M.Dubravac: BLAŽENOMU IVANU MERZU

Dragi svi,

ima Hrvat dragulja i zlata… Sjetimo se danas anđela – mladića, Ivana Merza i molimo ga neka nam očuva hrvatsku mladost od opakoga zloduha – sotone, koji čini sve kako bi predobio duše naše nevine djece.

Blaženi Ivane Merzu, moli za hrvatski narod!

BLAŽENOMU IVANU MERZU

O Kriste, vječna ljubavi,
Najmiliji mi alem kam.
Nek sluga tvoj te proslavi
Kroz molitve mi žarki plam.

Nek žrtva mi je vodilja,
A dobro djelo bližnjem – lijek.
Nek duša teži do cilja
Gdje rajska sreća traje vijek.

Marijo, primi darak moj
Djevičanstva mi zavjet svet.
Do groba čist i samo tvoj,
U vazi rajskoj nek sam cvijet.

Presveto Srce, Krista mog,
Najdraži meni hram i stan.
Odagnaj silu duha zlog
I budi žiću slatki san.

Marija Dubravac 

Djelo umjetnika Dubravka Radman

Kročio si putem k Suncu da prispiješ ka vrhuncu,
čuvajući dušu čistu darova je Kralju Kristu.
Dobro biće, skromno, smjerno, zapovijedi Božjoj vjerno,
u cvjetnjaku hrvatskome, dalo sjeme rodu svome.
Zalud zemske čari svijeta! Obećaje vjera sveta,
preko žrtve sreću raja, divnu plaću do beskraja.
O, Ivane, ljiljan cvijete, našeg roda mlado dijete,
ime ti sred slavoluka upisala Banja Luka.

Marija Dubravac

Blaženi Ivan Merz rodio se u Banja Luci 16. prosinca 1896. Bio je jedinac u obitelj i imao je sretno djetinjstvo i mladost. Iako dolazi iz liberalne sredine, Ivan Merz već u ranoj mladosti prima kršćansku vjeru zaslugom profesora Ljubomira Marakovića koji ga je preko književnosti i umjetnosti usmjeravao prema pravim moralnim i vjerskim vrijednostima. Kasnije za profesora Marakovića Ivan kaže: ,,Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost.“

Nakon mature, 1914. godine Ivan odlazi na Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto jer su roditelji željeli da postane časnik. No nakon tri mjeseca Ivan odustaje jer od početka nije pokazivao volju niti je vidio smisla u vojničkoj službi. Sljedeće godine odlazi na studij prava i književnosti u Beč. Ubrzo dobiva poziv za vojsku i u veljači 1916. je poslan na talijansku frontu gdje ostaje do završetka rata. Okružen strahotom i besmislom ratnih stradanja, u kršćanskoj vjeri prepoznaje duboki smisao i jedinu pravu vrijednost koja pobjeđuje svako zlo. Ova spoznaja ga mijenja i usmjeruje na putu vjere. O tome piše ocu: „Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogočemu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.“

Nakon rata nastavlja studij u Beču i nakon toga u Parizu. Također se sve više angažira u katoličkim društvima, okuplja hrvatske katoličke studente i priprema ih za apostolski rad u domovini. Tada započinje i njegovo zanimanje za liturgiju koja je za Ivana mjesto najdubljeg susreta kroz koju sve više upoznaje Boga i nadnaravni svijet vjere. Za njega je liturgija bila umjetnost i život.

Ivanovi roditelji nisu bili zadovoljni što toliko pažnje pridaje vjeri i Crkvi. Majka ga putem pisama nastoji uvjeriti da bi trebao biti kao i drugi mladići. Ivan obrazlaže i argumentira svoje stavove kako bi roditelje potaknuo na dublji vjerski život. U jednom pismu majci zapisuje rečenice koje opisuju njegov životni put: „ Znadeš da me je život na Sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio u istinitost katoličke vjere i da se zato cijeli moj život kreće oko Krista Gospodina. Katolička vjera je moje životno zvanje.“ Tek nakon njegove smrti su roditelji potpuno shvatili njegove riječi i postaju praktični vjernici katolici.

Ivan se vraća u Zagreb 1922. godine i radi kao profesor francuskog i njemačkog jezika. Svakodnevno prisustvuje Svetoj Misi i prima svetu pričest. Najznačajnija karakteristika Ivanove osobe kao izgrađenog katoličkog intelektualaca bila je njegova ljubav i odanost Katoličkoj c. Kod mnogih katolika probudio je zanimanje, štovanje i odanost Crkvi i papinstvu. Sve svoje slobodno vrijeme Ivan posvećuje odgoju hrvatske mladeži u tadašnjim katoličkim organizacijama, napose u Hrvatskom orlovskom savezu čiji je bio suutemeljitelj. Ivan Merz postaje idejni vođa velikog dijela katoličke omladine i unosi u katoličku javnost novi način mišljenja, osjećanja i prosuđivanja. Njegov životni cilj za kojim je ustrajno išao bio je: „Žrtva – Euharistija – Apostolat.“

Umire 10. svibnja 1928. u 32. godini života nakon neuspjele operacije zbog upale čeljusne šupljine. Prije odlaska na operaciju zapisao je svoju oporuku: “Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusovog. I. M. blažen u pokoju i miru. Duša će moja postići cilj za koji je stvorena. U Gospodinu Bogu.“

Ivanova oporuka je uklesana na nadgrobnoj ploči u Bazilici Presvetog Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, gdje se danas nalaze posmrtni ostaci i oltar bl. Ivana Merza. Znakovito je da ga je Gospodin pozvao k sebi u četvrtak, dan kada se u Katoličkoj crkvi obavlja pobožnost klanjanja Presvetom Oltarskom sakramentu koju je Ivan jako volio.

Postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim i svetim započeo je u Zagrebu još 1958. godine, a od 1986.nastavlja se u Rimu pri vatikanskoj Kongregaciji za proglašenje svetih. Papa Ivan Pavao II. je Ivana Merza proglasio blaženim 22. lipnja 2003. na misi u Ivanovom rodnom gradu, Banja Luci.

Udruga Katolik u blaženom Ivanu Merzu prepoznaje svojeg zaštitnika. Iako je živio u liberalnoj sredini, težio je za pravim vrijednostima koje je našao u nauku Katoličke crkve. Udruga Katolik svojim radom želi obraniti i širiti katoličku vjeru u društvu koje je nagriženo liberalnim relativizmom, upravo onako kako je to činio naš blaženik.

“Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv principa pravednosti i vječnosti. Religije daju sisteme. I ja kažem: ‘Aut catholicus aut nihil.’ (‘Ili katolik ili ništa.’). U ovome pogledu nije u meni nikada postojala ni najblaža sumnja. Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera.” (bl. Ivan Merz)

Marina Periša

Hrvatsko nebo