Vesna Ujević TVRDA BESJEDA – VELIKI ČETVRTAK

U šestoj glavi Ivanovog evanđelja, nakon Isusovog govora o kruhu koji je s neba sišao, mnogi od njegovih učenika rekoše:

„Tvrda je to besjeda. Tko je može slušati?“

Nisu mogli pojmiti da će jesti Isusovo tijelo i piti Isusovu krv, to je sablažnjivo slušati, ta tko bi to mogao?

„Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.“ Zašto su odstupili? Je li im bila mučna pomisao da će jesti od tijela tog čovjeka pored njih, njihovog učitelja? Možda je Isus uspio u njihovim glavama pobuditi sliku svoje buduće, stvarne prisutnosti u kruhu i vinu? Tko zna kakve su im slike prolazile mislima, sumnje, sudovi, zgražanje pa su zaključili da je skrenuo s uma i stoga su otišli. Valjda je slika u njihovim glavama bila strašna, te su izvor ovih riječi vidjeli u ludosti, a ne u ljubavi. Što li je još i na koji način Isus tada govorio pa je toliko uznemirio prisutni narod i učenike, te su ga mnogi napustili? Je li On bio razočaran i ogorčen, kad je preostale upitao: „Kanite li i vi otići?“

Danas nije drugačije. Mnogi su odstupili i ne idu s Isusom. Oni si pak ne mogu predočiti, pa zato i povjerovati, u Isusovu tjelesnu ali i Božansku prisutnost u kruhu i vinu kod pretvorbe.

SNAGA BOŽJE LJUBAVI

Isus govori čudne stvari. Lakše je otići nego prihvatiti njegove ponude, a uz njih i zahtjeve.  Čudna je ta Isusova besjeda. „Tko je može slušati?“ Zar je u ono trunku kruha Isus, živ čovjek, „glavom i bradom“ i živi Bog? Oni živahnije mašte lako si mogu predočiti mučne slike kanibalizma. A Isus nam stvarno daje svoje tijelo i krv za hranu, ne iz obijesti, nego da nam spasi život.

U knjižici, „Sveta pričest – kruh života“, naišla sam na dvije priče kojima autor potkrepljuje, tj. objašnjava snagu Božje ljubavi, ljubavi koja nadilazi najpožrtvovniju majčinsku ljubav. Možda su i ove priče „tvrd govor“ ali istina i ljubav često su protkane dozom oporosti. Jedna izreka kaže:

“Postoji brat i sestra. Teret i Istina. I nije dobro zbog brata zadaviti sestru.“

Vjerojatno će ove istinite priče mnoge uznemiriti, više nego li izvještaj o terorističkom  masakru, pobačaju ili tsunamiju. Ono što može učiniti ljubav u svojoj nesebičnosti, izgleda nesnošljivije od onoga što može učiniti mržnja, ili težnja za udobnošću ili priroda, jer ovakva ljubav ugrožava ljudsku sebičnost, prezahtjevna je u svojoj neodvojivosti od žrtve,odricanja, sebedarja, odgovornosti i umiranja sebi.

Prva priča govori o pobjedi nordijskog kneza nad protivnikom. Protivnika je smaknuo, a njegovu ženu i desetogodišnjeg sinčića dao zazidati bez hrane i vode. Kad se nakon dužeg vremena odlučio srušiti zid kojim ih je zazidao, on i njegovi pratioci zgrozili su se nad  otkrivenim prizorom. Na tlu je ležala mrtva majka, a na njenoj ruci mrtav dječak kojeg je drugom rukom grlila. Dječak se hranio majčinim tijelom, pojeo je jedan dio ruke, na što ga je majka natjerala što se vidjelo po položaju njenih ruku.
Druga priča govori o nesreći turističkog brodića. Helikopteri su pretraživali područje u kojem se dogodila nesreća ali izgledalo je kao da nema preživjelih. Nakon duže potrage, opazili su  na malom pješčanom sprudu tijelo žene. Spustivši se naišli su na nevjerojatan prizor. Na prsima mrtve majke plakalo je dojenče. Pored njene ruke bila je oštra školjka, sva krvava. Dijete je preživjelo zahvaljujući čudesnoj ljubavi svoje majke koja je rasporila grudi školjkom i hranila ga vlastitom krvlju, dok je sama iskrvarila.

„Stavi me kao znak na srce,
kao pečat na ruku svoju,
jer ljubav je jaka kao smrt!“ (Pj 8,6)

Ove dvije priče pokazuju da je ljubav uistinu jaka kao smrt. Osobito je takva Božja ljubav koja se dala razapeti, ranama opečatiti ruke i srce da bi mi imali život.

Kao što su ove majke nadvladale strah prigrljujući bol i smrt, vlastitim tijelom hraneći svoju djecu, tako je Isus prigrlio bol i smrt da bi nas hranio u pričesti. Ako je ovo ljudsko davanje zastrašujuće u veličanstvenoj snazi ljubavi koja se žrtvuje za očuvanje zemaljskog života vlastitog djeteta, koliko li je više i neizmjernije od toga kad se daje Bog sam svojoj djeci, u čežnji da očuva njihov vječni život.

Da bi po Euharistiji imali život, Isus nije samo trpio i umro, nego je i uskrsnuo ostvarujući u Euharistiji obećanje, „bit ću s vama u sve dane…“, i pokazavši da njegova ljubav nije samo jaka kao smrt, nego da je jača od smrti.

ISUSOVA ŽRTVA NIJE UZALUDNA

Hoće li Isusova žrtva biti uzaludna ili spasonosna, ovisi o nama samima.

„Zaista, zaista kažem vam: ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“ (Iv 6,53)

Ovo je rečeno za one koji ne primaju Krista. Međutim i mnogi koji ga jedu nemaju u sebi života. Mrtvi su poput onog prvog djeteta, koje je predugo ostavljeno bez kisika. Naslov prve priče je „Uzaludna žrtva“. Na žalost, mnoge pričesti nas kršćana imaju isti naslov. Nema zraka. Nema se čime aktivirati život srca. A što je kisik katolika? Sakrament milosrđa. Onaj tko se ne ispovijeda ili u ispovijedi krije grijehe ili se za njih ne kaje, taj iz dana u dan dobiva sve manje milosti po kojima mu Bog otkriva, odtajuje otajstva dušama da ih više privuče k sebi. Bez milosti, sve manje se ljubav Božja razgorijeva u srcima, nestaje duha, ostaje samo tijelo sa svojim osjećajima, potrebama i težnjama, nestaje pravog života, a kršćanstvo bez života, kršćanstvo koje ne prihvaća teret istine, ne vodi do zrele vjere te ostaje na razini farizejštine ili kazališta u kojem se igra loša predstava.
Drugo dijete je ostalo na životu jer je imalo dovoljno zraka i pronađeno je brže. Nije preživjelo ni zahvaljujući uzvišenim i blagoglagoljivim govorima o ljubavi, niti zahvaljujući patetičnoj osjećajnosti popraćenoj sladunjavim uzdasima, preživjelo je zahvaljujući tvrdoj odlučnosti majke da ga nahrani iz središta srca.

Vjernik koji što može prije, hita na izmirenje s Isusom, onaj kome je pouzdana ljubav Božja pred očima, preživjet će unatoč svim poteškoćama, unatoč svim kriznim situacijama, pa kad Isus upita:“Da možda i ti ne kaniš otići?“, poput Petra će odgovoriti:“Gospodine, kamo da idem? Ti imaš riječi života vječnoga.“- sve ostalo je samo pustara.
Nad onim prvim djetetom koje je umrlo u krilu majke čak se i neprijatelj zgranuo. Ništa drugo se ne događa kršćanima koji hodaju uokolo mrtvi, bez vjere u sebi.

Iz Isusovog probodenog boka, nastala je Crkva, u krilu Marijinu, ispod križa, ležalo je njegovo mrtvo tijelo, tijelo njenog tijela, njegova ljubav jaka kao smrt. U krilu Marijinu, u krilu Crkve, leži svatko od nas. Tražiti Isusa izvan ovoga krila, izvan zagrljaja Crkve i Marije, jalova je rabota. Crkva je Božja i po njoj nam On daruje vjeru, po njoj nam daje i odrješenje grijeha. Ne riješimo li se u istini svojih grijeha, ne uzmemo li zraka, nema Isusovog Uskrsnuća u nama, jaka ljubav koja nam se daje pod prilikama Kruha i Vina ostaje pokopana u našoj zemaljštini, iza kamena koji je navaljen na grob u kojem leži Istina.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo