Slavica Vučko: Zagrliti svoj križ, dozrela je ljubav

U Križu je spas, u Križu je ljubav i nema života bez prihvaćanja Križa. Ako ti sve lako ide i Križ te mimoiđe, tada, kao da nisi ni živio. Nošenjem svoga Križa, rastemo kao ljudi, jer nas patnja sa Bogom spaja. Pritisnuti Križem razmišljamo o životu, smislu života, prolaznosti i sve više shvaćamo, da je ljubav koju osjećamo, jedina vrijednost koja nas u cijelosti može ispuniti. Bez Križa, kao da i ne živimo. Prihvatiti teret života, zagrliti svoj Križ, dozrela je ljubav prema Bogu i čovjeku. Križ nas uči poniznosti, praštanju, darivanju i pravom Božjom ljubavi od koje nas, ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni koji drugi stvor neće nas moći rastaviti (Rimljani 8,38.39JB).

Isus je istinski primjer, kako se treba Križ prihvatiti, zagrliti i s ljubavi nositi. Način na koji je Isus prihvatio nošenje svoga Križa, dovelo ga je do Vječnosti, da Mu se svi klanjamo, da u Njemu tražimo zaštitu i utjehu, da učimo o dozreloj ljubavi koja je velikodušna, dobrostiva, koja ne zavidi, ljubavi koja se ne hvasta, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. (l. Korinčanima 13,4-7JB). Ne osjetiti tu ljubav, znači živjeti život bez života, jer bez takove ljubavi, život je prazan, pust i besmislen. Primjer te besmislene ljubavi, možemo vidjeti kod ljudi, kojima sve ide od ruke, naočigled, izgleda kao da imaju sve, a zapravo nemaju ništa, jer moć, bogatstvo i bludne ljubavi, radi kojih su potisnuli i izbacili Boga Stvoritelja svoga, stvorili su prazninu u svome srcu u kojem odzvanja praznina i čini im besmisao života. Unutar tijela jad a izvana sjaj. Mnogi koji odbacuju svoj Križ i idu putem koji ne vodi Bogu, sve više svjedoče, kako nikada u svome životu, nisu bili sretni. Sreća se ne sastoji u imati i posjedovati. Istinska sreća je voljeti, osjećati, darivati, u poniznosti koja je protočnost ljubavi a ljubav rađa novu ljubav. Ljubav je mjera sreće. Onoliko, koliko znamo voljeti, praštati, koliko i kako nosimo svoj Križ, toliko možemo reći da smo sretni. Jedina prava i dozrela ljubav je ona koja je pronikla iz prihvaćanja i nošenja svoga Križa

I dok smo, u velikom tjednu Isusove Muke svojim mislima i srcem uz Isusa, razmislimo kako mi nosimo svoj Križ! Da li ga grlimo ili ga želimo odbaciti? Da Isus nije prihvatio nositi svoj Križ i žrtvu spasenja za čovječanstvo, da li bi bio zapisan u vječnost? Da li bi Mu se klanjali i pred Njim klečali i od Njega razapetog, naočigled nemoćnog, vječno tražili pomoć i Njegovu milost? Zasigurno ne bi! Koliku snagu dozrele ljubavi nam je ostavio, da i raspet na Križu, ima neograničenu moć da mijenja naša srca, da nam pomaže i bude nada i svjetlo u životu. Hvala ti Isuse, na prekrasnom primjeru ljubavi! Ti si najveći učitelj života! Ostavio si nam pisane zapise kako živjeti, kako voljeti i praštati, važnost poniznosti i darivanja jedni drugima. Do zadnjega daha svoga života, živio si i umro, onako, kako si i govorio, tvoje riječi, uvijek pratila su i tvoja dijela, za razliku od farizeja i pismoznanaca tvoga vremena, koji su jedno propovijedali a drugačije živjeli. I danas, ima sve više i više farizeja i pismoznanaca, jedno govore a drugačije žive.

Staviti Tebe u centar svoga života, voljeti Te, nasljedovati Te, znači živjeti život dozrele ljubavi i biti sretan, bez obzira na sve nedaće koje nam život nameće, slama nas, rastužuje nas i izaziva bol u srcu. Hvala ti Isuse, na Muci i Križu, koji si podnio kao znak najveće i zrele ljubavi, prema svima nama. Razapet na Križu, utjeha si mnogih u njegovim nevoljama. K Tebi tužnom i razapetom, dolaze svi koji su umorni od nepravde života. Ti si vječna ljubav, nada i utjeha za sva slomljena srca. Mrtav i razapet na Križu uvijek si jednako snažan i činiš čuda ljubavi, svima koji stanu pored tebe i u tebe se utječu. Smrt na Križu Te nije pobijedila. Ti si smrt pobijedio i zauvijek nam pokazao put prema vječnosti, gdje naš čekaš s ljubavi i radosti.

Slavica Vučko/Hrvatsko nebo