Zarobljavanje Hrvatske

Srbi su prije prvih slobodnih izbora 1990. na Petrovoj gori vikali ubit ćemo Tuđmana, a onda su 2000. strani agenti po Hrvatskoj počeli razglašavati da provode – detuđmanizaciju. Novčanu potporu tom procesu davali su i neki bogataši iz inozemstva. Prijetnje ubojstvom prije izbora i ‘čišćenje’ Hrvatske od posljedica Tuđmanova pobjedničkoga djelovanja, značilo je isto. Danas se te zamisli u našoj zemlji provode drugim sredstvima. Trenutno su aktualna dva važna ‘pothvata’: reforma obrazovanja i redefiniranje spolova i rodova. Po važnosti su na istoj razini, spadaju u sam vrh prioriteta. Paralelno s njima odvija se proces koji ćemo nazvati zapadnobalkanizacijom. Narodu koji je do jučer ginuo za slobodu, danas bi “novi” internacionalisti htjeli određivati u što smije vjerovati, što čuvati i braniti, što je za nj dobro, a što loše. Samozvani zastupnici svih ljudi i svih zemalja, zastupnici Čovjeka i Planeta, htjeli bi o svemu bitnom odlučivati umjesto Hrvata, pa na različite načine potiču radikalnu destrukciju njihovih tradicionalnih vrijednosti i narodnoga identiteta. Neoliberalni bi globalizam, kao i komunizam, htio biti više od ekonomskoga koncepta, htio bi biti filozofijom i religijom modernoga svijeta i, u ime modernosti i nadnaravnoga znanja, sebe postaviti tamo gdje vjernici svih vjera vide Vječnoga Stvoritelja. I onda, s toga zamišljenoga trona htjeli bi određivati što čovjek jest a što nije, tko je muško, a tko žensko, što je obitelj, a što nije. Hrvati su se nakon sloma komunizma, iznenada našli u vrtlogu ideologija koje bi opet mijenjale njihovo povijesno pamćenje i drukčije postavljale okvire njihova opstanka.

Komunizam i neoliberalizam

Hrvatska je oružjem napadnuta već u godini prvih slobodnih izbora. Obrana od agresije bila je iznad svih tranzicijskih pitanja. Javne rasprave o njima nije niti bilo. Kad je došlo vrijeme da se i o tomu može razgovarati, uvjeti za raspravu su se znatno promijenili. Tako je ostalo sve do današnjega dana. Nije dovoljno rečeno o tomu što je uplitanje komunističkoga totalitarizma u život našega naroda od 1945. do 1990., ostavilo za sobom. Izvan ortodoksnoga komunističkoga kanona, o tomu se u javnosti vrlo malo govorilo. Nije razumljivo objašnjen niti temelj toj ideologiji, koja je nastupala kao glasnogovornica univerzalne, jedne i jedine, ‘znanstvene’ Istine. Komunizam je u našu zemlju importiran iz Staljinova SSSR-a. S njim je išao i novi svjetonazor. Religiju su nazivali opijumom za narod i činili sve da je iskorijene, slavili materijalizam, klasnu borbu, oružane revolucije, “gulage”, logore (od Sibira do Gologa otoka) i internacionalizam ‘proletera svih zemalja’. Vlast je bila u rukama jednoga čovjeka (Tita) i partije koja mu je služila. Bila je to vlast jednoumlja, terora i nasilja koje je provodila tajna politička policija.

Milijune ljudi komunisti su ubili samo zbog njihovih uvjerenja, ‘delikta mišljenja’. Po uzoru na totalitarne poretke prošloga stoljeća, današnji neoliberalni donositelji progresa, ponovno nastupaju u ime Apsolutne Istine. I oni bi htjeli mijenjati sve što ne odgovara njihovu učenju. S tim bi učenjem usklađivali i prikaze prošloga. Vjeruju da na taj način, pokušavajući mijenjati prošlost, mogu ovladati i budućnošću. Razliku između istine i laži ni za nove manipulatore ne čini oprjeka između činjenica i izmišljotina, nego vještina obmanjivanja. A razlog za to je stjecanje vlasti i moći. Posebnu pozornost privlači brzina kojom se totalitarna svijest adaptira na nove okolnosti. Digitalna i informatička revolucija idu joj naruku. Ljevica u Hrvatskoj, kako izgleda, ni danas ne sumnja u vjerodostojnost nekih kapitalnih laži iz vremena komunističke vlasti. Zaštićeni svojim zakonima, komunisti su upravljali svim medijima, istodobno sankcionirajući ‘neprijateljsku propagandu’, odnosno mišljenje drukčije od njihova.

U procesu adaptacije na nove procese, koji su započeli prvim slobodnim izborima 1990. postupno su mijenjali samo organizacijske oblike i trenutačne prioritete djelovanja. Nakon uspostave višestranačja u Hrvatskoj, govor o ‘čistkama’ i ‘brojenju krvnih zrnaca’ bio je dijelom ritualiziranoga, tajnoga sporazumijevanja jugokomunista prilagođena ‘demokratskom’ uhu. Na sve su strane nicale ‘nevladine udruge’, udruge ‘civilnoga’ društva koje su se najmanje bavile djelatnošću za koju su službeno registrirane, a najviše dokazivanjem i ‘pokazivanjem’ da “Rvacka”, kako posprdno i s prijezirom nazivaju našu zemlju, ne može i ne smije opstati izvan ‘regionskih’ saveza, niti se odreći zvijezde petokrake.

Ustaštvo

Umjesto vrlo zahtjevne transformacije iz totalitarnoga u demokratski sustav, u Hrvatskoj se od 2000., niti dvije godine nakon uspostave teritorijalne državne cjelovitosti 1998., ponovno rasplamsavalo protuhrvatsko raspoloženje. Važnu su ulogu u tomu imale i brojne udruge pod inozemnim patronatom. Obnavljaju srpski mit o svevremenoj hrvatskoj krivnji i genocidnim Hrvatima. Ipak se ponešto drukčije promovira jugoslavenstvo i prokomunističko rapoloženje. Tradicionalnim oznakama hrvatskih stranputica i krivnja, dodaje se tuđmanizam, koga nisu niti pokušali definirati. Naime bez tuđmanizma i tuđmanizacije ne bi bilo ni detuđmanizacije, a bez nje ni vraćanja Hrvata na ‘pravi put’. Sad uz deustašizaciju i defašizaciju imamo i – detuđmanizaciju. Lovci na Hrvate više ne pripisuju ustaštvo samo jednom režimu i jednom pokretu, nego ga kao jaram stavljaju na vrat cijelomu hrvatskom narodu.

Ljevica u našoj zemlji već je imala dosta iskustva u tomu, ali ipak u komunizmu su trebali ostaviti mjesta i za Hrvate među partizanima. Miloševićevu i Šešeljevu Beogradu je i to bilo posve nepodnošljivo jer za njih su ustaše i Račan i Šuvar i Tuđman i Tripalo, ili, skraćeno, svi Hrvati (osim dvadesetak ‘izabranih’, koji drmaju političkom, medijskom i kulturnom scenom u našoj zemlji). A njihovi nadzornici su ipak uvidjeli da nakon sloma komunizma, ljevica više ne može u Hrvatskoj promijeniti ništa bitnoga. U posttuđmanovskom razdoblju, ovladavanje HDZ-om, plus optužbe za ustaštvo, trebalo je otvoriti vrata konačnoj pobjedi. Otkud ustaštvo? Zašto bi Hrvat danas veličao i prizivao ustaštvo u demokratskoj hrvatskoj državi, uspostavljenoj, obranjenoj i oslobođenoj prije više od četvrt stoljeća, međunarodno priznatoj državi i članici najvažnijih svjetskih organizacija? Tko bi danas veličao ustaštvo u državi uspostavljenoj voljom njezinih ljudi, a ne po diktatu iz Berlina, Rima ili Moskve, zahvaljujući žrtvi njezinih najboljih kćeri i sinova, koji su u obrani i oslobađanju svoje zemlje, slijedili maksimu svoga vođe: sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što? Tko bi, dakle, i zašto slavio poraženu umjesto pobjedničke Hrvatske? Tko?

Teško je povjerovati da neki ljudi ne vide kako je današnji govor o rehabilitaciji ustaških insignija samo zamka, koju su im namjestili čuvari simbola drugoga totalitarizma koji još, kako se dade vidjeti, u svojoj ponešto modificiranoj varijanti, u Hrvatskoj nije iskorijenjen. Komunistički je totalitarizam skoro pola stoljeća ubijao, lustrirao i uništavao svaki trag protivništva svojoj vlasti. Deustašizacija je vrlo uspješno provođena od 1945. do 1990. Demokratski poredak u našoj zemlji nije učinio dovoljno da se konačno završi i razdoblje u kome je vladala komunistička ideologija zla. Pripadnike komunističkoga represivnoga sustava u Hrvatskoj nitko nije lustrirao, a oni sve čine da se to i ne dogodi. Dapače, oni od 2000. do danas nastoje lustrirati sve koji im se suprotstavljaju.To je srž debate o pozdravima i povicima, povjerenstvima i nedovršenim suočavanjima s istinom. Ustvari, puna istina o komunističkim zločinima protiv života i slobode nikad nije zapravo ni stavljena na javnu raspravu.

Velikosrpstvo kao jugoslavenstvo

Hrvatska je 1991. napadnuta nadmoćnom vojnom silom dok je bila bez vojske i naoružanja. Zašto? Zbog “ugroženosti” Srba u Hrvatskoj? Zbog pomicanja srpske državne granice prema zapadu? Zbog zamisli da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi? I pod vlašću komunista dijelovi srpske zajednice u Hrvatskoj, potpomognuti velikosrpskom propagandom iz Beograda, govorili su o svojoj ugroženosti među Hrvatima. Tomu što je naša zemlja napadnuta potpuno nepripremljena i bez oružja, znatno su pridonijeli vođe komunističke partije u Hrvatskoj, koji su neposredno uoči demokratskih promjena, dopustili tzv. JNA otimanje oružja Teritorijalne obrane. I to je naoružanje ubrzo došlo u ruke srpskim pobunjenicima. Naoružani “ugroženi” napali su nenaoružane “ugrozitelje”. Na Petrovoj gori 4. ožujka 1990., dakle, prije uspostave “nove ustaške države” vikali su „Vratite nam ćirilicu“, „Što je Čarnojević naselio, to je Slobodan ujedinio“, „Slobodane, srpski sine, kad ćeš doći do Udbine“, „Život damo, Kosovo ne damo“, „Ovo je Srbija“, „Ubit ćemo Tuđmana“. Nisu to, naravno bile jedine prijetnje.

Dva tjedna nakon zbora na Petrovoj gori u Benkovcu su napali Franju Tuđmana, vođu nekomunističke stranke, koja se pripremala za prve slobodne izbore. Ubrzo je na Plitvicama ubijen i Josip Jović, hrvatski policajac. Hrvatska se suočila s ratnom agonijom. Nakon Tuđmanove smrti 1999., vlast su osvojili ljudi kojima je prva zadaća bila očistiti Hrvatsku od svega što joj je donijelo slobodu i pobjedu, uništiti pobjednički zanos Hrvata i reinterpretirati povijest – nema agresije, ni obrane, nema pobjednika ni poraženih. Soroš, jedan od važnijih mecena neoliberalnoga globalizma među državama koje su se oslobađale od komunizma, nije žalio novca i svakovrsne pomoći kako bi podupro proces detuđmanizacije Hrvatske. To je bilo drugo ime za rehabilitaciju komunističkoga jugoslavenstva. Protivnici hrvatske države promijenili su taktiku, odlučili su dublje prodrijeti u hrvatske intitucije i aktivirati jugokomunističke mreže koje su se nakon 1990. i hrvatskih pobjeda, pritajile i čekale. Istodobno s tim tekao je i proces preodgoja i nametanja ‘ispravnih’ stavova. Trebalo je potkopavati hrvatsko samopouzdanje i ponos.

Od početka detuđmanizacije, u mnogim predstavama na domaćim kazališnim daskama i u filmovima koji se snimaju o trošku hrvatskih poreznih obveznika, propagira se teza o zatucanim i primitivnim Hrvatima koji su baš za sve krivi, a njihova država najgora na svijetu. Tu parolu i danas uporno pokušavaju učiniti nespornom javnom istinom. Sličnu sliku nude i neki hrvatski mediji. Unijeti razdor među narod, poniziti simbole identiteta i širom otvoriti vrata beznađu. Slave se “kultne” šezdesete, osamdesete, “kultna” Zvečka, “kultne” novine … sve “kult” do “kulta”, iz vremena koje je prethodilo uspostavi hrvatske države. S druge strane, od 1990. do danas iz naše svijesti nisu nestale naslage koje je u nju unio totalitarni komunistički poredak. Između tih suprotstavljenih točaka, između svih tragedija totalitarizma i nade u demokratski poredak i slobodu, razbuktao se hrvatski otpor agresiji. Rat je donekle onemogućio zbiljsko suočavanje s baštinom komunizma, ali i zaustavio transformaciju Hrvatske u zemlju slobode i narodnoga prosperiteta. Nakon golemih postignuća u obrani i oslobađanju zemlje došao je zastoj, došlo je vrijeme osvete poraženih, totalitarna se svijest opet probudila.

Zatamnjena prošlost

S novom vlašću godine 2000. promijenio se odnos prema sudištu u Haagu. Liberalnoneokomunistička koalicija najprije je napala hrvatski patriotizam, nazivajući ga tuđmanizmom. Ne govore kako je to Hrvatska tuđmanizirana, kad Tuđman nije ni dvije godine bio na vlasti u teritorijalno cjelovitoj Hrvatskoj, bez rata i okupacije. Detuđmanizaciju je provodila ‘elita’, oni koji su znali koje Tuđmanove ljude treba onemogućiti i ukloniti. Protjerali su ih s posla i iz javnoga života, branitelji su degradirani, hrvatski generali umirovljeni. Kad je taj proces počeo davati dobrih rezultata, javljeno je tamo gdje je trebalo javiti, da je hrvatski nacionalizam na koljenima. Detuđmanizacija je bila i ostala obračun s patriotskim raspoloženjem Hrvata. U grijehe su im opet upisivali domoljublje i ‘zločin’ separatizma kao pod srpskim kraljem i komunističkom internacionalom.

Najjači udarci zadani su nacionalnoj sigurnosti. Mesić i njegovi ljudi su najveće državne tajne, koje civilizirane države nikad ne otkrivaju, dijelili i slali na sve strane. I Srbi su Sudu u Haagu trebali predati dio svoje zaštićene dokumentacije. Međutim, oni su za se izborili pravo da optužujući dijelovi dokumenata koje su morali predati tužiteljstvu, budu zatamnjeni, odnosno da te informacije koje dokazuju umiješanost Srbije u agresiju na Hrvatsku, budu dostupne samo nekolicini u haaškom tužiteljstvu. One nikad ne smiju dospjeti do javnosti niti do javnih arhiva. Geoffrei Nice, jedan od haaških tužitelja, javno je iznio kako mu nije bilo dopušteno optužiti vrh JNA i pored razloga koji su na to upućivali, a optužnicu protiv Miloševića Haag je postavio tako da se u njoj ne vidi odakle su zapovijedi dolazile, tko je upravljao ratom protiv Hrvata i Hrvatske. Htjelo se pokazati da nema krivnje na srpskoj državi za pokušaj stvaranja velike Srbije. “Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku! Niko više ne zna ni u ovoj sali za kakvu se državu zalaže Slobodan Milošević. Hoće li mu to biti Beogradski pašaluk ili nekakva AVNOJ-ska Jugoslavija, kakva će to država biti? Ukoliko srpski radikali pobede i poraze predsednika Srbije, vi znate da ćete živeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja biti neće”, govorio je 1995. u Glini jedan srpski političar.

Gdje je Glina? O čemu je taj novi srpski vožd govorio? Koju je politiku zagovarao? Zašto ratuju? Za nečija posebna građanska prava, slobode i interese, ili za Veliku Srbiju? Međutim u Haagu se čulo i to da je projekt stvaranja Velike Srbije bio “a priori politički, a ne kriminalni cilj”. Danas, kad govore o građanskom, a ne osvajačkom ratu, ne govore istinu. Ali i takav govor ima svoje promotore. Tko je, dakle, i zašto 1991. oružjem napao Hrvatsku? Građani, teritorijalci, pojednici i skupine koje nisu bile pod kontrolom srpske države? Nije bilo agresije. Taj novi verbalni prikaz ne poklapa se s onim što se doista dogodilo. Činjenice govore drukčije. Započinje novo oblikovanje prošlosti. Što to znači? D. Ćosić je u svojim Deobama napisao da je laž dio identiteta njegova naroda. Lagati, lagati, lagati. “Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.” „Laž je srpski državni interes“. “U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“„Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“

Ima i Hrvata koji bi intervenirali u prošlost ali ne tako da laž instaliraju na mjesto istine, nego sa zahtjevom da zaboravimo prošlost i okrenemo se budućnosti. To je mnogima bilo vrlo drago čuti, ali je neizvedivo, da ne kažemo da je to besmislen zahtjev, jer je vrijeme prošlo, sadašnje i buduće jedno vrijeme uronjeno u vječnost i ne može se iz njega uzimati samo ono što bismo htjeli. Uz to i pamćenje i zaborav znaju izmaknuti kontroli volje, pa je zato Bog čovjeku dao i razum. Drugi tip intervencija odnosi se na konačnu zadanost Titovih ‘istina’. Ovdašnji samozvani naprednjaci (koji to postaju, sebi i svojima, samim izborom Tita za svoga gurua), ne trpe hrvatsku državu pa produbljuju revolucionarno načelo o njezinoj destrukciji iznutra, kroz državne institucije: zaboravite ulične borbe i oružje, uđite u državne institucije, ovladajte obrazovanjem mladih, medijima i kulturnim životom i pobjeda će biti vaša. Morate u svoje ruke uzeti reformu odgojno-obrazovnoga sustava, a ugradnjom u nj rodne ideologije veći će dio posla biti završen. Iz svega je toga razumljivo zašto im je silno važno imati pod nadzorom sve što je u vezi s preoblikovanjem školstva i utjecajima na nove generacije. Uz to ide i provedba Ćosićeva načela – novi prikaz prošlosti. Ponovno laži umjesto istine.

“Građanski rat”

Godinama građen mit o milijunima Srba koje su pobile ustaše trebao je za sva vremena postaviti konačnu ‘istinu’ o hrvatsko-srpskim prijeporima, trebao je za sva vremena učvrstili postavku o genocidnosti Hrvata i sve pripremiti za osvetu. I došla je 1991. S istoka su krenuli tenkovi i zrakoplovi kako bi omogućili da konačna srpska granica na zapadu ide crtom Virovitica-Karlovac-Karlobag. S okupiranoga hrvatskoga područja protjerali su Hrvate i ostale Nesrbe. Bili su uvjereni kako će osvojiti ono što su zamislili. Hrvati su ih zaustavili i oslobodili svoja okupirana područja. Iako je san o Velikoj Srbiji prekinut, nije napuštena ideju o pomicanju srpske granice na zapad. Promijenili su strategijski pristup. Sad su mirotvorci, a cilj je isti: drugim sredstvima se domoći onoga što oružjem nisu uspjeli. Otvorena su vrata i Moskve i Berlina. Napad na Hrvatsku predvodila je Srbija sa posrbljenom vojskom propale države. Svijet je vidio slike i filmove o oblicima njihova pomaganja ‘ugroženim’ Srbima: razaranje Vukovara, zvjerstva nad Hrvatima u Škabrnji, razaranje Dubrovnika i drugih hrvatskih gradova i sela.

Tko bi tada pomislio da će, primjerice, ti udari raketama s ratnih brodova na Dubrovnik, nakon nekoliko godina biti nazvani građanskim ratom. (6. prosinca 1991. JNA i Teritorijalna obrana Crne Gore, nakon odobrenja Generalštaba JNA, napale su Dubrovnik s kopna, mora i iz zraka). Hrvatsko je vodstvo pristalo na osnutak međunarodnoga tribunala koji bi sudio za zločine počinjene u agresiju na Hrvatsku, BiH i Kosovo, s uvjerenjem da nema suda koji ne će razlikovati agresiju od prava na obranu. Tko je mogao povjerovati da će iz svijesti tužiteljstva nestati slike razorene Hrvatske. Ali onda dolaze tvrdnje da je sve to bio građanski rat. Građanski rat? Tko je zapovijedao postrojbama u kojima su bili tenkovi, raketni sustavi, ratno zrakoplovstvo? Građani – Srbi? Tko je mogao previdjeti ulogu nalogodavaca za te napade, tko je mogao zaboraviti proklamacije o Velikoj Srbiji?

Kasnije će se, a posebno nakon haaških presuda vodstvu Hrvata u BiH, sve jasnije oblikovati postavka da, ako već postoji neki agresor, onda je to – Hrvatska. Tvrde da su Hrvati, točnije hrvatska država, u zločinačkom pothvatu, koji su, kako iznose, vodili Tuđman, Šušak i Bobetko, napali BiH kako bi je podijeli, a s druge strane, napadi na Hrvate u BiH su djelo pojedinaca, a ne Armije BiH, odnosno bošnjačko-muslimanske vojske. Sadašnji položaj Hrvata u BiH posljedicom je takva zaključivanja. Tako je prikazana i okupacija dijela Hrvatske. Napadali su je i razarali, ubijali i protjerivali samo pojedinci, teritorijalci, dragovoljci, a ne država Srbija. Prema zadnjem predratnom popisu stanovništva u BiH je živjelo 44% Muslimana Bošnjaka, 31% Srba i 17 % Hrvata. Na referendumu o neovisnosti BiH Srbi nisu sudjelovali. Bez hrvatskih glasova za neovisnost BiH referendum ne bi uspio. Srbi su u ratu protiv Muslimana Bošnjaka i Hrvata osvojili oko 60% BiH. Tko je to ‘osvojio’ i protjerao Nesrbe? Pojedinci, teritorijalci? Na neokupiranom prostoru, Hrvati su držali oko 16%, a Muslimani oko 21% teritorija Bosne i Hercegovine. Daytonskim mirovnim sporazumom Srbima je pripalo 49% teritorija BiH. Zagovornici zapadnobalkanskih saveza, oslanjali su se i oslanjaju se na ostatke jugokomunističkoga unitarizma.

Ipak, ništa ne bi mogli učiniti bez inozemnih podupiratelja, koji na tom prostoru imaju svojih važnih, posebnih interesa. Pa nisu tek tako stvarali i čuvali Jugoslaviju. Moglo bi se dogoditi da u tim novim nadigravanjima Hrvati opet plate najveću cijenu. Zastoji u Hrvatskoj u gospodarstvu i mnogi drugi krupni društveni problemi nisu samo posljedicom negativne kadrovske selekcije u tijelima javne vlasti, niti su samo posljedicom rata i tranzicije, nego poticaje dobivaju i iz prikrivenoga djelovanja spomenutih sponzora promjena na jugoistoku Europe. Na različite načine Hrvatsku potiču da prihvatiti reinterpretaciju nedavne prošlosti i – čeka. Ne smije biti pobjedničkom zemljom, niti smije svojim gospodarskim rastom toliko iza sebe ostaviti zapadnobalkanske države. Spomenimo uz podatke koje navodimo da je Hrvatska razarana ratom, a, primjerice, Srbija nije, Hrvatska je morala stvarati vojsku i naoružavati se, a Srbija nije. Prema zadnjim popisima, u Srbiji je živjelo oko sedam milijuna i sto tisuća stanovnika, a u Hrvatskoj oko četiri milijuna i dvjesto tisuća. Hrvatski je BDP je za 12 milijarda (2013. – 57 milijarda USD) dolara veći od srpskoga (45 milijarda USD); Hrvatski BDP po glavi stanovnika je 2013. iznosio 13.401 USD, srpski 5.902 USD; 2015. prosječna plaća u Hrvatskoj bila je 747 eura a u Srbiji 361 euro.

Intervencija globalista

Optužbama dodaju novi srpski mit: hrvatska je država protjerala stotine tisuća Srba (za sada govore o 200 000, iako ne treba sumnjati da će se taj broj povećavati s protekom vremena, prema iskustvima iz Drugoga svjetskog rata, kad je trebalo na hrvatska leđa staviti teret koga se, kako su vjerovali, ne će moći osloboditi). Tvrde da Srbi iz Hrvatske nisu otišli na poziv svojih vođa (“da bi sačuvali biološku masu”), niti zbog onoga što su od 1991. do 1995. učinili Hrvatima, niti zbog vlastite propagande koja je tvrdila da za njih nema života u ‘ustaškoj državi’, da nisu okupirali znatan dio hrvatskoga državnoga teritorija, jer – “to je Srbija”) i nije, kako kažu, veći dio organizirano iselio iz “ustaške države” i prije kolovoza 1995. A Hrvate iz okupiranoga dijela Hrvatske nakon 1991. jesu protjerale okupatorske srpske vlasti. Uoči Oluje u Hrvatskoj je bilo oko 200.000 protjeranih Hrvata i drugih Nesrba, iz “RSK”, a u inozemstvu ih je bilo oko 60.000. Konačno je i četnički vojvoda V. Šešelj, pravomoćnom presudon na Sudu u Haagu osuđen za zločin protiv čovječnosti, uz ostalo, i zbog istjerivanje Hrvata iz Vojvodine (Hrtkovci). Ima li išta bolje za budućnost memorandumske Srbije od optužaba na račun Hrvatske za agresiju i protjerivanje Srba i zamisli ‘centrale’ da se zapadnobalkanskim savezom Rusi mogu držati dalje od jugoistoka Europe?

Ne znamo kako europski simpatizeri i podupiratelji takvoga koncepta gledaju na mogućnost da su Rusi svojim kapitalom već zaposjeli veći dio toga područja. Zagovornici hrvatske tradicije i čuvari narodnoga identiteta opet su u krugu obilježenih. Opet ih nazivaju ognjištarima i radikalnim konzervativcima, desničarima, ustašama i fašistima, povijesnim revizionistima. Sva su ta imena stekli zbog toga jer nisu vjerovali ni srpskoj kraljevini ni Titovoj partiji, a ne vjeruju ni pronositeljima neoliberalne globalističke “istine”. Prema tomu, zašto bi, primjerice, u novim nastavnim programima povijesti u hrvatskim školama bilo važno učiti da su Hrvati prvi među slavenskim narodima primili kršćanstvo i da je 641. godine papa Ivan IV. među njih poslao opata Martina, kad je neoliberalni ideološki ideal istjerati iz škole sve što je sastavni dio povijesnoga pamćenja, predaje i narodne baštine. Naš govor o toj tisućljetnoj (!) kršćanskoj tradiciji, manje je usmjeren na pitanja odnosa prema vjeri i transcendenciji, a više na sadržaj nasljeđa i duhovne konstitucije hrvatskoga naroda. Volja za slobodom potlačenoga naroda, nadvladala je sve, pa i najveće zaprjeke na putu prema vlastitoj državnoj samostalnosti.

Sigurni smo da Hrvati znaju da će, ako im iščupaju korijene, ostati bez sebe, ne će ih biti, nestat će kao narod. Nikad im nitko ne će dati novi identitet, da bi opet bili oni koji jesu i koji su bili od najdavnijih vremena, poseban narod stvoren za život u slobodi. Hrvatska intelektualna, politička i gospodarska elita, kojoj taj atribut pripada zbog kompetencije, učenosti i moralnosti, a ne po položaju na stranačkim listama, nije dobila ulogu u javnom životu kakva joj pripada u demokratskoj državi. Vlastohleplje i pljačkaški mentalitet u pojedinim slojevima društva, uz pomoć ostataka nedemokratskoga režima, zavukli su se u bitne pore javnoga života. Posve je razumljivo da su lako shvatili kako im je najvažnije potisnuti hrvatski patriotizam i ljude zauzete za opće dobro i javno djelovanje na načelima poštenja, jer ih ne zanimaju hrvatski, nego samo vlastiti interesi. Kao što ‘centralu’ zanimaju njezini interesi.

Ivan Bekavac/HKV/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo