Kad razbijete obitelj, čovjek je prikladniji za poslovno iskorištavanje

Mlada, pametna, obrazovana i žena. Možda je banalan poredak, ali doista poboljšavate prosjek žena koje se uopće poziva u javnu (medijsku) raspravu. Nije li dominacija “muške misli” i dalje preizražena?

Nisam sigurna da je utapanje u blatu političkog i medijskog prostora ostvarenje punine i smisla ljudske egzistencije. Na tom tragu moglo bi se reći da većina žena možda ima pametnijeg posla od javnog ponižavanja koje se pogrešno forsira kao mjerilo životnog uspjeha. Također, sudeći prema rezultatima novijih istraživanja u sferi obrazovanja koja pokazuju da dječaci u odnosu na djevojčice postižu sve lošije rezultate u školi, čini se da se više trebamo brinuti o opstanku “muške misli”.

Zašto medijski prostor nazivate blatom, pa i sami ste njegov dio, i to dobrovoljno?

Medijsko bi djelovanje trebalo biti posljedica nečijeg kvalitetnog rada, a ne njegov cilj. U tom smislu ono zadobiva negativno obličje kada je svrha samome sebi. Također, svatko tko se u medijima izlaže proći će put od obožavanja do prijezira. I jedno i drugo može nam samo naškoditi. Obožavanje zato jer se s njime čovjek kao nesavršeno biće ne može nositi, niti mu ono priliči, a prijezir jer smo konstitutivno krhka i ranjiva bića. No daleko od toga da to mene ili neku drugu javnu osobu čini patetičnom žrtvom. To je i privilegirana i odgovorna pozicija, ali njezina se vrijednost u današnjem društvu preuveličava.

Da budem još banalnija, dodat ću i zgodna. Koliko je žena definirana i svojim izgledom?

Koliko često takva pitanja postavljate muškarcima?

Točno, ne postavljam ih. Ali ženska je ljepota opjevana u književnosti, umjetnosti, ona je nešto pozitivno, ne negativno. Problem je kada se temeljem izgleda stvaraju predrasude. S time se mnoge žene suočavaju.

Jednako tako i muška je stražnjica obrađena u mramoru od Mirona do Meštrovića. Svi su ljudi u nekoj mjeri definirani svojim izgledom, ali on nije samo matematička struktura koja odgovara pravilima zlatnog reza, nego se oblikuje našom interakcijom, dakle mimikom, osmijehom i svime ostalim što proizlazi iz naše unutrašnjosti. Stoga predrasude zbog nečijeg izgleda ne bih mistificirala, one opravdano nastaju ili nestaju već s prvom rečenicom.

Svoj seksepil i ne skrivate, barem sudeći prema izdanjima u emisiji “Peti dan”?

Odjeću ne shvaćam toliko ozbiljno da bih pomoću nje demonstrirala sebe ili svoj stav o životu. Ona je više prostor igre i trenutačnog raspoloženja, a donekle i moje stilske pogubljenosti.

Simone de Beauvoir je prije više od 70 godina napisala “Drugi spol”, no žene su i danas manje plaćene u odnosu na muškarce, teže napreduju na poslu… Slažete li se s time, odnosno je li razlog u tome što su žene ili sve počiva na sposobnostima pojedinca?

Dok padamo u nesvijest zbog nedovoljnog zaklinjanja u pojam roda, previđamo da isti oni Vodiči za obiteljsku odgovornost i rodnu ravnopravnost koji, kako kaže projekt Europske unije koji ih financira, služe da bi se ostvarila “stvarna ravnopravnost muškaraca i žena”, odnosno omogućilo “usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života”, promiču shvaćanje žena kao resursa, dakle objekta iskorištavanja, čija je (jedina) svrha “optimizacija poslovanja” i ostvarivanje punine “njihovog tržišnog potencijala kao kupaca”. U tom smislu nama u prvom redu treba biti u fokusu zajednička, ljudska, borba za radnička prava jer dijelimo problem nestalnosti radnih mjesta, neprijateljskog, umjesto suradničkog, radnog okruženja stvorenog forsiranjem kompetitivnosti i izvrsnosti pod svaku cijenu i erozije intimnih odnosa zbog zamućivanja razlike između privatnog i javnog vođene marketinškim trikom da “radimo ono što volimo” pa to možemo, besplatno, činiti 24 sata dnevno.

Naše društvo voli etiketirati, vas su neki označili kao desničarku. Profesor Sesardić u knjizi “Iz desne perspektive” upravo piše o tome da lijeva ideologija prevladava u medijima, pa i u svijetu, te da ljevičari imaju pogrešne predodžbe o suprotnoj strani? Kako to komentirate?

“Lijevo” i “desno” u našem društvu nema veze s izvornim značenjem tih pojmova, nego onima koji nisu navikli da demokracija podrazumijeva nesuglasje i pluralizam najčešće služi kao sredstvo eliminacije i diskreditacije “sumnjivaca. Najnoviji mit koji je iskonstruiran na tom tragu odnosi se na bauk ultradesničara. Naime, kada bi se ozbiljno shvatile dominantne lijeve interpretacije, ispalo bi da u Hrvatskoj prevladavaju stidni ultradesničari koji u vlažnim podrumima potiho izmjenjuju svoje prave fundamentalističke stavove. No kako je bivanje radikalom u suprotnosti s bivanjem sramežljivim, takve interpretacije smatram izrazom paničnog nesnalaženja u srazu sa sve aktivnijim političkim neistomišljenicima. Ako želi prijeći iz salona na ulicu, ljevica će morati prevladati banalnu stigmatizaciju, odustati od civilizacijskog zgražanja s moralno superiornih teorijskih pijedestala i ponuditi razumljive, argumentirane, inkluzivnije okvire s težištem na radničkim pravima.

Imamo i žešće primjere: katotalibani pa i klerofašisti? Kako komentirate te “bauke”?

Kao neki oblik rokokoa. Ne znam što se dogodilo s “običnim” talibanima, fašistima i klericima. Baš kao što je slučaj i sa svim ostalim stvarima u životu, društvo koje je naviklo na intenzivne podražaje i bombardiranje sa svih strana, mora učiniti i spektakl od jezika da bi se probudilo iz dogmatskog drijemeža.

Bliži se obljetnica Bleiburga, pa oporba ponovno aktualizira pitanje povlačenja saborskog pokroviteljstva, vi smatrate da je Sofoklo svojom Antigonom rekao sve i kada je riječ o Bleiburgu?

Nitko nije rekao sve, pa ni Sofoklo, ali on je ukazao na važnu stvar, a to je da svi preminuli trebaju biti časno tretirani na jednak način. Također, njegova Antigona otkriva nam da se borba među živima, još od antičkih vremena, odvija preko leđa mrtvih, onemogućavanjem obrednog pokapanja koje je jedan od temelja civilizacije. Na tom tragu, klasična, arhetipska, književnost, upozorava da je dostojan pogreb bližnjih egzistencijalna nužda i osnovni zadatak preživjelih članova obitelji. Na praktičnoj razini vrijedi podsjetiti da istraživanja pokazuju da omogućavanje obrednog odnošenja prema smrti, primjereno i postupno opraštanje s preminulima, utječe i na smanjivanje psihičkih bolesti, pa čak i stope samoubojstava preživjelih.

Kao docentica na Filozofskom fakultetu, bavite se fenomenom smrti. Današnji čovjek poduzima sve da odgodi smrt. Što predviđate, hoće li čovjek u budućnosti biti još radikalniji u očuvanju mladosti, a time i ljepote?

On je već sada dosta radikalan, za one koji si to mogu priuštiti. No, iako se fizička mladost sve lakše može kupiti, unutarnje starenje, “umaranje” od života, koje je posljedica i gomilanja iskustva, ne može se poništiti. Dakle uzalud nam nenaborano lice ako ga ne prati sjaj u oku kao metaforički izraz životne energije koja, unatoč uglancanoj vanjštini, ipak s godinama kopni.

Bavite se i bioetikom, tehnologija je svakako čovjeku donijela napredak, ali i sve mu više oduzima privatnost, gdje vidite najveće zamke ili prednosti?

Najveće zamke nalaze se u ideji da tehnika može riješiti sve naše nedoumice, čime se onemogućava moralni razvoj čovjeka. Primjerice, Zuckerberg zaziva umjetnu inteligenciju da odlučuje o govoru mržnje, paralelno razvijajući društvo nadzora. Mi živimo i ispovijedamo se na internetu na kojem privatnost uopće ne postoji. Takav stil života iz virtualnog polako prelazi i u stvarni svijet u kojem dozvola neprestanog nadzora postaje pitanje bontona pa se od profesora, koji su, naravno, roditeljima na raspolaganju u zajedničkim grupama na društvenim mrežama, očekuje da šalju nebrojene fotografije sa svakog školskog izleta. Atrofija morala vidljiva je i u tome da se djeca više ne moraju učiti kako priznati da su markirala jer je teror tehnikom omogućene transparentnosti roditelje udaljio na jedan klik od imenika.

Da, i kod e-dnevnika se postavlja pitanje privatnosti djece, ima li roditelj pravo, odnosno je li uputno baš svakog trenutka imati uvid u sve ocjene?

Takav voajerizam ponižava i znatiželjnog roditelja jer podilazi njegovim najnižim strastima i odgovornog profesora jer mu neprestanom provjerom potkopava stečeni autoritet, ali i učenika kojeg čini moralno impotentnim.

Velike polemike u društvu izazvala je ratifikacija Istanbulske konvencije, dio javnosti u njoj vidi rodnu ideologiju jer je rod predstavljen kao društveni konstrukt. Smatrate li da je takva definicija roda problematična?

Sve su društvene uloge djelomično konstruirane, a rod je teorijski pojam koji se bavi njihovom (ne)prirodnom uvjetovanošću. No, načelno govoreći, ideja da se potpuno možemo odvojiti od naše prirodnosti, u ovom slučaju spola, bliska je transhumanističkim obećanjima koja idu prema nadilaženju tjelesnosti i spajanju ljudskih kognitivnih kapaciteta s računalom. Supstancijalno, riječ je o pitanju odnosa duha i prirode i ljudskom pokušaju ovladavanja prirodom koje je prisutno od pamtivijeka i koje ima emancipacijski, ali i destrukcijski potencijal.

Temelj Istanbulske konvencije je upravo rod, odnosno zaštita žene zbog društvene uloge koja joj je nametnuta rodom, ali i svih rodnih manjina, dakle nitko ne smije biti zlostavljan zato što je drukčiji. Pa zašto onda zagovornici Istanbulske ne kažu da je doista poanta u rodu?

U demokratskom društvu u kojem funkcionira pravni sustav nitko ne smije biti zlostavljan, ni iz kojeg razloga. Poanta nije samo u rodu, niti je ona u nasilju, nego je u pokušaju ovladavanja pozitivnim pojmovima čiji nositelji time stječu veću društvenu moć i šire svoj utjecaj. Naime, oni tako postaju “dobri dečki” zbog čega i drugi dijelovi njihova političkog programa dobivaju na težini i bivaju lakše provedivi.

Naravno, to ne znači da će dijete u vrtiću naučiti da mu je bolje biti djevojčica ako je dječak i obrnuto. Zašto se rasprava svela na tako banalne i glupe argumente?

Zato što i jednoj i drugoj strani odgovara da se suprotnu poziciju shvati radikalno kako bi se time alarmiralo vlastite pristaše. Također, kako je moć primjera velika, a teorija ne postoji bez prakse, zaoštravanje borbe što upečatljivijim primjerima ukazuje na kvalitetu arsenala suprotstavljenih strana, jednostavno rečeno: tko jači, taj kvači.

Konzervativci u Istanbulskoj vide i razbijanje obitelji kao temelja društva i temeljnog čovjekova oslonca?

Obitelj se danas općenito razbija i to nije samo konzervativna, nego i liberalna briga jer se to razbijanje proteže na duh individualizma koji karakterizira raskidanje bilo kakvih čvrstih međuljudskih veza i oslonaca, pri čemu treba imati na umu da je čovjek koji je “oslobođen” od drugih daleko pogodniji za manipulaciju, politički ranjiviji i prikladniji za poslovno iskorištavanje jer mu vrhunac tjedna umjesto nedjeljnog ručka s bliskim ljudima postaje team building na Mrežnici. A tko takvog radnika ne bi volio?

Iz kakve obitelji dolazite? Što su radili vaši roditelji?

Dolazim iz velike obitelji, imam dva brata i sestru. Ja sam sendvič-dijete, što znači ni najmlađa, ni najstarija. Dvoje su arhitekti, jedan je programer, a roditelji su nam profesori.

Koliko odgoj utječe na buduće stavove čovjeka?

Ako kažem da je presudan znači li to da mogu okriviti roditelje za sve svoje pogreške?

Uskoro će pisati novi zakon o pobačaju, kakav je vaš stav po tom pitanju?

Imati pravo i prakticirati ga dvije su različite stvari. U tom smislu nisam za zabrane, ali smatram da treba aktivno raditi na stvaranju, prvenstveno socijalnih, preduvjeta da se pobačaj ne događa. Banalizacija cijele rasprave o pobačaju, u kojoj se on u javnosti često prezentira kao nekakvo superemancipacijsko žensko pravo poput nošenja minica, izaziva mi nelagodu jer je već i samo razmišljanje o pobačaju jedna od najvećih tragedija koja može zadesiti i ženu i muškarca.

Ali o pobačaju u konačnici ipak odlučuje žena, ni država, ni muškarac, nego žena koja odluči hoće li donijeti novi život na svijet?

Nesporna je biološka činjenica da od trenutka začeća žena ima najveću moć, ali i njoj pripadnu odgovornost koja se proširuje i na nerođeno biće čiji DNK nosi u svome tijelu. Budući da se dijete razvija unutar njezina tijela, njoj se ne samo ne smije nego i ne može nametnuti nikakva odluka. Ali žena ne postoji u vakuumu izvan svijeta koji je okružuje i ljudi s kojima je u interakciji, iz koje u konačnici i nastaje novi život, što ih čini suodgovornima, i u kojima ona treba moći pronaći oslonac.

Što mislite o referendumu za izmjenu izbornog zakona?

Promjena izbornog zakona jedina je promjena koja dugoročno može dovesti do promjene u političkoj oligarhiji. Veća preferencijalnost neće pridonijeti samo demokratizaciji izbornog procesa nego i unutarstranačkoj demokraciji jer će od poslušnosti šefu stranke koja se dosad nagrađivala visokim mjestom na listi, a time i zagarantiranim saborskim zastupništvom, biti važnije mišljenje biračkog tijela za čiju će se naklonost političari morati boriti. Konačno, to će i birače natjerati da prouče tko su ti ljudi koji ih predstavljaju, dakle da aktivnije i kreativnije sudjeluju u cijeloj izbornoj proceduri koja je dosad bila pretežno performativne prirode.

Glasate li redovito na izborima?

Da. To je minimum građanskog angažmana i odgovornosti.

Kako biste opisali Andreja Plenkovića, a kako Davora Bernardića?

Plenković demonstrira višak autoriteta, a Bernardić njegov nedostatak. No, obojici je zajedničko nesnalaženje u komunikaciji s javnošću, što je apsurdno jer je to trebao biti preduvjet njihova izbora na lidersku poziciju. Obojica su daleko od utjelovljenja autentičnih predstavnika vlastita biračkog tijela, ali i karizmatičnih lidera koji mnogošto mogu kompenzirati urođenim magnetizmom.

Sve više raste Živi zid, kako objašnjavate taj fenomen?

Riječ je o kombinaciji opravdanog razočaranja vladajućom partitokracijom, neodoljive privlačnosti njihova utopijskog obećanja mogućnosti otpisivanja dugova onima koji ih imaju, autentične kritike bankarskog sektora, ali i polaganog izdaha demokracije koju izjeda vlastita ideja jednakosti i kraja autoriteta jer je demokracija po svojoj definiciji populizam. A njega utjelovljuje Živi zid.

Trenutačno ste na Oxfordu, kojim povodom?

Pišem knjigu o manifestacijama zla i pokušajima njihova opravdanja te radim na projektu na kojem surađujem sa sveučilištem Oxford i sveučilištem u Varšavi, a koji se bavi odnosom filozofije, znanosti i religije.

Koliko je hrvatsko društvo bolesno od raznih podjela, je li Hrvatska ljepša kad je se gleda iz Engleske?

Sva su društva podijeljena na neki način. Susjedova trava nije zelenija. U Americi, perjanici progresivnosti, na korak od čikaškog sveučilišta, nalazi se crnačka četvrt u koju se ne usudi ući ni policija. Engleska je “civilizirano” društvo s prikrivenim, ali dubokim klasnim podjelama. U tom smislu na Oxfordu ćete susresti vjerojatno sve nacije svijeta kojima je zajednička prvenstveno dubina njihova džepa. Hrvatska je pak, gledano iz Engleske, zemlja u kojoj su prekrasna klima, jeftiniji životni troškovi i, meni, najdraži ljudi na svijetu.