Kajkaš: Uskoro ćemo izvijestiti javnost o korupciji u Cvitanovu Dorhu i upletenosti stranih agentura

Sramotna akcija ministra Davora Božinovića doživjela je neslavan fijasko. Božinović je na besramno drzak način, podcjenjujući zdrav razum hrvatskih građana, pokušao prikriti istinu o razmjerima narodnoga bunta i o otporu zločinačkoj i anacionalnoj politici zatiranja domovinskih vrijednosti. Umanjivanje mnoštvenoga prosvjeda trebalo je olakšati nasilno i nedemokratsko usvajanje tzv. Istanbulske konvencije, koja grubo negira hrvatsku nacionalnu tradiciju i naš način života. Manipuliranje brojkama trebalo je dati privid nacionalnoga suglasja oko nametanja jednoga dokumenta koji, uz revolucionarno svjetonazorsko nasilje, brutalno nasrće i na cjelokupni pravni poredak i na hrvatski državni suverenitet.

U pokušaju da jedan veleban skup prikaže beznačajnim, Božinović se zapleo u klupko laži i političkih zloporaba. Omalovažio je hrvatsku javnost, medijske i političke promatrače, a napose sve one dostojanstvene prosvjednike, koji su prije deset dana, na prosvjednome skupu protiv ratifikacije čudovišnoga ‘Carigradskog edikta’, napučili Trg bana Josipa Jelačića.

Od vrijednih policijskih profesionalaca napravio je pokorna potrkala i zgubidane, koji nevješto lažu pred TV-kamerama i kojima se grohotom smije cijela Hrvatska. Državna televizija, a i drugi mediji, već danima troše svoj skupocjeni prostor na obmanjivačka izvješća i stupidna policijska objašnjenja o broju prosvjednika. Nižu se medijske konferencije, a lepeza bizarnih policijskih “objašnjenja”, metoda prebrojavanja i izračuna, sve je šira. Hrvatska im se smije, ali mnogima je smijeh kiseo jer povijesno iskustvo nas uči: oni koji tako hladnokrvno lažu, spremni su i na mnogo gore stvari.

Tim povodom razgovaramo s predsjednikom Nacionalnoga sindikata policije (NSP), diplomiranim pravnikom Nikolom Kajkićem. Kajkić je bio malodobni dragovoljac Domovinskoga rata, dva puta je proglašen “Ponosom Hrvatske”. Završio je Pravni i Ekonomski fakultet te radi u službi Krim-policije, u PU Vukovarsko-srijemskoj. Scenarist je dokumentarnoga filma “Ovčara – neispričana priča”, koji je režirao Vladimir Andrić.

Bez obzira na ugled koji uživa među policijskim službenicima, zbog svoje čestitosti i britka jezika – često je pod prijetnjom suspenzije, pa i mnogo gorih mjera, poput otkaza ili kaznenoga progona. Sve to nije ga priječilo da do sada raskrinka bezbroj afera političkih moćnika. Pritom je neuobičajeno da Kajkić istim žarom diže glas protiv zloporaba lijevih ili desnih političkih opcija. Svojedobno je upozorio na zloporabu policije u promoviranju nastranih teatarskih provokacija Olivera Frljića. Neustrašivo je prokazivao kriminalne radnje u visokoj politici i opstrukciju istraga na najvišoj razini. Prozivao je državnoga odvjetnika Dinka Cvitana, tvrdio je da su brojne istrage dovele do Ivana Vrdoljaka, Anke Mrak Taritaš, Ranka Ostojića, Nine Pavića i brojnih drugih, koje je Dorh svojom pasivnošću ili aktivno zaštitio. U aferi Madison Cvitan je iz posve mračnih razloga odbio prijedlog svjedoka da ga se ozvuči prilikom ucjena Zorana Milanovića.

Zato ne čudi što je, uz brojne izraze negodovanja s raznih strana, osuda bezdušnog manipulatora Božinovića i njegove zloporabe policije, došla i s najosjetljivijeg mjesta. Kajkićev se Sindikat oglasio priopćenjem u kojemu je osudio Božinovićevo amoralno politiziranje struke. Ocijenili su da njegove malverzacije s brojevima nanose nesagledivu štetu cijeloj njihovoj branši i policajcima koji pošteno rade svoj posao. Od ministra su zatražili da se o malverzacijama po pitanju “procjene broja prosvjednika posjetitelja na javnom okupljanju ,’Hrvatska protiv lstanbulske konvencije’, održanog u Zagrebu, 24. ožujka 2018.” obavi – interni nadzor.

Gorki plodovi komunikacije Macan – Božinović

Gospodine Kajkiću, što Vas je ponukalo na tako rezolutno priopćenje?

Nacionalni sindikat policije u samo dva dana zaprimio je veliki broj primjedaba, kritika i opaski na navedeno ponašanje policije i njezin vrha. Tako smo došli do spoznaja da su policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi s tim okupljanjem prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi, da bi 15-ak minuta poslije toga prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda.

Imate li pobliža saznanja o tomu tko je naredio takvo smanjenje?

Najveći broj kritika i primjedaba koje smo dobili, kako od građana, tako i od djelatnika policije, odnosio se upravo na čelnoga čovjeka Ministarstva unutarnjih poslova, iz čega smo zaključili, u odnosu na ova priopćenja, da je ministar Božinović ta osoba koja je naredila izdavanje priopćenja s umanjenim brojem sudionika prosvjeda.

U priopćenju ste spominjali i savjetnika Vlade RH Krešimira Macana…

Prema našim informacijama, prijedlog ili sugestija za umanjenje broja prosvjednika došao je baš od gospodina Macana, koji je, po našim saznanjima, bio na javnom okupljanju na Trgu bana Jelačića, odakle je gospodinu ministru slao fotografije i vijesti o broju posjetitelja.

Zašto to smatrate spornim?

Ma, nije sporna njihova komunikacija, nego to što nam na osnovi te komunikacije i na sugestiju savjetnika, procjenu broja prosvjednika na javnome okupljanju, umjesto policijskih stručnjaka, provodi ministar. Posve je nesporno da je to uplitanje politike u rad policije. To ni po kojim standardima nije prihvatljivo. Time se narušava načela autonomije struke, koja se mora ravnati prema stručnim, znanstvenim i objektivnim mjerilima, a ne prema političkim htijenjima.

Promjenom stvarnoga broja posjetitelja, kao i njegovim kasnijim ‘pojašnjavanjem’, ministar je nanio nesagledivu štetu svim policijskim službenicima u njihovom odgovornom i profesionalnom radu.

Zašto je to Vašem sindikatu važno?

Nacionalni se sindikat policije za vrijeme vladavine prošle, a i ove Vlade zalagao i zalagat će se za depolitizaciju policije. Sada smo svjesni da je ministar Božinović u ovom trenutku nesporno na velika vrata uveo politiku u rad policije. To mu ne ide na čast. Policijski službenici u svome radu nisu, ne mogu, ne žele, niti smiju biti politički opredijeljeni, ali moraju biti i jesu profesionalci. Oni to svojim radom svakodnevno pokazuju za doista malu plaću.

Sa stručnoga stajališta, njegovo obrazloženje medijima, kojim je pokušao “opravdati” svoju procjenu broja prosvjednika na Trgu bana Jelačića, uistinu je smiješno, neozbiljno i neodgovorno. Time ministar baca ljagu na policijsku struku, a javnost se, pokraj zdrave pameti i zdravih očiju, pokušava dovesti u zabludu.

Gnjev i razočaranje u rad policije

Ukratko, Vi smatrate da ministar svojim postupcima nanosi štetu Vašoj struci i policiji u cjelini?

Policija je jedan važan segment vlasti i represivnoga aparata države. Kao takva mora čuvati svoj ugled, mora uvijek iznova stjecati povjerenje građana i kako bi im učinkovito služila. Ministar Božinović narušio je taj ugled i to povjerenje. Svojim priopćenjem o broju posjetitelja, kao i kasnijim “opravdanjem” te procjene, u javnosti je izazvao velik gnjev i razočaranje u rad policije. Shodno tome, brojni su se mediji i građani posprdno odnosili prema radu policije. Ministar je neodgovorno osnažio neumjesne stereotipe o policijskoj nesposobnosti, da ne kažem goru riječ. U svega nekoliko dana nastale su bezbrojni vicevi i fotomontaže na račun policije, objavljivani su razni foto-prikazi, tko je, gdje i što radio na Trgu u trenutku prosvjeda (15.000 pije kavu, 30.000 čeka tramvaj i sl.).

Dakle ni Vi ne vjerujete Božinovićevim “procjenama” o broju prosvjednika?

Pa, problem je u fotografijama s prosvjeda, odnosno u njihovoj usporedbi s nekim ranijim skupovima. Na tim skupovima iz nekoliko prethodnih godina policija je postupala profesionalno i stručno, izvješćujući javnost, nepristrano i odgovorno, o stvarnome broju posjetitelja/prosvjednika. Korištena su mjerila kojima se koristimo za analizu i procjenu broja posjetitelja na istom prostoru. Ta su mjerila bila ujednačena uvijek, do ovoga zadnjeg prosvjeda. Kako je moguće da ista mjerila, u istim uvjetima, na istom prostoru daju posve različit rezultat?

Čini se kako Vi policajci nemate baš sreće s odabirom ministara? Je li to jedina zamjerka Božinoviću?

Ma, ne… Iznesena neistina o broju prosvjednika 24. ožujka ove godine gospodinu Božinoviću je samo jedna u nizu neistina koje nam je rekao. Tako je javno na konferencijama za medije iznosio da će od 1. siječnja 2018. godine najmanja plaća policijskog službenika biti 5.500 kuna, što nije ispunio; obećao je da će policijski službenici dobiti opremu i naoružanje u skladu s dosegnutim standardima i potrebama, ali ni to nije ispunio; obećao je da će policiju depolitizirati, da će na odgovorna i rukovodeća mjesta staviti stručne i sposobne – a ne podobne, ali ni to nije ispunio… Kao ni mnogo drugih stvari koje je obećao. Sve to govori o njemu i njegovu radu.

Je li ovo, po Vama kraj afere s policijskim ‘brojanjem’?

Nadam se da nije. Zatražili smo da se odmah provede nadzor od strane unutarnje kontrole i oformi neovisno povjerenstvo u kojemu će biti predstavnici sindikata, iako i među sindikatima ima mnogo ‘žutila’. Tražimo da se utvrdi tko je tražio izmjenu broja prosvjednika i zbog čega te da se nakon provedene istrage, uz ispriku hrvatskoj javnosti, dade priopćenje o stvarnom broju posjetitelja. Tražimo da odgovorni za ovaj propust snose posljedice.

Ranko Ostojić u bujici špijunskoga mulja

U obraćanju javnosti dotakli ste se i bivšeg ministra Ostojića…?

Bivši ministar Ranko Ostojić svojim je postupcima često radio štetu policijskoj službi i našem radu, ali se ne sjećam da je ikada utjecao na policijska izvješća o broju posjetitelja na javnim okupljanjima.

Ne ćete reći da je čak i zloglasni Ostoja bio bolji?

Ne stavljajte me pred tako mučne dvojbe. Ja sam tom paralelom samo htio reći koliko je postupak s brojanjem prosvjednika skandalozan. No još prije dvije godine jasno sam rekao da su zloglasni Ranko Ostojić i Vlado Dominić, (koji je inače po zanimanju limar), najveće zlo koje se MUP-u dogodilo u posljednjih 26 godina. Oni su toliko unazadili MUP da je to teško i opisati. Vrh Ostojićeva MUP-a bio je leglo kriminala. Njegovi mutni poslovi izlaze na vidjelo, ali presporo.

Na koje mutne poslove mislite?

Odakle početi? Ubojstvo Darka Pajičića, slučaj Dolački, samovoljno trošenje pola milijuna kuna na osiguranje egzibicije Olivera Frljića, (koje policiji nikad nije plaćeno), upad specijalaca u crkvu sv. Marka, namještanje brojnih natječaja, plaćanje milijunskih iznosa za osiguranje MUP-ovih automobila Ostojićevu pajdašu i stanodavcu Nini Paviću, vlasniku tvrtke Euro-posredovanje, protuzakonita javna nabava, slučaj “terenci”, odn. poništavanje već provedenog natječaja, nakon čega su kupljeni Toyota Land Cruiseri, koji su plaćeni 31,3 milijuna kuna skuplje od Mitsubishi Pajera, koje je preporučilo stručno tijelo…

Kakva je tek korupcija na dnevnoj razini i u policijskome postupanju! Zamislite besmislenost policijskoga postupanja kada, primjerice, zaustave Severinu, koja je išla na koncert u Srbiju, a prikolica kojom je prevozila opremu, nije bila registrirana. Intervenirao je ravnatelj policije Vlado Dominić, nazvao je i rekao: “Puštaj!”. I pustili su ju! Intervenirao je i onemogućio inspektora koji je htio istražiti njegovu suprugu, a i u drugim slučajevima.

Hoće li bar nešto od Ostojićeve ere doći na naplatu?

Na žalost, njegovi nasljednici Vlaho Orepić i Davor Božinović mnogo više energije su potrošili na prikrivanje svih tih Ostojićevih (ne)djela, negoli na njihovo raskrinkavanje. Raspad Milanovićeve političke mafije u vrhu MUP-a mogao se naslutiti kad je Mostov ministar Vlaho Orepić najavio reviziju slučaja Pajičić. Tada je bilo jasno da se bivši ministar nalazi u velikoj gabuli. Upravo je Ostojić, sa svojim ljudima, pokušao prikriti brutalni nasrtaj na vukovarskoga mučenika koji je završio smrću. No nije bilo volje da se stvar istjera do kraja.

Kako komentirate najnovije optužbe i audiosnimke o Ostojićevoj suradnji sa stranim obavještajcima, posebno s agentom britanskog MI6 Garethom Lungleyem?

Radi se o snimkama iz tajnoga dosjea nekadašnje Protuobavještajne agencije (POA-e), iz 2004. godine. To nije preveliko iznenađenje jer ove snimke samo osnažuju već poznate činjenice koje izravno terete tadašnjega ravnatelja policije Ranka Ostojića da je s britanskom obavještajnom službom MI6 dogovarao lov na generala Antu Gotovinu. Čestitka našim službama koje su snimile razgovore Ostojića i Lungleya. Samo, za koga su to snimale, ako nam je i dandanas Ostojić šef parlamentarnog odbora za nacionalnu sigurnost? To je sumrak uma. Taj čovjek bi mogao voditi samo odbor za nacionalnu ugrozu.

Smatrate da nije dostojan te funkcije?

POA je još onda konstatirala kako je Ranko Ostojić obavještajno-medijskim manipulacijama pokušao diskreditirati institucije Republike Hrvatske. U tadašnjoj prezentaciji POA-e navodi se kako je Britancima pružao agenturnu potporu, sa svojom tajnom policijskom jedinicom čiji su istaknuti pripadnici bili Mario Bertina, Željko Dolački i bivši udbaš Josip Perković.

Kako mislite tajna jedinica?

Radi se o nevjerojatnoj zloporabi vlasti, o mimoinstitucionalnome i protuinstitucionalnome djelovanju. Radi se o svojevrsnoe državnom udaru i o rušenju pravnoa poretka, koji je provela Račanova vlada preko Ostojićeve tajne parapolicijske jedinice. Ona institucionalno nije postojala i ustrojbeno nije predviđena, ali ju je Ostojić oformio kako bi okupio svoju političku bratiju i kako bi izbjegao redovne mehanizme nadzora.

Zar je normalno da nakon ovakvih objava i spoznaja institucije države ništa ne poduzimaju, čak štite veleizdajničke postupke?

Živimo u potpuno suludome vremenu kad je zalaganje za nacionalno dostojanstvo i za državne interese nazadno. Ivica Račan je, kao jedna od najvećih štetočina u povijesti hrvatske politike, nakon trećejanuarskog prevrata uveo izdaju kao poželjan oblik ponašanja. Vaš novinar Joško Buljan čudi se što Račan nije učinio ništa kako bi pravno osporio haaške optužnice protiv Gotovine, Markača i Bobetka. Pa, kako bi išta učinio, kad su te optužnice uglavnom pisane u Zagrebu.

Ali SDP-ovci se često pozivaju na Račana?

Račan je bio mućak. Njegova “pritužba” Carli Del Ponte zbog konstrukcije o ‘zločinačkome pothvatu’ trebala je samo smiriti hrvatsku javnost. Netom što joj je poručio kako se “ne slaže s kvalifikacijama optužbe”, Račan se već 5. veljače 2003. tajno sastaje s britanskim veleposlanikom u Zagrebu. Diveći se stručnosti i iskustvu britanskih službi, zatražio je pomoć u lociranju i hvatanju generala Gotovine. Britanski veleposlanik Nicholas Jarrold, kao pravi gospodin, istaknuo je da je Velika Britanija spremna Republici Hrvatskoj pružiti svu potrebnu “pomoć” u navedenome predmetu. Za suradnju je preporučio svoje suradnike, pripadnike britanske tajne službe MI6, g. Boyda i spomenutoga Lungleya. Račan je sa zadovoljstvom prihvatio ponuđenu pomoć i uz preporuku Šime Lučina, imenovao je u navedenome predmetu Ranka Ostojića koordinatorom suradnje s britanskim vlastima. Tom sastanku koji je održan u dva dijela, a koji se slobodno može smatrati veleizdajničkim, nazočili su Ivica Račan, Joško Paro, Šime Lučin, Ranko Ostojić, Dragutin Cestar, Gojko Marković.

Skidanje s mjesta glavnoga istražitelja za Ovčaru

Gospodine Kajkiću, u pretprošlome broju našega Tjednika pater Ante Perković naveo je slučaj čovjeka koji je tragao za sudbinom svojega oca i trag ga je odveo do vukovarsko-srijemskoga dožupana. Ima li to kakve veze s Vašom smjenom s mjesta glavnoga istražitelja za Ovčaru?

Ne mogu to komentirati, iako sam vidio da je objavljeno da sam maknut zbog toga što sam pripremao uhićenja visokih dužnosnika SDSS-a, stranke Milorada Pupovca.

Objavljeno je da su među osumnjičenima za zločin na Ovčari jedan Pupovčev dožupan i jedan podpredsjednik SDSS-a? Oni su se navodno žalili Pupovcu, koji je preko Cvitana zahtijevao vašu smjenu.

O tome Vam zasad ne mogu ništa reći.

U javnosti je objavljeno da ste na obavijesni razgovor u vukovarsku policiju pozvali Đorđa Ćurčića, dožupana Vukovarsko-srijemske županije zbog sumnji u sudjelovanje i zataškavanje jednog od najvećih ratnih zločina tijekom srbijanske okupacije Vukovara. Je li to točno?

Kako rekoh, ne mogu o detaljima istrage…

Za svoj rad ste dobili brojne pohvale. Poznato je da ste privatno, o svojem trošku i na razne načine pribavili mnoštvo dokaza o ovome pokolju. Ivan Penava kaže da nitko do sada nije toliko doprinio rasvjetljavanju Ovčare. Tomislav Josić Vas hvali i smatra razvidnim da politika i pravosuđe opstruiraju procesuiranje ovog strašnog zločina. Komu je u interesu da se sakrije istina?

Nikome dobronamjernome i domoljubnome ne može biti u interesu skrivanje istine. Na žalost, postoje ljudi koji ne žele dobro istini, ne žele pronalaženje nestalih i procesuiranje počinitelja. Zločinci moraju biti privedeni pravdi. To je ultimativni interes hrvatske države i zalog bolje budućnosti. Sve drugo je manipulacija.

Vašu je smjenu zahtijevao Glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan, na sastanku od 31. siječnja o. g.?

Točno. Inzistirao sam preko ministra Tome Medveda da se predmet Ovčara uzme mnogo ozbiljnije negoli do sada. U policiji ima mnogo vrsnih profesionalaca, koji su stručno odradili brojne predmete, ali su oni kasnije zapeli na Dorhu. Slučaj Lalovac, slučaj Mrak Taritaš, slučaj ubojstva curice, kad nasilnik nije pritvoren, unatoč prijetnjama… Zato sam nekoliko puta, kao čelnik sindikata, prozvao Dinka Cvitana za nerad. Moj kritički stav očito mu je zasmetao pa je tražio od ravnatelja policije da me makne s predmeta. Tražio je da se odmah iskopaju sve grobnice. Kao profesionalac, smatram to pogrešnim. Ako se bez pripreme počne s kopanjem, počinitelji će odmah napustiti Hrvatsku jer će shvatiti da su otkriveni.

Josić smatra da istraga mora zahvatiti i neke moćnike SDSS-a, a to ne odgovara krhkoj stabilnosti hrvatske Vlade. Znači li to da se u hrvatskoj državi četničke zločine ne smije istraživati?

Dorh nije ničija prćija, pa ni Cvitanova. Ne može njegov ego biti ispred državnih interesa. Kao razlog micanja navodi i moje odlaske u Srbiju, iako bi trebao biti zahvalan što sam pronašao svjedoke, pribavio dokaze i na taj način otkrio grobna mjesta. Umjesto toga, on traži moju smjenu, iako se tome protivi cijeli vrh MUP-a. K tome postoje i vrlo ozbiljne indicije o korupciji u Dorhu i o upletenosti stranih agentura. Opširnije o tome uskoro.

Je li sve to razumna cijena tzv. “pomirbe”?

Nipošto. Takva je pomirba na staklenim temeljima. Na zločinu i nepravdi ne možemo graditi pomirbu. Svatko tko zagovara pomirbu bez pravde, radi o glavi svima nama.

Policajac Nikola Kajkić dobio je titulu “Ponos Hrvatske” 2007. godine…

Siromašnoj obitelji sagradili kuću: Udruga za promicanje hrabrosti, humanosti i nesebičnosti dodijelila je Nikoli Kajkiću 2007. godine titulu “Ponos Hrvatske”, koju je podijelio sa svojim kolegom Bonom Tomaševićem. Titula se, pod pokroviteljstvom vodećih hrvatskih medijskih i gospodarskih tvrtki, dodjeljuje kao priznanje “ljudima koji su svojim djelima pokazali iznimnu ljudskost, inspirirali druge ili učinili nešto zbog čega su primjer drugima”.

Kao mladi policajac Kajkić je s Tomaševićem patrolirao ulicama Cerne. Odjednom, iz jednog dvorišta su čuli dječji vrisak i ciku. Uočili su trošnu kućicu, a kad su privirili unutra imali su što vidjeti. Četvero malenih, musavih i zaigranih mališana igrali su se u blatnjavom dvorištu. U kućici od 20 četvornih metara, sa zemljanim podom, živjela je šesteročlana obitelj. Njihov otac Mirko pozvao je policajce u kućicu da se zagriju jer je bilo hladno. On je invalid, a mama Mira je bez posla. Nemaju nikakvih primanja pa ova pristojna dječica, uzorni đaci, uglavnom ručaju žgance, a često u školu idu gladni. Do prije nekoliko godina imali su svoju sobu, ali se urušila. Dirnuti neimaštinom ove obitelji, policajci su im odlučili pomoći.

Organizirali su akciju. Siromašnoj obitelji Mirka i Mire Đaković sagradili su novu i opremljenu kuću od 70 četvornih metara. Pomoglo im je više od 130 donatora, a policajci su se odrekli svojih božićnica te su obitelji uz novac darovali pakete hrane i odjeće.

– To što su nam dali policajci Nikola i Bono ne može se opisati. Oni su uslišenje naših molitvi i nadanja. Zauvijek su nam dobrodošli gosti, rekao je tata Mirko prilikom svečane predaje ključeva. Cijela je obitelj plakala.

…ali i 2009. godine

Po drugi put su Kajkić i Tomašević zaslužili titulu “Ponos Hrvatske” 2009. godine. Ova dvojica policajaca dobra srca nisu mogli ostati hladni na tešku sudbinu žene koju je zlostavljao suprug. Tukao je nju, kao i njezine dvije kćerkice, tjerao ih od kuće, seksualno maltretirao djevojčice. Bojala se jer nije imala kamo, a i sirotinja su. Odlučili su joj pomoći da s djecom ode od zlostavljača jer u sigurnoj kući nije mogla dugo ostati. Založili su se kako bi im grad darovao stan u središtu Županje. Potom su ga uz pomoć donatora obnovili, kupili sav namještaj, čak i posuđe i posteljinu. Zahvaljujući ovim plemenitim policajcima, djevojčice danas odrastaju bez nasilja…

Vjekoslav Magaš/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo