izvesti podjelu na nacionalnoj osnovi. To se moze postici samo u politickom sustavu koji je vjerna kopija Miloseviceva i Tudjmanova rezima. Dakle, postoji jasan obrazac koji je prisutan i u Bosni i Hercegovini: kad govorimo o tajkunskoj privatizaciji drzavnog vlasnistva, ili kad govorimo o etnicistickoj politici, ona je itekako prisutna i tamo gdje je SDA na vlasti.

DANI: Kako kao strucnjak za povijest ovih prostora objasnjavate bosnjacko pristajanje na koncept nacionalne podjele? Moram priznati da je to meni potpuno neobjasnjivo, ici protiv sopstvenog interesa.

BANAC: Naravno. Sada ne govorimo o osnivanju SDA kao nacionalne stranke, to je u onom trenutku bio gotovo jedini nacin organiziranja. No, rezultati su porazni. Podjela, pa cak i nacionalna kantonizacija Bosne i Hercegovine, u prvom je redu protiv interesa Bosnjaka. Prema tome, potpuno je nejasno kako jedno “nacionalno” vodstvo moze na to pristati. Mozda i nije tako nacionalno kako se predstavlja. No, i Tudjmanova je politika bila jednako tako “nacionalna” i posve protuhrvatska. O Milosevicu nije potrebno ni razgovarati. Nitko Srbiju nije tako ponizio i upropastio kao Miloseviceva “nacionalna” politika.

DANI: U tim protunarodnim politikama nacionalnih oligarhija vidljivu negativnu ulogu imala je i religija. Svih ovih godina na sceni imamo, kako ste jednom prilikom kazali, sekularizaciju religije?

BANAC: Vidite, to nije nesto sto je jedinstveno samo za nase krajeve. Mislim da je rijec o univerzalnom procesu – jednom aspektu modernosti. Naime, modernost je medju ostalim stvarima i proces sekularizacije, ili da to malo jasnije definiram: jedna od najvaznijih, ako ne i najvaznija ideologija modernosti je upravo nacionalizam. A sto je nacionalizam? Nacionalizam je moderna, sekularna ideologija. Nema nacionalizma koji je pomiren sa zasadama velikih vjerskih tradicija. Prema tome, kad danas govorimo o fundamentalizmu, bez obzira govorimo li o islamskom ili nekom drugom, varka je u tome sto sama sintagma fundamentalizam upucuje na to da se vracamo nekim temeljima, a zapravo je upravo obrnuto u pitanju. Stvaraju se potpuno nove strukture koje nemaju nikakve veze sa temeljima, nego ih potpuno negiraju. To se lijepo vidi i u slucaju Bosne i Hercegovine, i opcenito u svim sukobima koji su se odigrali na teritoriju bivse Jugoslavije. U svim tim slucajevima rijec je o instrumentaliziranju religije u sekularne, nacionalisticke svrhe. To sto su u tome sudjelovali razni vjerski sluzbenici ne mijenja protuvjerske intencije nacionalizma. Uostalom, u povijesti cete naci mnogo primjera da su vjerski sluzbenici, ne samo iz nasih krajeva, djelovali suprotno intencijama njihovih vjerskih nazora.

HercegBosna.org/https://hercegbosna.org/Hrvatsko nebo