Uz ostale, pomilovan ubojica dvojice fratara u Fojnici te još novčano nagrađen s 1 500 KM

Kada je vidio da fra Nikica Miličević i fra Leon Migić u rukama nose privjesak s hrvatskim grbom i šahovnicom Miralem Čengić je u njih ispalio rafal i pokosio ih. Dogodilo se to u kasnu jesen 13. studenog 1993. godine u Fojnici. Ispred samostana Duha svetoga u Fojnici najednom se u jutarnjim satima čula buka te se na vratima pojavio blagi lik, ali hrabri čovjek, gvardijan fra Nikica, a ubrzo se priključio i fra Leon. Bili su to posljednji trenutci njihova života. Zlikovac je obavio svoje. Nikada Čengić nije otkrio tko su bili nalogodavci tog monstruoznoga zločina i zašto je došao pred samostan. Nikada, međutim, kaznu nije ni izdržao iako je formalno osuđen na 12 godina zatvora jer je pomilovan. U tri navrata pomilovao ga je svojim odlukama bošnjački ratni predsjednik Alija Izetbegović, a na slobodu ga je pustio četvrtom odlukom njegov nasljednik i član također ratnog predsjedništva Ejup Ganić.

Nedavno kada je gostovao u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u dva Izetbegović mlađi, Bakir, koji je aktualni član državnoga vrha BiH, ustvrdio je još jednom kako bošnjačka Armija nije činila masovne zločine nad Hrvatima i Srbima, kao druge dvije strane. Slučaj Čengića, kojemu je nedavno ‘Fondacija za pravnu pomoć bivšim borcima’ dodijelila 1.500 maraka, ali i brojnima drugima, govori o tome kako se javnim novcem plaćaju zločinci. I dok je hrvatska strana, pa i hrvatska država, primjerice, naplaćivala usluge kopiranja dokumentacije iz Državnoga arhiva hrvatskoj šestorici u Haagu i brojnim drugim braniteljima, istodobno bošnjačke vlasti iz Sarajeva financijski su pomogle veliki broj optuženih. Čak njih 129, a među onima koji su činili zločine nad Hrvatima čak i nakon izricanja pravomoćnih presuda financirano je 28 ratnih zločinaca. Ova, pak, fondacija najviše novca dobiva od federalnog Ministarstva branitelja, ali i Izetbegovićeva ureda zbog čega ne čudi da se zločini bošnjačke stranke nastoje minimizirati. Iako je Nihad Bojadžić još prošle godine pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora zbog optužbi da je kao zamjenik zapovjednika postrojbe za posebne namjene sudjelovao u više zločina nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini, on je još uvijek na slobodi. Bojadžić je, kako je predstavljeno na suđenju, bio u izravnoj vezi sa zapovjedništvom Alije Izetbegovića. On je osuđen zbog likvidacije 22 hrvatskih civila i vojnika HVO-a u selu Trusini te naknadno na godinu dana zbog zločina u logoru u Jablanici, ali i teškoga zločina u Doljanima gdje je likvidirano 39 Hrvata u kolovozu 1993. godine. Također je dobio pomoć iz zaklade. Patković je ovome zločincu uručio ukupno 7.000 maraka, a komisija je donijela odluku ne pojašnjavajući zašto se našao na tome popisu. Nije to jedina pomoć koju je dobio. Za njega Mirko Zelenika, bivši predsjednik Udruge hrvatskih logoraša u BiH tvrdi da je bio najzloglasniji te da mu tužiteljstvo sustavno bira manje zločine kako bi se provukao sa što manjom kaznom.

Monstrum, a ne zapovjednik

“On je odgovoran i za zločine u Doljanima, za zločine u Trusini. Optužili su ga za silovanje i zlostavljanje u muzeju. Kada je u pitanju Bojadžić, zaslužio je najveću moguću kaznu koja se može izreći pred sudom po kaznenim zakonom”, rekao je Zelenika.

Još jedan pripadnik Armije BiH koji je osuđen na jedanaest godina zatvora zbog zločina nad Hrvatima dobio je 4.000 maraka. U pitanju je Zijad Kurtović koji je crkvi Svih svetih u Donjoj Drežnici kod Mostara tijekom rata izvodio najmonstruoznije zločine nad zatočenim Hrvatima.

“Početkom mjeseca listopada 1993. godine, u rimokatoličkoj crkvi Svih svetih, u noćnim satima, optuženik je, zajedno s nepoznatim pripadnicima Armije Republike BiH, prisiljavao zatočene Hrvate da golim rukama hvataju ogoljenu žicu od struje koja je pod naponom, a pod noge im prosipali vodu radi bolje provodljivosti, uslijed čega su trpjeli snažnu bol”, samo je jedan od navoda iz presude ovome monstrumu.

Bivši zamjenik zapovjednika za sigurnost logora za Hrvate u Bugojnu Enes Handžić osuđen je na jedanaest godina zatvora zbog masovnih zločina nad zarobljenicima. To međutim nije smetalo Patkovića da nagradi ovoga zločinca sa 4.000 maraka. Tisuću maraka manje iz te federalne zaklade dobio je načelnik ratne policije u Bugojnu Senad Dautović koji je također dobio sedam godina zbog zločina nad hrvatskim logorašima. On je tijekom rata bio zapovjednik policije i odgovoran je za desetine smrtnih slučajeva, ranjavanja i zlostavljanja zarobljenih Hrvata u tamošnjem logoru koji je uspostavljen na nogometnom stadionu Iskre. Među dobitnicima je i ratni zapovjednik mudžahedina Sakib Mahmuljin, kojega je osudio Haaški tribunal, ali je u međuvremenu u BiH pokrenut još jedan slučaj zbog drugih zločina. On je dobio 6.000 maraka. Na jednoj od sudskih rasprava raskrinkano je kako je sustav funkcionirao, a zanimljivo je kako čak ni ritualna odsijecanja glava nisu bila zanimljiva haaškome sudu.

Mudžahedini vjerovali Aliji

“Vjerovali smo samo zapovjedniku Trećeg korpusa Sakibu Mahmuljinu, budući je bio pravi Musliman i Izetbegovićev čovjek”, rekao je kao svjedok bivši prevoditelj odreda “El Mujaheed” Aiman Awad. S 4000 maraka nagrađen je bivši zapovjednik logora za Hrvate u Konjicu Edhem Žilić koji je osuđen na 9 godina zatvora po svih 16 točaka optužnice. On je osobno sudjelovao u brojnim zločinima, ali i omogućavao, teška premlaćivanja i zlostavljanja, uključujući i silovanja u logoru ‘Musala’. Bošnjačka zaklada dodijelila je 2000 maraka Izetu Kulašu koji se smatra odgovornim za ubojstvo trojice hrvatskih staraca u selu Orahovica kod Konjica. Deset tisuća maraka dobio je i Hanefija Prijić koji je u jesen 1993. godine ubio trojicu talijanskih humanitaraca. Tek naknadno vlasti BiH su ga izručile Italiji gdje je osuđen na 20 godina zatvora. Halid Čajdin koji je optužen da je ubio jednog zarobljenog pripadnika HVO-a dobio je 2.500 maraka. Za ratne zločine u ‘Crnoj kući’ nadomak Viteza, u kojoj je premlaćivano desetke zarobljenih Hrvata te su s eksplozivom na leđima spremani u minsko polje Šaban Haskić dobio je 7.000 maraka. Istodobno Senad Bilal dobio je 6.000, zapovjednik Minet Akeljić 6.000 kao i Hazim Patković.

Ubojici zarobljenoga pripadnika HVO-a Marija Zrne kod Bugojna, Safet Velagić dobio je 4.000 maraka iako je za to ubojstvo osuđen na 6 godina zatvora. Zapovjednik logora u Bugojnu Mehmed Sadiković odgovoran je za smrt više Hrvata koji su bili zatočeni tamo, ali i brojna zlostavljanja. I za zločine Armije BiH s područja Mostara zaklada je bila široke ruke. Nisu poznati razlozi zašto se primjerice Esadu Gakiću i Rami Žiliću dalo po 5.000 maraka osim što su osuđeni zbog premlaćivanja zarobljenika u logoru u Konjicu. Identičan je odnos i prema zapovjedniku logora za Hrvate u naselju Potocima Enesu Ćuriću. Dodijeljeno mu je 2.000 maaraka. Istodobno za najmonstruoznijeg čuvara logora Ibrahima Demirovića izdvojeno je 10.000 maraka, Mehmedu Kaminiću 3.500, Habibu Čopelju 3000, a Samiru Kresi 4500. Zločini su se dogodili nakon što su se doslovno preko noći bivši suborci iz HVO-a, bošnjačke nacionalnosti okrenuli protiv Hrvata i napali ih u ovome dijelu Mostara. Tada je zatočeno 108 hrvatskih civila i vojnika. Supruzi ratnog zločinca Sabita Škampe, Đemili isplaćeno je 3.000 maraka. On je u Doljanima ubio civila Ivana Žarića. I Samir Šćuk je među dobitnicima 2000 maraka, a jedina ‘zasluga’ je ubojstvo Ive Pavlović u selu Krkača u Jablanici za što je osuđen na šest godina zatvora. Tisuću maraka više dobio je Zikrija Ljevo, a osuđen je na sedam godina zatvora zbog teškog zlostavljanja više zarobljenih Hrvata.

Domagoj Tolić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo