Damir Pešorda: Pirove pobjede Plenkovićeva HDZ-a

Svaka politička stranka ima neki program. Iza tog programa obično stoji neki konzistentan i prepoznatljiv svjetonazor. Politika je, kaže se, umijeće mogućeg, stoga se u političkoj praksi rade razni kompromisi, to jest odstupa se od proklamiranih načela. Međutim, to odstupanje ipak ima neke granice, prelazak kojih neku stranku čini neprepoznatljivom, a u konačnici i izlišnom. HDZ je pod Ivom Sanaderom godinama plesao na toj granici, nerijetko je i prelazeći, ali opstao je kao snažna stranka zahvaljujući velikom zaslugama Tuđmanova HDZ-a za državu i narod tijekom devedesetih godina. Aktualni HDZ pokušava ponovo primijeniti Sanaderov recept: podilaženje desnici tijekom izbora te podilaženje ljevici i manjinama nakon osvajanja vlasti.

 Plenkovićeva inačica sanaderizma za sada naoko dobro funkcionira, to jest vladajuća većina se održava. Međutim, po koju cijenu? HDZ je već do sada morao učiniti toliko ustupaka ljevici i manjincima da se prosječan član stranke osjeća posramljenim, a birači prevarenima.  Dugoročno Plenkovićeve su pobjede porazi HDZ-a jer su te pobjede, izuzevši brzopoteznu eliminaciju Mosta iz vlasti, uglavnom i izborene nad HDZ-om, to jest voljom članstva i vjernih birača. Od izbora ministrice Obuljen Koržinek do Istanbulske konvencije prosječan HDZ-ov birač doživljava samo pljuske od stranke kojoj je dao svoje povjerenje. To na dulje staze ne može tako funkcionirati. Previše pljusaka i najtvrđu glavu opameti.

  U navlačenju oko ratifikacije Istanbulske konvencije HDZ se poprilično osramotio, ogoljen je mehanizam utjerivanja stranačke poslušnosti i kompromitiran demokršćanski imidž stranke. U te prljave igre HDZ je uvukao ili barem pokušao uvući i dijelove Crkve u Hrvatskoj. Nešto prije toga kroz Vijeće za suočavanje s prošlošću Plenkoviću je pošlo za rukom rehabilitirati zvijezdu petokraku i pripremiti teren za zakonsku zabranu gesla ZDS te učiniti nevjerodostojnim nekolicinu, uvjetno rečeno, desnih intelektualaca. Sve su to Pirove pobjede, naravno iz perspektive dugoročne dobrobiti zemlje i same stranke. Iz perspektive pojedinačnih ambicija mogu bit dobro ulaganje u budućnost, to jest pretpostavljenu karijeru u Bruxellesu.  

  Aktualni slučaj izbora voditelja ERS-a također ilustrira kako HDZ pristaje na ucjene radi održavanja na vlasti. HDZ-ov kandidat Matko Glunčić dobio je na natječaju najviše bodova, međutim HNS i ministrica Divjak ne žele Glunčića na čelu ERS-a i dolazi do male krize vlasti. Koja će se, kako sada stvari stoje, rasplesti tako da će HDZ odustati od svog kandidata i čovjeka koji je na natječaju za to mjesto dobio najviše bodova. Iako se na prvi pogled čini da imenovanje voditelja ERS-a ne bi trebao biti neki velik problem, naime HDZ je popuštao i u puno važnijim stvarima, stvar nije tako jednostavna. Prvo, HDZ je na području obrazovanja već napravio niz ustupaka, počevši od odustajanja od svoga ministra u tom resoru do de facto pristajanja na Jokićevu kurikularnu reformu. Odustajanjem od Glunčića HDZ bi poslao nedvosmislenu poruku da odustaje i od bilo kakvog nadzora nad procesom reforme školstva. U trenutku kada je ideološki pritisak na školstvo s lijeva izrazito snažan, HDZ-ovo je odustajanje te vrste još jedan ideološki i svjetonazorski poraz.

 Drugo, HDZ se s nekoliko uzastopnih, recimo to tako, ideoloških poraza u srazu s manjim koalicijskim partnerom HNS-om propisno obrukao. Pokazalo se da je ”trgovački HNS” kudikamo vjerodostojniji od stranke čiji je izborni slogan bio ”Vjerodostojno”. Ono što je posebno porazno jest činjenica da se od pedeset pet HDZ-ovih zastupnika ne može naći ni pet onih koji bi bili spremni stajati iza svojih stavova i po cijenu pada Vlade, dok je od pet HNS-ovih svih pet spremno beskompromisno zastupati svoja ideološka stajališta. Naime, pet HDZ-ovih zastupnika moglo bi podjednako učinkovito ucijeniti premijera kao i cijeli HNS, samo kad bi u HDZ-u bilo zastupnika koji drže do sebe.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo