Kako je Izborni zakon „pojeo“ sve druge teme

Dok traje bitka za nacionalna prava i obranu konstitutivnosti, hrvatski narod je osuđen na brojne nesposobne, često i korumpirane, dužnostima koje obnašaju nedorasle, bezlične kadrove.

Odavno se u bh. javnostima više ne priča, ili priča vrlo malo, o, recimo, cijeni mjesečne potrošačke korpe za četveročlanu obitelj, a posebno ne o tomu kako zaraditi gotovo 2000 KM koliko je prosječnoj obitelji potrebno da preživi mjesec; ne priča se ni o dostupnosti i kvaliteti javnih usluga, o kvaliteti obrazovanja, o korupciji u javnim institucijama, o kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti, o razvoju kulture i sporta, o vođenju normalnoga života….

Već desetak godina priča se uglavnom o promjenama Izbornoga zakona, promjenama Ustava BiH i o omiljenoj temi sarajevskog medijsko-političko-akademskog kruga – „podjeli Bosne“.

No, zaslužuju li ove teme baš toliku pažnju? Kratko i jasno: prve dvije zaslužuju, dok je treća uistinu puka izmišljotina i fraza kojom bošnjački establišment pokušava održati aktualni status-quo, sanjajući kako im budućnost nosi neku vlastitu nacionalnu državu, koja će doći „samo dok riješe Hrvate“.

Pitanje Izbornoga zakona, kao i ustavne reorganizacije, je pitanje svih pitanja za građane Bosne i Hercegovine i to kako bi građani dobili pravo i mehanizme smjene političara kojima nisu zadovoljni.

Kao građani Bosne i Hercegovine, igrom slučaja hrvatske nacionalnosti, danas niste u mogućnosti niti izabrati niti smijeniti one koji bi trebali biti vaši politički predstavnici.

Ako bismo krenuli razvijati istinski politički pluralizam, bez promjena Izbornoga zakona i izvan okvira Hrvatskog narodnog sabora, onda bismo došli u opasnost da nam Bošnjaci po principu „fenomena Komšić“ nametnu članove Predsjedništva BiH, izaslanike u domovima naroda, formiraju Vladu FBiH i Vijeće ministara bez političara koji bi nam polagali račun za ono što rade.

To bi onda kroz izborni ciklus ili dva dovelo do tog da se Hrvate od konstitutivnog naroda pretvori u nacionalnu manjinu. Kako je živjeti kao nacionalna manjina pod bošnjačkom ili srpskom čizmom najbolje znaju Hrvati Bugojna, Kaknja, Sarajeva, Banja Luke ili Prijedora. To je sudbina protiv koje se Hrvati kao narod moraju boriti svim sredstvima, pa i legalnim.

Međutim, dok traje bitka za nacionalna prava i obranu konstitutivnosti, hrvatski narod je osuđen na brojne nesposobne, često i korumpirane, dužnostima koje obnašaju nedorasle, bezlične kadrove.

Riječ je o političarima/dužnosnicima koji znaju da neće biti smijenjeni s funkcija ako dobro ne obavljaju svoj posao, znaju da bar tri godine mandata mogu biti „posvećeni sebi“ i koji će naposljetku opet biti izabrani na neku funkciju jer će narod za njih glasovati jer bi im u suprotnom Sarajevo i Bošnjaci mogli opet nametnuti nekog Komšića i njemu slične diletante, koji ne samo da otimaju pozicije namijenjene hrvatskom narodu, nego ih k tomu i ponižavaju te uništavaju zajedničku nam domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Zato je važno jednom za svagda riješiti problem izbora legitimnih političkih predstavnika svih konstitutivnih naroda pa i Ostalih i to ne zato da bi ova ili ona stranka „vječno bila na vlasti“ kako to podlo podvaljuju sarajevski trovači javnost i stvarnosti, nego da bi narodi mogli i birati i smjenjivati političare – svoje predstavnike.

Tako bi onda političari napokon mogli početi odgovarati za svoj (ne)rad. Pa bi onda moglo doći do profilacije nove generacije političara koji bi bili okrenuti radu za javno dobro.

Zbog toga je Izborni zakon toliko važno pitanje koje će, sve dok se ne riješi, mnogi nastaviti koristiti kako dimnu zavjesu koja skriva sve druge probleme bh. društava. A kad se riješi, opet nam neće preko noći doći blagostanje, nego će to biti tek prvi nužni pretkorak ka ozdravljenju bh. društava.

Dnevnik.ba/ http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo